Ja još uvijek šutim dok odrasli pričaju

inge

Reci mi, jesu li ti ikada dok si bio dijete govorili ove riječi. „Šuti dok odrasli pričaju…!?“ I reci mi, jesu li te ikada poklopili na pola rečenice stvarajući dojam kao da si glup i kao da ne znaš šta pričaš iako si se vraški trudio govoriti pametno i ono što su odrasli željeli čuti? Vidiš, meni su te riječi govorili stalno, i tko zna, da se njih pitalo zasigurno bi cijelo svoje djetinjstvo provela šuteći. Ovako sam pričala kada je trebalo i kada nije trebalo. Pričala sam glasno i u sebi. Čak i onda kada su oko mene bila samo djeca odjevena u odrasle ljude.

Danas sam odlučila pisati o djetinjstvu, o onome što je bilo jednom davno. Tamo, na tom starom igralištu i onda, dok još uvijek za sobom vučem one stare igračke. Je*i ga, nisu starci uvijek imali para za nove. Navikla sam se ja igrati igračkama iz druge ruke. Kao što sam navikla ostajati dijete tamo gdje su odrasli.

Ima djece koja se snađu u svakoj situaciji. Jedna sam od njih. To čine instinktivno, to im traži njihova dječja priroda, pa iako je snalažljivost u pravilu posao za odrasle, ipak mislim da postoje i neki odrasli ljudi koji se ne znaju snaći čak i u najjednostavnijoj situaciji. Sjećam se, i zasigurno nikada neću zaboraviti priču koju mi je ispričala moja majka, a potvrđuje koliko nas snalažljivost određuje za život i za našu životnu sudbinu. Mene eto jest. Ista ona snalažljivost od koje živim danas. Koliko god vam to djetinjasto zvučalo.

Bilo mi je šest godina kada sam krenula u prvi razred. Lažem, šest i pol. Majka nije htjela da čekam još godinu dana pa me ranije od ostale djece upisala u školu. Već pri prvom upoznavanju s učiteljicom i drugom djecom majka je, kako mi je sama rekla, imala osjećaj da se neću u potpunosti stopiti sa svojim vršnjacima. Jednostavno, ta su djeca bila odraslija od mene. Ipak djeca su bila ta koja su je najmanje brinula. Najviše od svega brinulo ju je kako ću se snaći u stvarnom svijetu u koji me sama dovela …

Prvi zadatak učiteljice. „Djeco, molim vas da naslikate crtež. Livadu, travu, drvo, kućicu, cvijeće, oblake i kravu. Neka bude veselo i šareno.“ Dječji crtež otkriva puno toga tvrde psiholozi, većina bi se nas običnih ljudi, laika, složila s time.

Slikali smo. Nekoliko desetaka minuta ili cijeli sat, iskreno, ne sjećam se. Djeca su međusobno pričala, neka su se obraćala učiteljici za pomoć, a neka su samo blijedo buljila u bijeli list papira. Došao je trenutak da učiteljica pregleda naše radove. Od stola do stola, koračala je u svojim crvenim sandalama s olovkom u ruci. Znatiželja joj se mogla iščitati na čitavome licu. Koračala je, a onda stigla i do mog stola. Približila sam crtež, pogledala je i progovorila „Evo učiteljice. To je moja livada.“ Hvala ti Ingrid.“ Uzvratila je. „Da vidimo. Bravo, puno lijepih i veselih boja. Zelena trava, puno oblaka, kućica i puno šarenog cvijeća. A reci mi samo gdje ti je kravica na slici? Zašto je nisi naslikala? Nisi znala poput ostale djece ili?“ Pogledala sam je još jednom i uzvratila joj „Jesam naslikala sam je.“„Ali ne vidim je. Gdje je? Nije važno ako nisi znala naslikati kravicu, naučit ćemo.“ Nastavila je u ozbiljnom tonu. „Ali naslikala sam je“, uzviknula sam. „Moja je krava na slici. Išla je piškiti iza štalice. Zato je ne vidite.“ Učiteljica me pogledala, nasmiješila se i nastavila dalje koračati 1.a razredom.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Majka je ubrzo saznala za moj crtež, učiteljica je razgovorala s njom već sljedećeg dana i zaključile su da će jedan crtež odrediti moju sudbinu.

Tvoju maštu, tvoju snalažljivost, i tvoj način razmišljanja znat će razumjeti samo oni koji s tobom dijele iste svjetove, a ovi drugi, oni će ostati priča za sebe.

Majka me nakon tog dana puštala u mojim snalažljivim i manje snalažljivim životnim situacijama. Ipak, bila je oprezna kada se radilo o odlukama koje su mi mijenjale život. Valjda se bojala da bi ta karakterna crta snalažljivosti s godinama mogla nestati sama od sebe. Nikada nije nestala. Čak naprotiv, ta je snalažljivost postala jača no ikada.

Neka djeca žive u realnosti. Druga se utope u mašti.

Majka je imala pravo kada je govorila „Šuti dok odrasli pričaju…!?“. Imala sam privilegiju na svoje uši čuti i naučiti što je ono što kada odrastem nikada ne bih smjela govoriti.

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page