Margareta ili tratinčica oblikom podsjeća na sunce, karakteristična je po tome što se otvara samo kad je obasja sunce i zatvara čim ono zađe. Poklonite li nekome margarete zapravo poručujete da se ne uzda previše u trajnost nečije predanosti i vjernosti. Tren je tu, tren nije, baš poput sunca prijeko potrebnog tratinčici da raširi svoje latice.

Poklanjate li margarete ikad sebi? Kladim se prečesto. Koliko ste predani i vjerni u ljubavi prema najvažnijem biću u vašem životu? Koliko često si dozvoljavate da vaše osobno sunce zgasne i pretvori vas u malenu skupljenu travku i čekate. Dan da opet procvjetate. Da se opet zavolite. Ovisni o vanjskim podražajima. Pokloni mi ljubav i voljet ću se. Uskrati je i mrzit ću se. Sama sam odveć slaba da bi bila konstantna i dovoljno svoja da postojim neovisno o tuđim utjecajima…

Zastanite i promotrite svoju okolinu. Na svakom su koraku. Nevjerni ljudi. Predani samo u jednoj stvari, varanju samih sebe. Reći će vam da to čine u ime ljubavi prema svojim bližnjima. Jer ako nekoga voliš u redu je odreći se sebe, savijati se pod vjetrovitim naletima tuđih potreba. Kako da ne. Onaj tko te zaista voli nikad neće uvjetovati tvoju ljubav, zagušiti tvoju slobodu kao da je smrdljiva čarapa kojoj je podhitno potrebno pranje. Netko je nekad bio dovoljno lud da ljubav prema sebi ujednači sa sebičnošću.

Ljubav prema sebi prestala je biti u modi, ako je ikad i bila.

Bila jednom jedna djevojka. Malena. Tako se zvala. I zaista je bila malena. Sitna, krhka, plave kose i krupnih očiju boje lješnjaka…Po ničemu se nije posebno isticala, osim možda po šutljivosti koju je često znala prakticirati, no da bi to netko i primjetio, morao bi prvo primjetiti nju. A ona se uvijek nekako provlačila kroz život sasvim neprimjetno. Tiho, na prstima da ne bi slučajno omela nečije postojanje.  Malena je rasla u okruženju gdje je biti žrtva bilo moderno. Šuti i trpi. Nikad ne reci tko si. Nikad se ne otkrij. Tvoja vrijednost nije tvoja, očituje se u davanju drugima. Takav sklop ponjela je sa sobom i u svoj odrasli život. Rasula ga je među svojim prijateljima, poznanicima, kolegama i ljubavnicima. Trebam li napomenuti da Malena nije sretna? Često zna reći, nakon što je iskoriste, potroše i odbace, zašto mi se to događa? Čime sam to zaslužila, kad sve što sam činila bilo je ljubav? Malena ne shvaća da je ljubav drugih spram nje uvjetovana ljubavlju koju gaji za samu sebe. Tumara kroz život dajući se bez rezerve, tražeći potvrdu svoje vrijednosti u očima drugih. A drugi…Drugi ljude poput nje koriste isključivo za svoje potrebe, ljubav daju onima koji ih svojom čvrstinom i postojanošću bace na koljena.

Malenin henndikep nije vidljiv, mnogi se zapravo čude njenim neuspjelim odnosima, jedino je oni čiji ego vječito traga za izmučenim dušama nanjuše poput izgladnjelih pasa i navale na nju onakom silinom kakvu samo glad umije da probudi. Malena zapravo predstavlja svakog od nas. Nekoga u većoj mjeri, nekoga u manjoj. Nekoga u jednom dijelu svog života, nekoga čitav život. Čupkajući margaretu, ne dobijete uvijek „voli me“ opciju…

Sjećam se svojih ranih tinejdžerskih dana, svoje nesigurnosti i povučenosti jer sam bila drugčija. Između ostalog, nikad nisam bila tipična mršavica, tada tako popularna. Rano sam dobila obline i visinu s kojom sam odskakala od većine djevojaka. Na kaotično djetinjstvo dodala sam i fizički hendikep i živjela u uvjerenju da nisam dovoljno dobra. A okolina se hranila i hranila…Okolina koju sam sama privukla i stvorila. Neće bolesno na zdravo ni zdravo na bolesno…Na svakoj sam slici stajala pogrbljenih ramena i savijenih koljena da bi se približila idealu koji su ponosno živjele moje prijateljice. Bedra su mi zapinjala za školsku klupu, u busu sam morala sjediti uspravno jer mi sjedalo ispred nije dozvoljavalo drugčije, morala sam paziti što oblačim jer bi u većini onoga što su školske nosile izgledala jeftino zahvaljujući velikim grudima i širokim bokovima. Sad mi je to smješno, no tad me strahovito deprimiralo. Pogotovo jer se od mene i očekivalo da se uklopim, da se poput Malene odreknem sebe…  Prošle su godine i godine dok nisam shvatila da su duge noge i košarica d sve samo ne hendikep.

Interesantno je to. Ogledalo ti je isto, prikazuje jednaku sliku onda i sada, a ti vidiš nešto sasvim drugčije. U oba slučaja percipiraš sliku svojih uvjerenja. Tada skrojenih po tuđim mjerama. Danas po vlastitim. Ako se ne možeš izraziti k vragu sve. Ako radije ispunjavaš tuđe potencijale a svoje potiskuješ gurajući sve pod tepih ljubavi što si onda? Sebična da, ali prema kome? Sebi, ne drugima. Drugima je ionako svejedno. Zauzeti su vlastitim demonima.

Ja bi da je u modi ljubav prema sebi. Ona zdrava naravno, neću sada o narcisima. Postojana i trajna. Takva čini čuda, pomiče planine.

Margarete nek vam krase dvorišta, stolove, kose, ne stavljajte ih u svoje srce…

tekst: Brankica Stanić 

Objava Flowershop by Brankica stanić – Margareta pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

No, ne prihvaćam činjenicu da zbog toga moramo biti zatvoreni i kontraproduktivni. Da se moramo prepustiti letargiji društva, da moramo besposličariti, ubijati dane i čekati da nam prilika pokuca na vrata. Ako čekaš takvu priliku, vjeruj mi, načekat ćeš se.

Vrijeme u kakvom živimo teško je i beskompromisno (osjetila sam tu težinu na svojoj koži). No istina je ta da nikada kao do sada nije bilo bolje vrijeme za promjene. Vrijeme za prvi korak. Negdje sam pročitala da

jedina stvar koja stoji između nas i bogatstva kojeg smo vrijedni jest dvanaestak centimetara između naših ušiju.

I to je živa istina. Vidiš, ja vjerujem da ne postoji ništa stalno i fiksno u ljudskom biću pa tako ni posao. Mijenjamo se iz dana u dan. Psihički, fizički, duhovno. Mnoge stvari koje nas okružuju utječu na nas. Tako i posao samo jednim svojim dijelom utječe na naš život. Također, posao koji (ne) radimo ne govori jesmo li dobri ljudi, vrijedimo li, i imamo li potencijala. Govori samo koliko smo gladni ili siti (ne)uspjeha!

Evo moje priče…

Ja sam diplomirala na Filozofskom fakultetu davne 2010. godine. Još uvijek nemam posao (čitaj; stalni, u struci, redovno plaćen). Ne ide mi radni staž, mirovinsko, socijalno i sve te tekuće stvari koje idu kada si zaposlen. Nemam godišnji, božićnicu, nemam regres, kao ni pravo na kredit. No ipak radim.

Nekoliko mjeseci nakon diplome u rukama tražila sam posao. Javljala se na sve moguće natječaje vezane uz moju struku. (Po)trošila sam jako puno novaca na papirologiju, razne izdatke. Većina natječaja je bila pro forma. Jako me to ljutilo. Kako mi je rijetko tko odgovarao na moje upite za posao, nerijetko sam padala u depresiju, neko bezvoljno, ubitačno stanje koje ne bi trebala osjetiti mlada osoba u svojoj punoj snazi. Osjećala sam se beskorisno. Nakon toliko godina učenja i školovanja bila sam na početku. I više. Bila sam korak unazad.

Ipak, nekim se čudom nisam prepustila očaju. Često znam reći da sam rođeni borac. Zbrojila sam se, stala na loptu i dobro razmislila što mi je činiti. Jedno je bilo pobjeći van (čitaj; otići u inozemstvo trbuhom za kruhom) drugo je bilo izmisliti svoj posao. Ovdje.

Tako je krenulo. Stavila sam na papir sve svoje nedostatke i vrline. Doslovno, plusići i minusići. Napisala što želim a što nikako ne želim raditi. U knjižnici sam podigla par knjiga koje su me trebale potaknuti i inspirirati (jedna od njih je bila ‘Think and grow rich’ autora Napoleona Hilla, te autobiografija Benjamina Franklina)…Osim knjiga redovno sam gledala youtube videe o motivaciji, pratila Antonya Robbinsa, Allana Wattsa, i mnoge druge. Pisala sam, crtala, vizualizirala. Mislila sam i djelovala pozitivno. Izbjegavala sam negativne i naporne ljude.

Nedugo zatim otvorila mi se mogućnog honorarnog rada na lokalnoj televiziji Ritv gdje sam izbrusila svoje novinarsko i voditeljsko znanje. Osim toga upoznala sam mnoge divne ljude s kojima i danas surađujem. Energija se oko mene počela mijenjati.

U tom vremenu započela sam pisati svoju prvu knjigu ‘J..e li vas ego?’. Napisala sam je za 13 dana (ljeto 2013.). Izdala iste jeseni. Osim na televiziji honorarno sam odrađivala i voditeljske gaže od čega su neke bile vrlo dobro plaćene. Povremeno sam držala instrukcije iz hrvatskog jezika. Pisala sam članke, dopise, intervjue. Koncem prošle godine pala mi je na pamet pomisao da bih mogla oformiti radionicu kreativnog pisanja. Obratila sam se Klubu mladih, predložila im svoj projekt. Svidio im se. Pristali su. Još i danas vodim radionicu. Radim ono što najviše volim. Pišem. Družim se sa ljudima. Prenosim svoje znanje, upijam nova.

U ožujku ove godine pokrenula sam i svoj osobni blog. Jedna od najboljih odluka u životu. U međuvremenu sam odradila nekoliko promocija svoje prve knjige, gostovala na brojim portalima, uređivala jedan riječki portal, sudjelovala na 59. međunarodnom beogradskom sajmu knjiga, ostvarila nekoliko poslovnih suradnji, stekla divne suradnike, prijatelje.

Prije nekoliko dana završila sam i svoju drugu knjigu koja je u fazi traženja izdavača, a prva će doživjeti svoje II. dopunjeno izdanje. Planiram je plasirati na cijelu regiju.

Da skratim. Radim. Radim ono što najviše volim. Pišem. Ne zarađujem gomilu novca, dapače zarađujem skromno ali kako vrijeme prolazi i to se mijenja. Otvaraju mi se nova vrata, nove mogućnosti, novi projekti.

Ne čekam. Tražim, pitam, kucam na vrata. Vrata se sve češće otvaraju sama.

Uvijek s osmijehom. 

Koji je tvoj posao iz snova? Radiš li ga? Ako ne, jesi li ga ikada pokušao ostvariti?

Nikada do sada nije bilo toliko nezadovoljstva među ljudima, pa ipak nikada do sada nisam osjetila niti toliku količinu pozitivnih vibracija. Nezadovoljstvo je katalizator promjene i može nas tranformirati do neprepoznatljivosti. Ljudi koji imaju poriv za promjenom to će i učiniti.

Kažem ti, otvoreno i od srca, kreni i nikoga ne čekaj!

– Otvori se prema svijetu

– Istražuj!

– Potraži ljude slične sebi (pitaj ih za savjet)

– Pokucaj na tuđa vrata

– Uči i educiraj se (ako već nemaš plaćeni posao radi na sebi)

– Koristi se društvenim mrežama (povezuj se sa ljudima, potencijalnim poslodavcima…)

– Smiješi se ljudima (budi ljubazan/a)

– Usudi se gledati izvan okvira svoje profesije (završio si ekonomiju, nemaš posao,razmisli,  što ti fali da završiš tečaj grafičkog dizajna npr?!)

– Vizualiziraj svoj budući posao

– Zapisuj, zapisuj, zapisuj! (provedi aktivno sat ili dva dnevno zapisujući aktivnosti u kojima si dobar/a)

– Ne troši vrijeme uzalud (predragocjeno je!)

– Ne srami se pitati za savjet

– Budi pozitivan (ne sumnjaj niti jedne sekunde)

– Izbjegavaj negativne ljude (oni će te samo povući na dno)

– Vjeruj u sebe (i vjeruj da možeš sve što poželiš)

– Radi! 

Ne gubi vrijeme na posao koji ne voliš!

Najljepša je stvar kada karijera i strast hodaju ruku pod ruku.

Od srca ti želim da ostvariš sve svoje potencijale. Da se zaljubiš u svoj posao. I da mi napišeš u komentar da sam bila u pravu. 🙂

Objava Ako nemaš posao, izmisli ga! pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.