Nina Slišković

Nina-fotka-1

Kada bi se trebala predstaviti svijetu oko sebe ona bi za sebe rekla: Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Ako bi je ja morala predstaviti svijetu rekla bih o njoj sve to, pa i više od toga. Nadodala bih da je ova divna mlada duša inspiracija koju je nemoguće strpati u ladicu, žena koja je davno naučila da susjedova trava ipak nije zelenija, i veliki čovjek koji zna i osjeća da je stvoren zato da svoju energiju i vrijeme ulaže u stvari i ljude koje voli, a ne obratno. 

Draga Nina, negdje pročitah da puno pišeš (ajmo redom); pjesme, priče, kolumne, komentare, pisma, mailove, poruke… ali ne i autobiografije. Zato ide odmah u glavu moje pitanje tebi – zašto ne autobiografiju? Što je to što „skrivaš“ a ne želiš da mi znamo o tebi? J Smatraš li možda da bi tvoja autobiografija bila predosadna za čitanje ili baš obratno? (op. jedna tvoja prijateljica reče ovo: „U biti Nina ima ADHD. U školi je sjedila u klupi ispred mene i nikad nije gledala naprijed. Uvijek je nešto pričala, a ja sam ispadala kriva.“) jel još uvijek imaš problem s ADHD-om i gledanjem ispred sebe?

Nina: Mislim da je skrivanje sebe ili nečega o sebi nemoguće za nekoga tko piše. U pisanju nema maski i pretvaranja, ako i ima, onda to čitatelj brzo prepozna, tako da je iskrenost i pisanje iz srca jedina disciplina koju prakticiram. Nisam nikada imala problema s takvom vrstom otvaranja i rasipanja komadića sebe pred druge, bili oni meni poznati ili nepoznati. I u stvarnom životu sam takva, otvorena i iskrena, jedna od onih „što vidiš, to i dobiješ“. Međutim, problem s autobiografijama je uvijek bio taj što nisam znala od kud krenuti i gdje završiti. Nisam fan stavljanja same sebe (kao ni drugih ljudi) u bilo kakve okvire, pa mi je samim time izuzetno teško opisati sebe (ili druge) kroz par riječi, rečenica ili definicija. A što se neke šire autobiografske forme tiče, mislim da moram ja još puno „pure pojesti“ da bi sama sebi u očima bila dostojna jedne autobiografije. Za sad sumnjam da bi netko čitao roman o mojim željama, snovima ili činjenici da je nesposobnost da mirno sjedim u klupi i gledam ispred sebe prerasla u nesposobnost da mirno sjedim u jednoj točki života i gledam ispred sebe. Na sto sam strana, u sto sam projekata i poslova, te imam sto verzija života kojeg želim ispred sebe. Jednom kad se u nekom od njih ostvarim 100%, možda dođe i autobiografija.

Dakle, osjećam da puno pišeš, sudeći po tvojim tekstovima, načinom života ali i time da si 2011. izdala svoju vlastitu zbirku poezije Nova imena danima“. Reci mi, kada je zaiskrila poezija u tebi? Kada se probudila mala, znatiželjna pjesnikinja koja je samo čekala da proviri van u svijet? Planiraš li izdati novu zbirku poezije?

Nina: Poezija je u meni zaiskrila rano, baš rano. Još negdje na početku osnovne škole. Bile su to klasične dječje pjesmice o zaljubljenoj bubamari na palubi broda (doslovno) i slično, da bi s vremenom prerastale u nešto ozbiljnije. Kroz život me uvijek prati jedna kratka rečenica moje mame koju je često znala ponavljati; „Piši, Nina, piši!“. I to je to. Nema dalje, nema neke velike mudrosti, samo „piši, Nina“. Velik utjecaj na moju poeziju i sazrijevanje u tom svijetu je imao Marko Tomaš, sjajan pjesnik i moj prijatelj, s kojim sam pred kraj svoje srednje škole provodila dane i noći u njegovoj maloj knjižari u Splitu, čitajući razne autore koje mi je on servirao i gradeći neki svoj stil uz njegove upute. Nakon toga su, na prvim godinama fakulteta, nastale pjesme koje su objavljene u zbirci „Nova imena danima“. Koje čak i danas pročitam s užitkom i nemam osjećaj da sam ih prerasla. Međutim, bojim se da je poezija faza koju sam ostavila iza sebe. S vremenom sam se krenula razvijati u nekom drugom smjeru, prvo sam poeziju zamijenila kratkim pričama, a onda sam se i od njih odmakla i krenula s formom u kojoj sam danas najaktivnija – pišem kolumnu za Cosmopolitan i pokrenula sam nedavno svoj blog Ruž & Ružmarin. Poezija je jedan potpuno drugačiji svijet. Svijet detalja, preciznosti, britkosti i igre riječima, od kojeg sam se odmakla čini mi se najviše zbog manjka vremena. A onda kad sam ju jednom prestala prakticirati, teško je bilo vratiti joj se.

nina

„Nina svoju tišinu vješto konstruira i smije se najglasnije na svijetu.“ Riječi su Antuna Domazeta. Najprije mi reci što je za tebe osmijeh i koliko ti je bitan u životu? Smatraš li da se mnogi ljudi danas na silu smiju samo da bi prikrili tugu koju nose u sebi? Imaš li i ti sama dana kada to radiš? 

Nina: Ma osmijeh je sve na svijetu. Ja ga ne skidam s lica (a ustajem u 4:30 ujutro). Smijem se i poznatima i nepoznatima i susjedima i ljudima na ulici, nemam problema s tim. Sigurna sam da bi osim dragog Antuna i svi moji ostali prijatelji i kolege u opisu mene krenuli od toga da sam uvijek nasmijana. Osmijeh je bitan, osmijeh razoruža ljude lako, popravlja dane, produžuje život, čini stvari lakšima i ljepšima… Čak i u teškim trenucima malo osmijeha popravlja stvar, pod uvjetom da se radi o onom iskrenom osmijehu. Ovaj drugi, osmijeh na silu, se uvijek prepozna i dosta je jeziv. Ja nemam običaj osmijehom prikrivati tugu ni probleme, kad mi je nešto, to se vidi na kilometre. Koliko se iskreno i često smijem, toliko iskreno i često plačem. Mislim da je jedno i drugo jednako zdravo. Moram još izdvojiti jednu crticu, moj kolega Marko s radija me često zna pitati kako je moguće da sam uvijek toliko nasmijana (posebno rano ujutro). Ja se uvijek sjetim Sunčane Škrinjarić i njene priče „Dva smijeha“: veliki smijeh kojem su potrebni dvorci, palače i igrališta, i mali smijeh koji se skriva u starom šeširu i loncu za cvijeće. E pa taj mali smijeh je uvijek tu. Samo je pitanje vidiš li ga.

Otkrij mi, što je ono bez čega Nina može, a što ono bez čega Nina može, ali ne želi? 

Nina: Pa evo ja sam samu sebe iznenadila činjenicom da mogu bez svog rodnog Splita. U biti cijeli taj koncept da je moguće otići iz svog grada i ne uvenuti, već upravo suprotno, procvjetati, to je velika stvar. Mogu, ali ne želim bez društvenih mreža. Jasno mi je da smo kolektivno svi postali ovisni o njima i da to ima bezbroj loših utjecaja na nas, ali s druge strane, toliko se lijepih stvari, priča i trenutaka dogodilo posredstvom društvenih mreža, da se jednostavno ne želim toga odricati. Čini mi se nekad da koliko god društvene mreže i cijela ta virtualna stvarnost otuđuju ljude jedne od drugih, na nekoj drugoj razini nas spajaju.

Draga Nina, što za tebe znači ljubav i koliko te mijenjala kroz godine (ili ste se možda međusobno mijenjale kao što je to kod mene slučaj?)

Nina: Ne bih rekla da me ljubav mijenjala kroz godine, rekla bih da sam se ja mijenjala kroz godine pa sam paralelno s tim mijenjala i shvaćanje ljubavi. Uvijek sam voljela voljeti, zaljubljivati se, sretno ili nesretno, ili da kažem – sretno dok ne bih napravila nesretno. Ta nesretna ljubav me uvijek privlačila, a ova sretna mi je bila dosadna, predvidljiva. Sretna nisam nikad mogla ni pisati. Uvijek je morao biti neki izazov, hvatanje neuhvatljivog, pokušaj da se ukroti neukrotivo i slično. Tko je čitao Emmu Bovary zna o čemu pričam. A onda sam odrasla (na sreću) i shvatila da je ljubav puno više od igre i sebične potrebe za adrenalinom. Danas imam na ruci prsten, planiram svadbu, volim najboljeg čovjeka na svijetu i uživam u činjenici da sam se negdje putem zaljubila u svog najboljeg prijatelja i shvatila da je ljubav nešto puno više od onih igrica i nadmetanja. Doći na kraju dana doma nekome tko je tvoj i ispred koga si ti svoj (i najgori i najbolji), to je ljubav. Simple as that.

Moram te pitati. Svi govore da je unutrašnja ljepota važnija od vanjske, no budimo realni, svijet nam ne daje šansu da mu pokažemo koliko smo lijepi iznutra, ako već nismo izvana. Smatraš li da je u današnje vrijeme opsjednutosti vanjskim izgledom suviše licemjerno govoriti o unutarnjoj ljepoti?

Nina: Nisam pobornica ideje da svi trebamo izgledati kao s naslovnice časopisa, još manje podržavam estetsku kirurgiju, ali mislim da bismo svi trebali brinuti o svojoj vanjštini u nekim normalnim granicama, a o svojoj nutrini još i više. Ja ne izlazim ni prošetat psa vani ako nisam našminkana, a u odjeću ulažem jako puno novca i truda. Horoskopska sam vaga, esteta sam, cijenim vanjsku ljepotu oko sebe i divim joj se. Takva sam i otvoreno to kažem. Znam da neki odmah krenu sa zaključcima kako je to površno, ali to me uopće ne dira. Još me manje diraju oni koji su stava kako su briga za vanjsku i briga za unutarnju ljepotu nespojive, odnosno da onaj tko je dovoljno kvalitetan iznutra, taj se sigurno ne opterećuje svojom vanjštinom. Sve je to vrlo individualno. Ja jednako ulažem u svoju vanjsku, koliko i u svoju unutarnju ljepotu. U tome nema ničeg licemjernog. Na kraju krajeva, ono što bi svima trebalo biti jasno je da je sva ljepota ovog svijeta uzaludna ako si iznutra prazan. Ima ona jedna „što zračiš, to privlačiš“, a to što zračiš se ne može zakamuflirati nikakvim šminkama, krpicama ni parfemima.

Uspjeh ti kažu – ljudi nikada neće oprostiti. Koji je tvoj stav o tome i jesi li ikada (a vjerujem da jesi) doživjela oblik netolerancije ili čak grube predrasude prema onome što jesi i što radiš?

Nina: Bojim se da smo mi narod zbog kojeg je ta definicija i nastala. Ne volim trošiti riječi ni energiju na zavidne ljude, ljude koji po defaultu ne vole ono što radiš, samo zato što si dobar u tome, a oni nisu. Bilo je svakakvih komentara i situacija, moram priznati da su me prije takve priče znale uzrujati i povrijediti, međutim u nekom trenu shvatiš da obazirući se na takve ljude nećeš daleko stići, pa korak po korak naučiš kako se nositi s tim. Nekad sam u nevjerici slušala takve priče, a danas se nasmijem i prokomentiram „a što bi bilo da sam u nečemu stvarno uspjela?!“.
Pratim malo reakcije zadnjih mjesec – dva od kad sam krenula s blogom Ruž & Ružmarin, pa sam baš primjetila te primjerke koji dođu samo da ostave zloban komentar, ili još gore – da kliknu like na tuđi zlobni komentar. A najgore je što znam da nije da se oni ne slažu s mojim stavom, oni se ne slažu sa svijetom u kojem je moguće napraviti nešto i uspjeti u nečemu. Njima sam na meti danas ja, sutra ti, preksutra netko treći… Jednostavno, toga će uvijek biti, takvi ljudi će uvijek egzistirati među nama.

Nina, reci mi, jesi li kao osoba više sklona riskiranju i hazardiranju, tipa – hoću sve sad i odmah ili si više ziheraški tip – idem polako ali sigurno

Nina: Ja sam sredina, ali ne zlatna, već kaotična sredina. Uzela sam najgore od jednog i drugog, haha. Uvijek hoću sve sad i odmah, nestrpljivost mi je najveća mana, a s druge strane sve važem i analiziram sto tisuća puta u svojoj glavi. Nezamislivo? Zamisli tek kako je meni s tom glavom. Redovito ishitreno odigram nešto, a onda poslije toga dane i noći provodim razbijajući glavu o ishodu/ potencijalnom ishodu/ drugim opcijama koje sam prokockala i slično. Na kraju dobiješ majstoricu „što bi bilo kad bi bilo“ kategorije. Jer nisam na vrijeme udahnula i promislila „što bi moglo biti“.

I za kraj… zanima me, da imaš priliku upoznati i popiti kavu s bilo kojom osobom na svijetu a koja ti nešto znači koja bi to osoba bila i što bi joj rekla? (zvuči pomalo kao da je pitanje za miss svijeta… :) 

Nina: Evo vidiš, hoćeš da sad ishitreno odgovorim pa poslije važem kako sam i što sam mogla, ili obrnuto? Idem ishitreno, po dobrom starom običaju. Meryl Streep mi je prva prošla kroz glavu kad sam ovo pitanje pročitala. Izuzetno ju cijenim kao glumicu, kao aktivisticu i kao ženu. Kad netko kaže „žena zmaj“ ja zamislim Meryl Streep. Uz svu tu svoju slavu (koju usmjerava i koristi za najbolje moguće svrhe), inteligenciju i moć, i dalje mi zrači nekom toplinom. Lako je to meni ovako pričati, da ju zaista sretnem nekad i negdje (u nekom paralelnom svemiru valjda) vjerojatno bih se smrzla i nemoćna da izgovorim išta, samo bih s divljenjem gledala u nju.

Hvala ti na divnom razgovoru draga Nina, vjerujem da su čitatelji uživali koliko i ja. Puno sreće, privatnog i poslovnog zadovoljstva ti od srca želim.

Čitamo se i dalje, to znaš! :)

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page