CCBNA – iskustvo koje bih uvijek ponovila

Ingrid-87

Da godina dana proleti u trenu potvrđuje i činjenica da mi je ovo posljednji tekst u okviru Coca – Cola Bloggers Network Adria, društveno odgovorne akcije koja me godinu dana pratila i financijski podupirala na mom osobnom putu blogerskog svijeta. I ne samo mene. Emotivna kakva jesam čekala sam s posljednjih tekstom skoro do kraja roka. Zna Marija o čemu pričam, btw, hvala ti M. I kako mi je bilo ovih dvanaest mjeseci? I što mi je donijelo iskustvo zajednice mladih ljudi, entuzijasta poput mene? E to vam otkrivam u nastavku teksta.

Ako sam i prije CCBNA nešto naučila to je da su rad, dosljednost i predanost bitne karike u procesu stvaranja, i da nema tog talenta koji vam može zamijeniti marljivost, znatiželju i svakodnevni osobni angažman, što u offline, a što u online svijetu. A ono što mi je akcija CCBNA itekako povrdila to je da se entuzijazam pojedinca udužen sa prepoznatljivim stilom pisanja i neospornom emocijom itekako cijeni u današnjem svijetu, iako nas na sve strane obasipaju valovima objektivnog i vrlo prosječnog pripovijedanja, i iako nas uče da treba biti realan i sagledavati svijet oko sebe prizemljenim, nerijetko ustaljenim viđenjem svijeta.

E pa ja nemam oči za ustaljenost, nemam jezik za objektivnost i nemam srce za prosječnost. Zato sam se valjda i našla među ovim divnim ljudima, i zato smo valjda i dokazali i pokazali da se može i mora bolje i drugačije. A sada više o samoj akciji i što mi ona donese nakon predivnih dvanaest mjeseci. A neskromno priznajem da mi donese puno toga.

Što naučih u ovih dvanaest mjeseci?

Da se možemo roditi s talentom ali ne i s disciplinom pisanja. Da se njoj učimo, i da je ona ključna kada se radi o blogovanju. Eto naučih se disciplinirati, pisati i objavljivati na vrijeme, ali ne pod pritiskom već pod dojmom. Naučih i da nikada ne treba prestati učiti, usavršati se, i da treba ispunjavati rupe svoga znanja, ne zato jer to netko traži od nas, već zato jer mi to tako osjećamo.

Što osjetih u ovih dvanaest mjesci?

Ljude/kolege prepune emocija i predivnih životnih priča koje su samo čekale da se ispišu. Osjetih zahvalnost, znatiželju, pomake unaprijed, kako one u glavi, tako i u tijelu. Osjetih zadovoljstvo i zahvalnost u ljudima kada im napisah da su im tekstovi dobri. A moji kolege blogeri su zaista dobri. Svatko u svojoj oblasti.

Što me ražalosti u ovih dvanaest mjeseci?

Toga nema. Dobro priznajem, bilo je tema i nekih tekstova kolega na koje sam se itekako rastužila i koji su me podsjetili i mojim unutarnjim borbama, Branica i Jelena K. to dobro znaju, ali ništa me nije rastužilo na onaj tužni način. Ovdje su vladale iskrene emocije i stanja koja nas uče da je pred ekranom potrebno ostati čovjek.

Što me usreći u ovih dvanaest mjeseci?

Toliko toga. Za početak usrećiše me reakcije kolega na moje tekstove, kao i moje reakcije na njihove. Usreći me to što moji kolege blogeri zaista žive to što pišu i što su u tome toliko svoji i predani. Usreći me i to što se Marijina opaska na neke tekstove nije dočekala s egom u rukavu već s razumijevanjem i prihvaćanjem. Usreći me što su neki od nas zaista napredovali. Tu moram spomenuti kolegu Matta koji je od prvog do posljednjeg teksta imao veliki napredak. Bravo Matt.

Što ću pamtiti nakon ovih dvanaest mjeseci?

U ovoj priči nema nepamtljivih stvari. Sva su iskustva vrijedna i sva se spremaju u riznicu sjećanja. Ipak, ako ću nešto pamtiti najviše od svega to je da nas je ova priča sve zajedno spojila ne samo zato da napredujemo i da se usavršimo kao pojedinci, već da narastemo i kao kolektiv, i da bez obzira na neke minorne razlike koje vladaju među nama, uvidimo koliko su krucijalne naše zajedničke sličnosti i koliko dobrih i svijetu potrebnih stvari možemo postići upravo s njima.

Hvala vam društvo. Vaša Ingrid.

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page