Krstarenje vrelim Karibima – putovanje za pamćenje

15844765_1861402757450480_5233372279182101770_o

Ne to što imamo. Već to što osjećamo. U tome leži čovjekova najveća radost. To je bila prva misao koja mi je prošla kroz glavu onoga trenutka kada smo nakon deset sati leta sletjeli na užareni aerodrom kubanske prijestolnice Havane. Bila je srijeda, 21. prosinca, a u zraku je bilo barem 5 stupnjeva više. Napokon Kuba, pomislih pogledavajući oko sebe, u isto vrijeme izvlačeći kofer iz zagušljivog ali šarmantnog taxija.

Havana, Kuba

Osjećaji se poput vrelog kubanskog zraka miješaju jedan za drugim. Umor, uzbuđenje, adrenalin, napetost, radost. Znam da nas očekuje avantura koju ćemo pamtiti do kraja života. I tako je krenulo. Bio je dovoljan samo jedan trenutak da se zaljubim u Havanu. U sve njezine vidljive radosti ali i nevidljive tuge. U ljude koji ovdje provode svoju mladost i starost. Havana je jedan od onih gradova koji ti bez ijednog pitanja uzmu dio srca. A sve zato jer je ona toliko ranjena u svojoj ljepoti i u svojoj izoliranosti. I zato je ona bez imalo razmišljanja jedan poseban svijet u svijetu. Socijalizam i oštra Fidelova ruka ostavile su velikog traga, što na grad, što na ljudima. Ne znam kako je izgledao život u pedesetim godinama prošlog stoljeća no dolaskom na Kubu osjetili smo neobjašnjivi val povratka u prošlost, u neke davne dane kojih se još malo tko sjeća. Gradska vreva. Gomila ljudi. Dugi, nesvakidašnji cadillaci na cestama, konji sa zapregama, spomenici i zgrade oronulih fasada. Mršavi ulični psi. Svirači. Plač i smijeh mnogobrojne djece. Žene u dugim šarenim haljinama s kubanskom cigarom u ustima. Salsa, Che Guevara i veliki Fidel, čovjek na kojem je pokušano izvršiti 637 atentata. Sve je to dio havanske svakodnevice. Života kakvog samo oni znaju i poznaju. Lutali smo gradom sljedećih nekoliko sati. Bez turističke pratnje i bez mape. Željeli smo okusiti grad. Popiti mojiho u La Bodeguita del Medio, baru u kojem je izumljen i gdje su pili mnogi poznati pisci poput Pabla Nerude i gdje se snimao film James Bonda Umri drugi dan.  Željeli smo posjetiti dobrog starog E. Hemingwaya u hotelu Ambos Mundos u kojem je boravio i pisao, obići kuću Victora Hugoa, porazgovarati s lokalnim ljudima, vidjeti hotel u kojem se snimao kultni  Kum, kuću u kojoj je živio Che Guevarra zvani Che, podrijetlom Argentinac, ujedno i najfotogeničniji revolucionar, čovjek za kojeg navode da je bio i ostao simbol kubanske mladosti, buntovnosti i borbe za socijalna prava. Željeli smo zaplesati u Florididi, osvježiti se kokosovom vodom, provozati šarenim cadillacom. Sve smo to učinili. I više od toga. Obišli smo veći dio Havane. Zastali kraj nekih prizora, udahnuli duboko i pogledali se bez puno riječi. Havana je zaista priča za sebe. Dama je to koja razbuđuje najuspavanije i dotiče najkamenije. Nekoliko sati kasnije ukrcali smo se na impozatni MSC-ev brod Armoniu i zaplovili prema Jamajci.

Montego Bay, Jamajka

Dolaskom na Jamajku prvo što smo primjetili veliki je i zubati osmijeh Jamajčana i Jamajčanki. S obzirom da je Jamajka apriori turistička zemlja i da većina stanovnika na otoku živi od turizma nije ni čudno što su domaćini bili tako ljubazni i gostoljubivi.  Uplovili smo u drugi po veličini grad na otoku, luku na sjeveru otoka, Montego Bay. Drugo što smo doživjeli opuštajući su ritmovi reggae glazbe proslavljenog glazbenika Boba Marleyja. Marley zaista svira na svakom koraku. Nadalje, na otoku smo odmah osjetili i miris marihuane koja je legalizirana pa smo nerijetko na ulici susretali ljude koji je puše, čak su nam je i nudili. Priroda na otoku je divna. Plaže su prelijepe, more je tirkizno plave boje, na ulicama je gužva, svi trube i mašu vam, voće je prefino. Jamajka je poznata i po proizvodnji ruma (naravno da smo ga kupili za doma, i to tri vrste), a posjetiti možete i Jablum Blue Mountain tvornicu kave, gdje se proizvodi jedna od najukusnijih kava na svijetu. Dan kada smo posjetili Jamajku bio je Badnjak pa su ljudi bili u strci, no inače je na otoku tako kažu njezini stanovnici totalni chill. Jamajka je vjerujte mi na riječ, osim što je puna zbuđenja i prava antistress zona.

George Town, Kajmanski otoci

Dan nakon Jamajke uplovili smo u George town na Kajmanske otoke. Kajmanski otoci su za one koji nisu upoznati s njima (nisam ni ja bila) grupa otoka u Karipskom moru i prekomorski posjed Ujedinjenog Kraljevstva. Otoci su dobili ime po jednoj vrsti guštera iz podporodice aligatora. Kajmanski se otoci sastoje od tri otoka: Veliki Kajman, Mali Kajman i Kajman Brac. George Town u kojem smo mi bili smjestio se na Velikom Kajmanu i ima najveći broj stanovnika i financijski je centar s oko 600 banaka. Privlači brojne turiste, menadžere i poslovnjake, a često je odredište i raznih kruzera pa tako i našeg. Mi smo u George Town doputovali na sam Božić pa su svi dućani bili zatvoreni što je bilo i dobro jer dan ionako nismo ni planirali provesti u shoppingu već na prekrasnoj sedam kilometarskoj plaži od koje zastaje dah. George Town je savršeno uređen, kuće su vrlo luksuzne, sve je uredno i čisto i vidi da se da otok posjećuju gosti dubljeg džepa. Osim savršene plaže i užarenog pijeska susreli smo se i sa velikom iguanom te vrlo vještim prodavačima suvenira. Na otoku smo proveli nekoliko sati pa nam je bilo jako žao što nismo stigli zaplivati s morskim ražama koje su za turiste prava atrakcija.

Cozumel, Meksiko

Nakon Kajmana doputovali smo na otok Cozumel u Meksiku. Okej rekosmo, nije Ciudad de Mexico ali je ipak Meksiko. Cozumel, nazvan i rajski otok, poznat je po svojim rajskim plažama, bijelom pijesku i inspiracija je za slikare koji vole slikati pejzaže. Već pri samom pristajanju u luku dočekali su nas veseli mariachi i prava meksička muzika. Bilo je veselo i vrlo šareno. Ono što me se i ovdje na prvu dojmilo nasmiješeni su i veseli ljudi. Meksikanci, iako jako mali imaju tu zaraznu energiju. Otok je poznat po velikim dubinama pa je tu mnogo istraživača morskih dubina. Moguće je i ronjenje s morskim psima (dakako u kavezu). Rekoh zanimljivo ali ajmo to radije preskočiti. Ja sam krenula u potragu za svojom Fridom Kahlo, meksičkom slikaricom, ženom burnog i bolnog života, jednom od onih žena koje su stvarale povijest. Nakon traženja i kupovine svih mogućih suvenira sa Fridom, sjeli smo i odmorili uz limunadu i pravu meksičku tequilu, nema veze što je nismo popili, vani je bilo ipak 30 stupnjeva, a nismo preskočili ni okusiti vruće meksičke umake koje smo donijeli i doma. U Cozumel bi se svakako voljela vratiti, te nakon razgleda otoka posjetiti i kopno zemlje te doživjeti i iskusiti glavni grad, Ciudad de Mexico. E to mora da je pravi doživljaj :)

Belize city, Belize

Uplovljavamo u Belize city. Sparno je i jako vruće. Prvi dojam koji stičemo ulaskom u ovu zemlju jest da je ona vidno siromašna. Znali smo da je Belize mala tropska zemlja smještena u sjeveroistočnom dijelu Srednje Amerike i da graniči s Meksikom na sjeveru i Gvatemalom na zapadu i jugu. No ono što nismo znali jest da su na otoku mnogobrojni simboli stare civilizacije Maja koji prate priču i povijest otoka. Cijeli Belize ima neku magičnu notu, i iako na prvi pogled nije nešto posebno lijep osjeća se dašak nekih starih civilizacija. Povijesno, prvi britanski doseljenici su dolaskom u Belize vjerovali da su došli u područje nenastanjeno ljudima, ali što su dublje ulazili u unutrašnjost zemlje počeli su dolaziti u kontakt s Majama. Maja u ovoj državi danas ima vrlo malo, možda ukupno dvadesetak tisuća. Prošetali smo gradom. Njime obiluju oronule zgrade, dućani s jeftinom kineskom robom, a ulicom dominiraju prosjaci, stariji ljudi i djeca. Sam centar grada ispunjen je ruševinama te gomilom smeća. Moram priznati da me obilazak Belizea itekako dirnuo te mi na neki način dodatno probudio svijest o životu, te pojačao zahvalnost prema svemu što imam a što ponekad uzimam zdravo za gotovo.

Roatan, Honduras

Sljedeća stanica odnosno luka bila je država u srednjoj Americi, Honduras. Roatan, koji se nalazi između otoka Utila i Guanaja, najveći je otok u Hondurasu. Nakon Belizea koji nas je malo reći dotaknuo svojim vidljivim siromaštvom, Honduras je učinio da se duboko zapitamo kakve mi ljudi živote živimo i što je zapravo potrebno čovjeku za dostojan i sretan život? Dolaskom na otok susreli smo mnogobrojne otočane koji rade u turizmu, a većina njih vozi taxije i usput rade kao turistički vodiči. Njima je svaka kuna presudna i o njoj ovisi egzistencija cijele obitelji. Od taksista kojeg smo unajmili za taj dan saznali smo da je najviša plaća na otoku cca 400 dolara (primjerice liječnik ili policajac) no isto tako saznali smo da na otoku vlada velika korumpiranost. Saznali smo i to da u posljednje vrijeme sve više Amerikanaca dolazi na otok, kupuje javne državne plaže i zemljišta te ih pretvara u privatne oaze koje se bitno razlikuju od „oaza“ lokalnog stanovništva. Obišli smo otok taxijem stajući na naposebnijim mjestima. Vidjeli smo kako nastaje najfinija čokolada na svijetu, Mayak Chocolate, upooznali se sa poviješću kakaa, saznali da se na otoku za ručak priprema pohana iguana, vidjeli kuću gdje se odmara Julio Iglesias, te saznali da na otoku živi Boa, poznati udav koji naraste i do 4 m. No ono što nas je posebno dirnulo kuće su u kojima žive stanovnici ovog otoka. One su trošne i vrlo siromašne, nalaze se na neuređenim, ruševnim područjima, među prirodom koje više izgleda na džunglu nego na šumu. Uz takve kuće leži i do desetak neuhranjenih pasa, a uz njih igraju se djeca, uprljana blatom držeći u rukama tek komad drveta ili jeftinu limenku, istovremeno se smijući i mašući svakom turistu koji prođe njihovom ulicom. Honduras smo napustili u tišini, sa slikama koje se ne zaboravljaju, svatko u svojim mislima.

Isla de la Juventud, Kuba

Naše posljednje odredište – Isla de la Juventud – predivan otok mladosti koji se prije toga zvao otok borova. Saznali smo da ga je 1494. otkrio ga Kristofor Kolumbo a gle, rekoh mu, mi smo ga otkrili tek 2017. godine. Dolaskom na otok mladosti ostali smo zatečeni prekrasnom vegetacijom, bojom i mirisima. Pristali smo na samu plažu i u gomili znatiželjnih turista našli svoje mjesto pod kubanskim suncem. Okupali smo se u tirkizno plavom moru te izronili nekoliko impozantnih školjki. Saznali smo da se na otoku ljudi uglavno bave ribolovom, da uzgajaju limun, te da je na otoku prije bio zatvor gdje je bio zatvoren Fidel Castro. I tako smo odmorni i preplanuli, nakon vrelog siječanjskog popodneva ponovno zaplovili prema Havani otkuda smo nakon četrnaest savšenih dana letjeli natrag za Pariz i Zagreb.

O osjećajima koje sam doživjela na ovom krstarenju mogla bih vam pisati danima jer ovo je zasigurno jedno od najljepših putovanja moga života, a mjesta koja sam posjetila u potpunosti su me nahranila i promjenila. Svako doživljeno iskustvo nosim duboko u svakoj pori svoga bića svjesna da su putovanja ono za što vrijedi dati svaki zarađeni novčić. Po jedna zemlja. Po jedan osjećaj. Po jedan svijet za sebe. Jer kako rekoh da početku. Ne to što imamo. Već to što osjećamo. U tome leži čovjekova najveća radost.

Do nekog novog putovanja i novih inspiracija, šaljem Vam ljubav,

vaša Ingrid.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page