U svojoj prvoj zbirci pjesama "STARE DUŠE NE STARE" Ingrid Divković progovara o zajedničkoj otuđenosti, o ljubavnoj gladi, o tami, o slavi i o želji da ne odustanemo od života.

„Stare duše ne stare“ prva je od triju knjiga poezije koja na autoričin autentičan način progovara o odnosu prema vlastitom nerijetko nemirnom umu, odnosom prema suprotnom spolu, međusobnom partnerskom prožimanju ali i platonskoj ideji ljubavi gdje autorica apostrofira elemente vlastite mašte i krajnje idealizacije. Osim navedenog autorica se dotiče i kompleksnih obiteljskih odnosa te patrijarhalnog društva koje na vrlo krut i destruktivan način zadire u ženin emotivni svijet. U prvoj knjizi UM autorica proživljava lirske reminiscencije i vodi dinamičnu igru emotivne dominacije i submisivnosti. U ovoj je knjizi naglašena mentalna i duhovna hipersenzibilnost autorice, a pjesnički je stil naglašeno sugestivan, neposredan, snovit, suptilan, introspektivan i belevolentan a opet vrlo odrješit, odlučan, na trenutke provokativan ali pun optimizma i nade, a osjećaji plemenitosti, hrabrosti, istinoljubivosti i empatije ključne su emocije koje na opipljiv i krajnje numinozan način prožimaju ovu nesvakidašnju zbirku pjesama. - Stilus knjiga

Drugo, dopunjeno, ujedno i redizajnirano izdanje "KNJIGE ZA DIVLJU ŽENU"izašlo je početkom 2020. godine u izdanju Stilus knjige. U ovom proširenom izdanju tvrdih korica nalazi se 25 novih poetsko/proznih zapisa divlje snage koji progovaraju kroz jednu ženu za sve žene. Knjiga za Divlju ženu je knjiga utjehe i knjiga ljubavi, a do sada je na području Hrvatske i regije (knjiga je prevedena i na slovenski jezik u izdanju Mladinske knjige) prodana u više od 20.000 tisuća primjeraka.

*za moju četvrtu knjigu "SANJARI I BORCI", ujedno i prvu zbirku autorskih tekstova koji su nastajali u periodu od pet godina kažu: "Ingrid Divković ponovno nam pokazuje kako ju je teško staviti u neki kalup. Ovo je većinom skup njezinih objava o raznim temama s bloga, ali za knjigu je dodala i nekoliko neobjavljenih tekstova. Ingrid je svakako specifična i izlazi iz svih okvira. Čitajući njezine retke, nećete pogriješiti ako pomislite da je riječ o poeziji. Ili filozofiji. Ili traženju sebe. Ili razgolićivanju duše. Ili… shvatili ste, ovi se eseji dotiču neposrednih, ali i udaljenih tema koje se tiču svake moderne žene jer bez uzmaka iznose teške i ozbiljne misli te ih nježno oblikuju u mudrosti pune suosjećanja i nadahnuća.

Mislite da se njezini radovi bez veze zovu proza za dušu?

"Svaki njezin tekst pisan je za nekoga, za neki poseban trenutak, za trenutni osjećaj. Svako slovo namijenjeno je da se propitkujemo, da pogodi u našu srž, da pogodi u najgoru bol i da je zaliječi. Ono nas podupire, motivira, otvara oči a najviše nam govori da ne zaboravimo kako živjeti te kako voljeti. Sve, a ponajprije SEBE. Njezino pisanje nas uči, majčinski opominje, da unatoč tuzi i raznim životnim utjecajima SADA je pravo vrijeme biti svoj. Mogli bismo reći da nas sa svakom rečenicom vraća na pravi kolosijek života." Ana Čaić Blažević, blog Bibliomanija

Živi mi se. Šapnula sam, najprije sebi, pa onda njemu. „Živi mi se u Hrvatskoj. Vratimo se kući.“ nastavila sam šaputati.

Onaj tko bude promatrao stvari i ljude naučit će kako da preživi, no tek će onaj koji bude promatrao prirodu i leptire naučiti kako da – živi.

To je misao koja je „stvorila“ moju treću knjigu, ujedno i prvi roman. Vođena tom mišlju krenula sam ispisivati priču o tri žene. Tri ženska lika koja su se rodila na dalekom otoku koje nikada nisu niti posjetile. One. Elena, Ana i Naida. ( jedna od njih zaista i postoji ali pod drugim imenom.) Moje žene, moje tihe junakinje koje sam čitav život nosila u sebi, a koje su tek danas odlučile pustiti svoj glas. Strpljivo sam ih čekala. Strpljenje je zlato. Dobro kažu. Ispričat će vam svoju priču, svaka od njih na svoj način. Jedna po jedna, bez guranja i bez žurbe.  Leptir u romanu simbolizira ljudsku dušu, a gusjenica koja se stvara iz čahure simbolizira životnu bol koju svatko od nas proživljava na svoj način. Osim ovih triju žena u romanu se javlja i lik Život. Željela sam nekoga tko će voditi junakinje, čuti ih i razumjeti na način na koji one same sebe ne razumiju. Zato je Život kao lik oličenje entuzijazma i čovjekoljublja, vjere u dobro i velikodušne osjećajnosti koja nam svima nerijetko nedostaje. Mogla bih zato reći da je jedna od ključnih poruka u romanu ona koju donosi sam Život:

Duša koja živi u „samo jednom se živi“ misli da je ovaj život sve što ima i da u njemu čuči sreća za kojom traga, kojoj trči ususret. Takva duša misli da je rođena samo zato da se pokaže, da uspije i da postane vidljiva, ali može se desiti i to vrlo lako, da joj se to i ostvari i da postane vidljiva drugima, istovremeno nevidljiva sebi. Duša koja živi u „živi mi se“ zna koliko ima života tamo gdje ga ne vidi, a koji svejedno postoji neovisno o njoj. Takva duša osjeća da je rođena ne samo zato da se pokaže, da uspije i da postane vidljiva, već zato da uspije biti, imati i činiti nevidljivo.

Nakon gospodina Ega, svih turobnih i teških životnih situacija, na scenu života stupa ona, Divlja žena, vesela i strastvena, plaha i neobuzdana. Ona koju možda niste očekivali, ali koja dolazi, tiho i polako, poput vučice, na vršcima prstiju. Dolazi podsjetiti nas tko smo bile, tko smo sada i tko ćemo tek biti. Inspiraciju za ovu knjigu dugujem Clarisi Pinkoli Estes, autorici knjige ‘Žene koje trče s vukovima’, ali i svim ženama koje ispunjavaju moj svijet i čine ga ljepšim mjestom za život. Knjiga za divlju ženu je knjiga kratkih poetsko/proznih zapisa divlje snage koja progovara kroz jednu ženu. Knjiga za Divlju ženu je knjiga utjehe i knjiga ljubavi.

Zašto sam napisala knjigu za Divlju ženu?

Dopustite mi da vam kažem zašto! Zato što sam toliko puta bila bila tužna i obeshrabrena. Zato što sam toliko puta posumnjala u sebe. Zato što sam osjetila zavist na svojoj koži, prijeke poglede i ljubomoru. Zato što sam bila povrijeđena i izdana. Zato što je bilo trenutaka kada sam poželjela odustati i poslati sve dovraga. Zato što sam nekoliko puta odglumila sreću, a u sebi plakala i tiho jecala. Zato što sam jednom navukla masku licemjerja. I masku samodopadnosti. Zato što sam prevarila. I bila prevarena. Zato što sam voljela. I bila nevoljena. Zato što sam ostavila. I bila ostavljena. I zato što sam se toliko puta smijala do suza. Ali i plakala od sreće. Zato što sam bila djetinjasta i razigrana. Zato što sam idealizirala i maštala. Zato što sam uzimala i gubila putem. Zato što sam voljela, onako iskreno, bez računice. Zato što sam bila zaljubljena do ušiju. Razapeta između dvije vatre, srca i glave. I zato što sam Divljinu koja je tinjala u meni,  morala pustiti u svijet.  Eto zato sam napisala Divlju ženu.