Koliko žena nekih minulih i budućih vremena živi ispred svoga vremena? Koliko ih zapravo živi tuđi život istovremeno sakrivajući svoj pravi, istinski? Koliko ih se boji zakoračiti pred svijet i reći ono što im je na duši? Puno ih je, previše…gomila. 

Ona nije jedna od takvih žena i zato joj se izrazito divim. Neki govore da je bila perverzni anđeo, da je budila neki zaspali eros u ženi, da je bila samo jedna nevjerna žena. Ne bih se složila sa time. Često ono što ne razumijemo negiramo, mrzimo. A dovoljno je tek zagrebati ispod površine, pokušati razumjeti ono što i sami nosimo duboko u sebi. Bilo da je to vatra, eros, vječiti ideal, žudnja za zadovoljstvom, buka i pijanstvo. Život.

Ostati vjeran svom idealu – istovremeno je i najteže ali i najvrijednije. Jedino poznato ženama poput Anais Nin.

Tko je bila, tko jest Anais Nin?

Francuska spisateljica poznatija kao erotska spisateljica ali i muza jednog čovjeka po imenu Henry Miller.

Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica. Iako njezina uloga spisateljice i nije bila na prvome mjestu, Anais Nin je  prvu polovicu 20. stoljeća obojala vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: “Umjetnost je moja jedina religija“.  

Bogatim dnevnicima koje je pisala i izdavala čitavog života, pomijerala je granice – kako književnosti tako i feminizma, te je danas i feministkinje uzimaju kao svoju muzu, a obožavana je i u homoseksualnim krugovima.

Anais Nin je bila prijateljica, a i ljubavnica mnogih značajnih književnika svog vremena, uključujući Henry Millera, Antonin Artauda, Edmund Wilsona, Gora Vidala i, Lawrence Durella itd. Opisuje ga u svom dnevniku, Henrya Millera riječima: “U pisanju je vatren, muževan, animalan, veličanstven! To je čovjek pijan od života. Kao ja.”, Anais mu je ipak povremeno, u ljubomori i bijesu, govorila kako nije muškarac već “dijete koje sisa grudi sve dok ne prokrvare”.

No, ono što je obojilo njezin život i ujedno činilo da gotovo cijelog života održava vezu sa ovim američkim piscem, bila je upravo njena stalna potreba za vatrom, životnim dijalogom, vječitim pokretom, krvlju.

“Doista vjerujem da bih, da nisam pisac, stvaralac, eksperimentator, mogla biti vrlo vjerna supruga. O vjernosti imam visoko mišljenje. Ali moj temperament pripada piscu, ne ženi. Oduzmite prenapregnutost, cvrčanje ideja, i dobit ćete ženu koja voli savršenstvo. A vjernost je jedno od savršenstava. Savršenstvo je statično, a ja sam u punom zamahu. Vjerna supruga je samo jedna faza, jedan trenutak, jedan preobražaj, jedno stanje.

Mogla sam naći muža koji me ne bi volio tako isključivo, ali to ne bi bio Hugo. A sve što je Hugo, sve od čega je Hugo sastavljen, ja volim.”

Želim da budem svijet za sebe… Osjećam da mogu igrati sve uloge.

A što Anais Nin govori o ljubavi, i koliko se ona razlikuje kod muškarca a koliko kod žene…

Po osobnom zapažanju, rekla bih da žena nije razdvojila ljubav i senzualnost dok muškarac jest. To dvoje se obično prožima u žene; njoj je potrebno bilo da voli muškarca kome se daje ili da bude voljena. Poslije vođenja ljubavi izgleda da joj je potrebna potvrda da je to ljubav i da je čin seksualnog posjedovanja dio razmjene koju diktira ljubav. Muškarci se žale da žene zahtijevaju uvjeravanja ili izraze ljubavi. Japanci su priznali ovu potrebu, i u stara vremena bilo je apsolutno pravilo da je poslije noći vođenja ljubavi, muškarac morao da sroči pjesmu i isporuči je svojoj ljubavi prije nego što se probudi. Što li je to bilo ako ne vezanje vođenja ljubavi i ljubavi?Povezivanje erotike sa osjećajima, ljubavlju, izborom osobe, personalizacijom, individualizacijom, to će biti rad žena. Bit će sve više i više žena koje će pisati o svojim osjećajima i iskustvima…

Uzimala je zato Anais Nin, grabila (zauzvrat pružajući još više) od svakog ponešto, onoliko koliko je mogla: blizanačku srodnost s nekim, sklad intelekata, kreativnu suradnju, emociju, senzualnost… ponajviše strast u svoj svojoj punini – od anđeoski uzvišene do one sirove. U partneru je tražila i nalazila – i ravnopravnost, i oca i majku, i dijete… tražeći čitavo vrijeme snagu koju joj drugi može pružiti i upotpuniti njenu osobnost.

Na kraju, u boli pomalo slatkastog okusa, spoznala je da ta snaga leži tek u njoj samoj, da ni ne postoji taj muškarac čija snaga premašuje njenu.

Živjela je poeziju svog života ispred svog vremena, u svijetu fantazija, snova i neodoljive senzualnosti.

‘Voljela bih da je današnji dan posljednji dan. Uvijek želim da vrhunski trenutak bude i posljednji. Gotova sam sa sobom, sa svojim žrtvovanjem i sažaljenjem, s onim što me otkriva. Počet ću ispočetka. Hoću strast i zadovoljstvo, buku i pijanstvo, i sva zla. No, moja se prošlost otkriva neumoljivo, kao tetovaža. Moram sazdati novu ljušturu, navući nove kostime’.

Pitanja koja si postavljam na kraju priče o Anais Nin su…

Koliko je ženi potrebno da shvati da je snaga u njoj samoj i da nije potrebno tragati za snagom u muškarcu, kada tu istu snagu već nosi u sebi?

Koliko mi žene žudimo za ljubavlju koju u biti već i posjedujemo samo je nismo svjesne?

Koliko je potrebno grabiti u životu, istovremeno pružajući bezuvjetnu ljubav?

Kada se mi žene zaista oslobađamo? Kada volimo ili kada vodimo ljubav?

I na kraju krajeva kome tijekom života trebamo ostati vjerni – sebi ili partneru kojeg odaberemo?

Objava Anais Nin – žena mit pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.