Postoji jedan ‘šta da?’ grad…

rijeka

Kažu da ljubav ne nalazimo mi, ona pronađe nas. Kažu da mjesto ne biramo mi – ono odabere nas. Kada smo se mi to pronašli?

U riječkoj luci, točnije na brodu prije 30 godina. Ako je vjerovati onoj narodnoj „Žena na brodu je nesreća“ onda ću možda subinski svugdje izvan broda biti sretna. Možda te slučajnosti nekome ne znače puno ali meni eto znače sve.

Rodni grade, skupljajući sve te „slučajnosti“ svoga života shvatila sam da se niti jedan od njih ne bi dogodio da nije bilo tebe. Stoga, za jedan sasvim pristojni početak ove priče želim ti zahvaliti što nisi kao svi ostali gradovi.

Nisi kao Split prekrasan i sunčan. Ne posjeduješ najljepšu rivu na svitu niti Marjan. Nisi ni približno Dubrovniku. Kamene su tvoje utvrde daleko od povijesnih i umjetničkih. Na tvojim se ulicama ne tiskaju skupocjeni automobili, a ni znatiželjni turisti ne izviru sa svih strana. Nebo nad tobom nije kao ono dalmatinsko, bez ijednog oblačka. Na tvom obzoru skupljaju se kolone tamnih oblaka pa se nemilo prepiru i guraju i do nekoliko puta dnevno. Impresivna je to slika za one koji vole kišu. Čitala sam da je Hemingway volio kišu. Uživao bi u tebi.

Neki zlobnici kažu da nemaš more. O čemu oni to pričaju? Nisam to primjetila. Ne znam da li me zdrave oči varaju ali svakim danom se probudim gledajući u njega. Modro je, s mnoštvom nijansi plave. Možda su mislili na pješčane plaže i palme. Ne , to nemaš. Ti imaš divlje stijene s kojih se jedva ulazi u more. Kažu i da si pravi lučki grad. Pun strojeva i željeza. Šporak i neugledan. Šapnem u sebi. Svi gradovi s dušom su takvi. Ljudi su takvi. I on je takav. Eno ga čeka me dolje naslonjen na ogradu kraj nemirne Rječine. Govorili su mu da je Proklet. I istina je. I bolje da je prokleto sretan nego nesretno proklet. Moj Kamov. 

Nisi ni najmanje poput Zagreba. Velik i robusan. Tvoje su ulice uske, sasvim dovoljne za prolaznike. Nemaš avenije ni aleje, a ne možeš se pohvaliti ni velikim zelenim površinama. Pomislih, što će ti uopće, pa more je blizu… Ti nemaš cvjetni trg ali imaš žilu kucavicu, Korzo koji s vremena na vrijeme kada zapuše orkanska bura postane prava livada cvijeća. Kažu da si poseban, nimalo sličan ijednom drugom gradu. Previše svoj. I da naginješ prema Zapadu baš kao i tvoj Kosi toranj. I nemaš svoj gornji grad ali nije ti ni potreban jer si ti sav nekako – prema gore. Kažu i da ti puno toga nedostaje, ali kome ne nedostaje?

Ni najmanje se ne možeš usporediti sa Zadrom, tim biserom Jadrana. Njegov je pozdrav Suncu doista impresivan ali tvoj pozdrav kiši je isto toliko šarmantan. Ti nisi biser Jadrana ali nisi ni kamen na dnu mora. No, što si onda? Ti si sidro. Bez kojeg niti jedan brod života ne bi uplovio u svoju luku. Nitko se ne divi sidru ali priznajmo, svi ga cijene. Zar kako da onda shvatim i pojmim sebi da nisi – prekrasan?

Naučena gledati u sidro teško da ću i primjetiti te bisere…

Svašta kažu…

Ali ne kažu da imaš povijesnu luku. Iskusnu i ponosnu. Zaboravljaju i da imaš lukobran i riječku šetnicu poznatu pod imenom Molo longo s koje se baca impozantni pogled i da se po noći zvijezde stapaju s morem. Zaboravljaju i Učku koja velebno zaklanja Rijeku od Istre i koja na svoj osobiti način pozdravlja grad.

Ne spominju niti kamenu utvrdu iznad tebe – svemoćni Trsat koji stražari nad gradom, nad zaljevom. A gdje je Kantrida i najposebniji stadion u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Sjećam se bilo mi je pet godina. I još dan danas sam zaljubljena u njega. A Kastav? Prekrasan mali gradić smješten na brdašcu s kojeg se pruža nezaboravan pogled na kvarnerske otoke  Krk i Cres, te na staru damu turizma – Opatiju.

Ne spominju ni da si jedini grad koji je tako velikodušno otvoren za strance. Liberalan i kozmopolitski. I da jedini imaš peto godišnje doba u kojem vladaju maškare. A da su ljudi koji te čine mahom umjetnici, boemi. Ne spominju niti riječke djevojke koje nisu možda po njihovu ukusu jer su previše opuštene, svoje. I da je kod tebe sve u pitanju „ŠTA DA?“  Jer ne vjeruju da postoji jedan takav grad gdje je sve afirmativno i da je uvijek bitnije DA od NE.

Postoji jedan grad.

Neshvatljiv onima koji ga ne žive, nevidljiv onima koji ga ne vide, nečujan onima koji ga ne čuju.

Rijeka je ja, i ja sam Rijeka.

Kada me jednog dana više ne bude želim da znate gdje sam živjela. Ne živjela, postojala. Živjeti možemo na nekoliko mjesta, dok postojimo samo na jednom. Svi smo izgubljeni bez osjećaja doma. Bila sam i ja. Lako je, živeći u gradovima gdje je tlo prekriveno betonom a stabla zasađena u ograđenim prostorima zaboraviti da je zemlja pod našim stopalima ona ista kao u divljini. Dom naravno nije tek fizičko mjesto. To je osjećaj pripradnosti, sjećanja i bivanja upamćenim. Povratak jednom kada su naša putovanja u svijet slomila i raskomadala naš osjećaj topline i doma.

Ne znam zašto, ali vjerujem da za svakoga od nas postoji barem jedno mjesto na zemlji na kojem nam se srca i tijela oporavljaju i obnavljaju. Trebamo pronaći ta mjesta. Trebamo biti u stanju poslušati svakom stanicom našeg bića ono što nam to mjesto može punuditi.

Ovaj grad je moja majka. Volim njezinu svakodnevnu milost i nemilost. Kao i njezinu slijepu odvažnost i kako sam voljena. Divim se njezinoj snazi da bude drugačija. Svemu što je izgubila tijekom godina, svemu za čim je patila i čemu se nadala. Svemu što je znala ali što je zaboravila. Zadivljena sam njezinom ljepotom, ali ne izvanjskom, već unutarnjom.

Jer ja živim u utrobi toga grada. Ja kucam skupa s njom i hranim je svojim bićem. To je ono što čini dom. Ne samo mjesto kojeg se vi sjećate, to je mjesto koje se sjeća vas. Čak i kada ga napustite budite sigurni da će taj grad u pohrani držati jedan bitni dio vas, ako ne i najbitniji.

I ne zaboravljam, nikada, što je Rijeka meni i što sam ja njoj.

Hvala ti grade.

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • Dragi moji čitatelji i čitateljice. Sve svoje pohvale ali i kritike na pročitani tekst možete ostaviti ovdje. zanima me i vaše mišljenje. Hvala

  • Skitarnik

    Rijeka je i moj rodni grad. Sada daleko od mene. I samo gledam slike i divim se. Ne znam kakvi su drugi gradovi koje si navela, svaki je poseban valjda za sebe. Ja sam u Rijeci imala najlepši pogled na more i zalazak Sunca iznad Učke.

  • Silvio

    Sa photoshopom i Rijeka može izgledati lijepo.

    • Sanjin Stipe Stjepanović

      Netreba Rijeci photoshop

  • Sanjin Stipe Stjepanović

    Svaka ti čast! Dok sam čitao naježio sam se…. predivno opisano. Od ovakvog teksta bi i kamen zadrhtao!

  • Mirjana Barišić Filipović

    Svi mi koji na bilo koji nacin volimo ovaj grag pronasli smo se u ovoj prici, da li kao slucajni prolaznici ili kao stanovnici u vima nama ovaj grad je ostavio dio sebe

  • Jasenka Wallbraun

    Predivan teks, svaka cast. Ja sam u mojoj mladosti zivjela samo nekoliko godina u Rijeci i moram reci sa je brzo postala moj dom, da sam se vrlo brzo zaljubila u njenu unutrasnju ljepotu i da i dan danas kada dodjem u HR ne moze proc´a da ne posjetim taj divni grad…

  • Marin Verche Roncevic

    grad koji teče i na neki način ne prestaje teći u nama koji smo tu živili,
    kao pridošlice (studenti). sve u svemu, meni najdražih 7 godina života,
    sada nažalost samo dobre uspomene.