zato što sam, samo žena

žena

I dok mi u jednoj polutci mog ženskog mozga odzvanjaju note Jamesa Browna „This is a man’s world, this is a man’s world… But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman or a girl.“,u drugoj se vode nešto kompleksnije bitke.

Žena je … ja. I ja sam ona. No, nisam oduvijek bila žena. Bila sam djevojka koja je žudila postati ženom. Djevojka koja je sumnjala u sebe, koja nije znala kada reći Ne! Izgovarati ne, to ne priliči jednoj, ženi. Bila sam djevojka koja se bojala i koja je riskirala u isto vrijeme. Koja je gubila na svakom koraku, ali koja je poraze tvrdoglavo dočekivala kao novu priliku. Djevojka koja je poklanjala dio svoga srca gdje god je stigla i kome god je trebalo, jer to rade one dobre žene. One daju. One vole. A što je sa lošim ženama? Što one rade? Koga one vole? Ne, nisam loša.

Tražila sam ženu u sebi, godinama, stoljećima, no ona je živjela na nekoj drugoj, meni nepoznatoj adresi. Bila mi je strana, kao i Indija, zemlja koju čitav život sanjam. Gle, i Indija je ženskog spola. Gledala sam žene, upijala od njih. Svađala se s njima, olajavala ih i prostačkim imenom zvala. Voljela sam ih i mrzila u isto vrijeme. Pitala se zašto su žene takve? Bešćutne pomišljate? Da, baš takve. Učila sam od njih i one od mene. Nadala sam se biti bolja žena od toga. Za koga? Za muškarca, koji će me učiniti ženom? Kao da je to jedino ispravno i važno? Biti nečija žena a ne samo, žena? Kakva ironija. Ludi djevojački san.

Bila sam nepotpuna žena. Nježna, impulzivna i nedorečena, često nepozvana, poput ljetne kiše. No koliko ljudi zaista voli kišu? Koliko njih joj se iskreno raduje? Bila sam sve samo ne “prava” žena. Onakva kakva su očekivali da ću biti. I onakva kakvu su očekivali da će stvoriti. No, nedavno sam je srela na ulici. Nju. Ženu. Mene. Tu “nepravu” ženu. Stajala je i gledala me iz izloga jednog dućana. Gledala me, i najzad u tom pogledu shvatismo, obje, i jedna po jedna. Gledamo svoj odraz u ogledalu. Iako sam to bila ja, i iako je to bila ona, bila je to i neka druga žena, nama strana. Izgledala je drugačije, a opet potpuno isto. Promijenila se. Ta žena o kojoj vam pričam. Promijenilo se sve u njoj.

Daleko je ona mlada žena prepuna sumnji. Ova žena zna reći NE! Onda kada to treba i često kada ne treba. Ona riskira, ali se ne boji. Ona grabi hrabro naprijed. Krupnim koracima, ali ženstvenim. Ona voli. Naučila je. Voljeti sebe pa tek onda – njega. Naučila je svoje lekcije, i neke još ponosno uči. Poput ožiljaka nosi na srcu svaku ranu i svaki šum. Oni je podsjećaju ne samo na djevojku kakva je bila, već i na djevojku kakva je mogla ostati …

naslovna fotografija: art photographer and artist Anouska Beckwith

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page