Za točno četrnaest dana svijetu ću predstaviti svoju novu, drugu knjigu. Zove se kao i prva ali je potpuno drugačija. Ova je više za mene. Manje za svijet. Prvu knjigu uvijek pišemo mareći što će reći svijet. I jedna i druga zovu se isto. ‘J..e li vas ego?’. Ova strastveno pisana knjiga (tako piše na korici) dojmljivo je svjedočenje o jednoj ženskoj istini, i naposljetku jednom izboru kojega činimo svi svakoga dana…

Bilo mi je dvadeset i tri godine kada sam po prvi put (strastveno) poželjela izdati svoju vlastitu knjigu. I prvi put kada sam istinski osjetila što znači imati izbor. Boriti se za ono što želiš, ustrajati protiv cijeloga svijeta, ili jednostavno odustati i sakriti se u mišju rupu? Možda sam to s knjigom željela već i ranije, ali tek tada sam to (u fazi studija književnosti i filozofije) izgovorila na glas. Onima do kojih mi je bilo stalo. I onima do kojih mi nije bilo.

Tada su se krenule nizati. Perle od predrasuda…

Kakvi pisci moraju biti? Žene pisci? Nisam razmišljala o tome. Kakve jesu? Mudre? Povučene? Neugledne? S naočalama na nosu? Namrgođene? Depresivne? Sanjive? Inteligentne? Sklone opijatima? Razvratnom životu? Nisam mogla podnijeti zamisao da i ljude, ako već knjige trpam u ladice.  Zamišljala sam sliku. Kako svoju vlastitu knjigu držim u rukama. Zamišljala. U trenucima prije spavanja. Zamišljala sam svaki detalj, osjećala sam miris te knjige. Ludost ili mladost? Znala sam da nijedno od toga ne bira sredstva. Rekoše da luđacima ništa nije nemoguće. Ipak, bilo je. I gore od nemogućeg.

U rukama sam nosila gomilu ispisanih papira. Zove se to neobjavljeni rukopis. U očima pak gomilu neprospavanih noći. I heftalicom spojeni životopis i malo motivacijsko pismo. Na koja vrata idem? Kome kucam? Znam sve to, imam sve te adrese napismeno, ali zapravo ne znam. Tko će me i kako dočekati iza tih vrata. Sa djevojačkim snovima treba pažljivo, ali ljudi ko’ ljudi. U stanju su slomiti i ono što treba sačuvati od lomljenja.

Nakon polomljenih snova nekima ostanu samo krhotine. Nekima ostane samo inat.

Nakon dvije uzalud potrošene adrese, rekoh si, evo je, treća. Obećavajuća adresa. Dugi mračni hodnik ispunjen knjigama. Drvena vrata i ustajali miris vlage. Perle od predrasuda nastavile su se nizati. Kroz par riječi, i između njih shvatila sam poantu. ‘Knjigu danas očito želi izdati svatko.’ Ja sam bila svatko. Riješila me se. Po kratkom postupku. Objašnjavajući mi, s naočalama na nosu da sam u krivo vrijeme i na krivom mjestu. A nisam bila. Znam da nisam.

Pisci su sebična i tašta bića. Neostvareni pisci su još gora, najgora bića. Ona je bila neostvareni pisac. Želja zaostala u tijelu srednjovječne žene. Želja koja je izgorjela, ali koja je još uvijek živjela iza tih debelih naočala i ruske kragne. Želja koja je mene požderala. Vrata su se zatvorila kao i moje dvadesetrogodišnje srce. Uslijedila je odgoda sa snom. Dugo čekanje. U međuvremenu slanje mailova. I nijedan odgovor. Osim predrasuda nanizale su se i fakultetske obveze, ali i jedna unutarnja šutnja. Nije šutnja uvijek zlato. Nekad je šutnja otrovnija od svega.

Kada te ne razumiju, odbijaju te.

Kada te ne vole, ogovaraju te.

Kada te se boje, zatvaraju ti vrata.

No, ne mogu vrata biti vječno zatvorena.

Je li nekolicina vrata na koje sam kucala i mailovi na koje nisam dobijala nikakav odgovor bio dovoljan razlog da odustanem od knjige? Jest. Naročito na Balkanu. Tu je sve teže nego se čini na prvi pogled. I ako nije, učinit će sve da se tako čini. Izdati knjigu, (još ako si žena, studentica u ranim dvadesetima) činilo se nemoguće. Nešto kao sletjeti na Mjesec. (Op. jel ijedna žena ikada bila na Mjesecu?)

I nije da je rukopis koji sam ja nosila uokolo bio loš. Stvar je bila u tome da ja nikada nisam dobila priliku da mi netko kaže da je taj rukopis baš to. Loš. Ili dobar. Šta god. Taj rukopis još uvijek leži na samom dnu ladice.

Moja prva knjiga ugledala je svjetlo Mjeseca, pardon dana, koncem 2013. godine, znači pet godina nakon.

I nije da su se perle od predrasuda s tim danom tek tako prestale nizati. Nizale su se one u još većem broju. Jer pitanja je gomila.

Zašto tako provokativan naslov knjige? Zašto sam sebe u ‘polugolom’ izdanju stavila na naslovnicu? Zašto uopće želim pisati u zemlji u kojoj nitko ne čita ni deklaraciju s boce mlijeka, a kamoli knjigu? I zašto se moja prva promocija održala u noćnom klubu, a ne kao sve druge knjige, u knjižari? I zašto je knjiga neke nepoznate autorice digla toliku prašinu? I zašto su me neki, oni koji ne mogu doći ni do granice sa Slovenijom, a kamoli do Mjeseca, prozvali (bez da su me upoznali, pročitali knjigu) vrlo taštom i površnom, željnom slave? I zašto je na promociju moje prve knjige došlo toliko ljudi, televizija i mediji? I zašto se i danas toliko i sve više ljudi interesira za ono što radim, stvaram? I otkuda tolika pozitiva i ljubav između mene i mojih čitatelja? Toliko pitanja…

Treba rušiti predrasude. Ne ljude. Ne znaju to svi.

Znate ljudi moji…

Lako je ići ljudima niz dlaku. Prosipati ruže tamo gdje je već odavno izraslo cvijeće. Teško je ići protiv ljudi koji za sobom ostavljaju korov, koji tu nepoželjnu dlaku neodobravanja i mržnje nalaze u svima osim u sebi. I koji bez te iste dlake, dok je ne nađu ne bi uspjeli preživjeti. Jer, život im se nekako svodi baš na to da čitavu svoju egzistenciju provedu u traženju onoga što će ih odvojiti. Učiniti većima od drugih. Jer veličina njima jest bitna. Toliko da zaboravljaju da su najveće veličine one u grudima, a ne u gaćama u kojima nerijetko stanuju beskorisna muda bez pokrića. Predrasude postoje zbog takvih ljudi. Tužnih, usamljenih, nevoljenih ljudi. Visoke predrasude. Odvojene željeznom bodljikavom žicom. Zapakirane u crvenu mašnu. Ipak otrovne.

Znate ljudi moji…

Predrasudama slamaju oni koji su ostali izgoreni u svojoj želji. Svom snu.

Ovi drugi, koji su svoju želju oživjeli uče da predrasude prestaju tamo gdje počinje čovjek. Ja sam oduvijek željela biti čovjek. Samo to.

…

Eto, unatoč tehnološkom napretku, čudima neviđenim, svemu nemogućem što nam je donijelo 21.stoljeće, ljudi se i dalje suočavaju s predrasudama i diskriminacijom. Ta žalosna istina ne pokazuje samo u kakvom vremenu živimo, nego svjedoči o gorkoj nesavršenosti ljudi. No ja, kao i uvijek, slijepo vjerujem da situacija ipak nije beznadna. Istina, teško je očekivati da ćemo ukloniti sve vrste diskriminacije koje vidimo oko sebe, no ipak mislim da se možemo potruditi iskorijeniti predrasude koje imamo u sebi.

Nije ovo priča (samo) o meni i mom snu.

Ovo je priča o svima vama koji ste jednom, jučer, ne tako davno, na svojoj koži osjetili moć ljudskih predrasuda.

Ovo je priča o vama koji niste odustali.

I o vama koji tek nećete.

Molim vas nemojte.

Odustati bi značilo nastaviti nizati perle od predrasuda.

Odustati bi značilo biti dio onih koji zbog svoje tužne bespomoćnosti slamaju druge.

Objava Meni se lome predrasude. Ne ljudi. pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

 Ego nije nešto što se događa nekom drugom. Vjerujte mi. Nije. Ego sam okusila jako davno. Ne toliko davno da se ne bih sjećala njegova gorkog okusa. Konzumirala sam ga u velikim  količinama. Ironično, što sam više jela, bila sam gladnija. Pohlepnija. Čudno je to kako se okus ega mijenja s nama. Još čudnije je to kako se mi lako mijenjamo. Pred tuđim očima najviše. I  kako smo u stanju imati sve, a ne biti nitko.

 ‘J..e li vas ego?’ moja je prva knjiga izdana koncem 2013. godine. To je knjiga koja je probudila neke uspavale duhove, ali i knjiga s kojom sam se ja probudila.

Kada je kategoriziraju stavljaju je u kategoriju publicistika, self-help literatura. Nisam sigurna da je knjiga koju sam napisala baš to što govore ali ajde barem nije završila na policama chic lit-a.  Ipak, moram priznati, s knjigom se znalo događati to da su neki čitatelji (valjda s prvim pogledom na naslovnicu) zaključili da se radi o mojoj autobiografiji… ufff…tu sam valjda pogriješila. Ili  nisam? Staviti sebe, u malo slobodnijem izdanju na naslovnicu? I to još na Balkanu? Ne dušo, to se ne radi tako. S naslovnicom trebaš biti konkretan i ne izazivati previše. S Balkanom moraš biti oprezan ko s ljudima u ćudljivom Aprilu. Istina.

Istina je i to da je knjiga zaintrigirala, otvorila neka zaključana vrata, kako sam rekla probudila uspavale duhove i ljudske strasti, ali i koja je učinila to da se i sama odvažim činiti samo ono o čemu sam do jučer samo sanjala. Činjenica je i ta da sam cjelokupno predstavljanje knjige u javnosti i porukama koje ona nosi odradila doslovce sama samcata! (istina iza mene su stajali  izdavači Milan Zagorac i Tamara Modrić iz Studia TIM. Rijeka) no sve se nekako svelo na da sam put do čitatelja tražila i nalazila sama.

I put je bio beskrajno lijep. Svaka potpisana knjiga, svaka poruka ohrabrenja, svako ime na velikoj žutoj kuverti, svako hvala i nema na čemu u inbox. Znala sam da je to moj put. Bez obzira na žrtvu koje je nosio.

Dvije godine kasnije.

Danas je trinaesti travnja 2015. godine. Dan kad sam primila sretne vijesti.

Moja knjiga ‘J..e li vas ego?’ gotova je s pripremama i uskoro ide u tisak. Knjiga će doživjeti svoje 2. dopunjeno izdanje. U ovoj knjizi donosim sve ono što nisam u prvoj.

Radi se o tome da sam na jednostavan, iskren, meni drag poetski način (udaljavajući se tako od publicističkog načina pripovijedanja ali i dalje zadržavajući psihološke elemente) ispričala priče iz života koje nam otkrivaju gospodina od  kojeg se većina nas ograđuje. Gospodin Ego. Nevidljivi ubojica, tihi neprijatelj, razarač obitelji, karijera, veza. Netko tko je u stanju gledati s osmijehom naše propadanje. Gledati i pritom ne poduzimati ništa. I ne, nemojte misliti, (molim vas!) ako ovo pišem, da sam netko tko se tek tako bezbolno oslobodio okova gospodina Ega. Da sam netko to je u startu bio oslobođen tuge, nemira i  borbi. Čak naprotiv, možda sam baš ja taj netko tko je bio predugo i prebolno zarobljen.

Eto sada znate. Knjiga koja uskoro izlazi ima sve elementa života kakvog svi živimo svakoga dana.

Život. Posao. Stres. Rutina. Besparica. Borba. Seks. Dodiri. Očekivanja. Suze. Tišina. Buka svijeta. Obitelj. Sreća. Nesreća. Rizik. Sloboda. Ljubav. Ego.

Jedna knjiga. Točnije dvije knjige. Al’ to je jedna priča. Zapravo, kad bolje razmislim to je stotinu ljudskih priča, u jednoj priči.

Kada sam počela pisati ovu knjigu bila sam u nekom relaksiranomu, autogenom stanju. Takvo stanje se nije preko noći i bez mog saznanja. Trebala sam proći zemlje i zemlje nemira kako bi se našla na obali sigurnosti. No kako su se stranice ispunjavale, sve više i više sam osjećala olakšanje u sebi. Nisam mogla ni zamisliti da će neki najgori nemiri imati odjek najvećeg mira. Obratila sam pažnju na emocije koje se javljaju pri spomenu nekih likova. Pišući o njima prolazila sam svojevrsnu katarzu. Nije lako slušati vanjsku buku, buku svijeta, a osluškivati vulkane što se kriju u tebi. Svaka osoba, svaki događaj, svaki nemir bili su dio – Nepoznatoga. Onoga dana kad sam se suočila s tim Nepoznatim, kad sam dozvolila svojoj glavi, svom Egu da popusti pred misterijem Ljubavi znala sam da je preda mnom divno putovanje. I bilo je. Još uvijek je.

Iskreno se nadam da ćemo skupa uživati u ovom veličanstvenom putovanju duše. Rekoh duše, ne ega.

Radujem se svakome od vas.

Objava J..e li vas ego? – stiže 2. dopunjeno izdanje knjige! pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Uvijek sam se divila ženama koje na ženstven, vrlo suptilan način daju sebe (u ljubavi, u vezama) a i dalje ostanu svoje. Netaknute, tajanstvene. S druge strane, nikada nisam razumjela žene (ili ih nisam željela razumjeti) koje se nesebično poklanjaju svima, koje svoje osjećaje troše ko jeftine najlonke. Daju se cijele, bez kočnice, na pladnju, u ime ljubavi. Tako potpuno ogoljene i ranjive očekuju da ih muškarac spasi, ako se uoće spasit’ da ono što je nastalo iz očaja ljubavi.

Poderanu najlonku možemo skriti ispod hlača no poderana će najlonka i dalje biti to. Poderana. Kad tad će se otkriti ono što se krije ispod. Isto je i sa ženama.

Neka stih dočara što želim reći.

‘Ostavi da barem jedan pramen moje crne kose bude slobodan.’

Muškarci ne vole očaj. Njima su očajne žene nešto kao prometna nesreća na cesti. Zastat će, škicnuti što se događa no najvjerojatnije neće stati. Kroz glavu će im proći. ‘Netko drugi će to riješiti…’

Žrtve su uvijek neprivlačna lovina.

Prvi put kad sam upoznala Anu imala je 21 godinu. Ana je već tada bila u ozbiljnoj vezi. S muškarcem mlađim od sebe. Nazovimo ga Goran.

Ana je studirala ekonomiju, Goran je radio. Istina, povremeno. Kod starog u firmi. Stari je imao para i sina jedinca. Goran je vozio novi Audi. Imao veliko društvo, markiranu robu. Putovali su. Izlazili, uživali. Ana je bila zaljubljena žena. Do te mjere da je zapostavila svoje prijatelje, svoje hobije. Pa i samu sebe.

U njezinim očima Goran je bio najsavršeniji muškarac na svijetu, a zaljubljene su ženske oči svijet za sebe.

Kada je učila i pripremala ispite Goran je izlazio s prijateljima. Bila je ljubomorna. S vremenom vrlo ljubomorna žena. Ana je rijetko kad izlazila bez njega. Nije bila u najboljim odnosima s njegovom majkom. S ocem još i kol’ko tol’ko. Njemu to navodno nije smetalo, no pri svakoj većoj svađi nije se libio uzviknuti ‘Mama ima pravo…’

Prije Gorana Ana je bila nasmiješena žena, sa smislom za humor. Izrađivala je, dobro se sjećam, neke smiješne ali vesele naušnice. Još uvijek imam jedan par.

Goranu se sramila pokazati kutiju punu šarenog nakita. Goranu se sramila pokazati i svoj zubati dječački osmijeh. U njegovom svijetu takav osmijeh je značio infantilnost, jednostavnost, skromnost. Nešto što imaju druge, ne i njegova djevojka. Uvijek suzdržana postala je pitoma, izdresirana žena.

A osjećala sam. U toj se ženi kriju toliki svjetovi.

Njegovi prijatelji su bili njezini prijatelji. Njegovi hobiji su bili njezini hobiji. Njegovi loši dani su bili i njezini loši dani. Živjela je za njega i kroz njega.

Što se dogodilo Ani? Došla je do praga ljubavi. Do kraja sebe.

Ana je s vremenom izgubila ime. Postala je Goranova djevojka.

Voljela je, ne samo svojim, već i njegovim srcem. Da je i on volio tako, sigurno bi pomislila da je lud. Za sebe to nije nikada. Govorila je da je slaba, a imala je neljudsku snagu kada se radilo o njemu. Tješila se poklonima, ruke širom pružala ka njemu, dočekivala ga, opravdavala. Kada ju je najviše povrijeđivao ona ga je najviše voljela. Znala je da pati.

U jednom danu dala bi mu sve, a onda izgubila sve. Kada ga je najviše voljela, on je najviše bježao. Vjerovala je da je on pravi.

Njihova je veza trajala 5 godina. Goran ju je ostavio s obrazloženjem kako se zaljubio u drugu ženu. Goranova je djevojka postala bezimena 25-godišnja ostavljena žena.

Oštećena, tužna, slomljena.

Takve su žene najlakša lovina. Muškarcima poput Gorana. Srećom, ima i onih, drugih. Ne Gorana.

Dvije godine nakon prekida Ana je upoznala njega. Nazovimo ga Marko. Još uvijek su zajedno.

Marko je potpuna Goranova suprotnost. Smiren, staložen. Neovisan o roditeljima. O tuđim mišljenjima.

Ana je potpuna suprotnost sebi. Točnije, onoj Ani kakva je bila.

U dvije godine samovanja Ana je imala vremena. Izgubiti sebe, pa se ponovno pronaći. Upoznati sebe. Zavoljeti sebe.

Drago mi je da je uspjela. Toliko se žena nikada ne (pro)nađe. Toliko se žena nikada ne zavoli.

Uvijek naš nešto vodi nečemu.

Uvijek nas netko vodi nekome.

Onaj tko vas nije držao, dovoljno jako, kao kap svete vode na dlanu taj vam je učinio najveću uslugu na svijetu.

Onaj tko vam se neiskreno davao, u rukavicama, nikada i nije bio vaš. Već tuđi.

Onaj tko vas nije volio, takve kakvi jeste, nikada ni neće. Ne krivite ga. On to ne zna.

Onaj tko vas nije spriječio da odete, tko s vama ne dijeli vreće pune sreće i najgore tuge, i ne trči kroz šumu nepreglednosti života, taj se boji sebe, ne vas.

Pustite ga. On i ne želi ništa drugo, nego biti pušten.

…

Nemojte mi reći da ne poznajete bar jednu ženu koja ima sve. I bar jednu koja nema ništa. I da (barem jednom u životu) i sami niste dali sve – za ništa.

Znam te žene. Prepoznam ih po pogledu. Načinu na koji prolaze prstima kroz kosu. Načinu na koji se odijevaju. Ne kažem da su sve takve. Ali ima ih dovoljno.

Nije sve jedino što možeš dati. Ne igraj uvijek na istu kartu. Imaš ti još jokera u rukavu.

Ljubav je ženama prečesto najslabija karta, a trebala bi biti najjača.

(U)dajem se, reče mi Ana prije nekog vremena.

Jel’ ta riječ nastala od toga kad se žena napokon daje?

Biti svoj, potpuno svoj znači dati se, po svojoj odluci i nekome drugome. Ali ne svakome i ne za šaku ničega.

P.s. I da. Ana danas izrađuje nakit. Sretna je. Obožava svoj posao koji je nekada davno u nečijim očima bio samo običan, bezvrijedan hobi.

Objava Ne daj sebe nikada za šaku ničega! pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.