Za točno četrnaest dana svijetu ću predstaviti svoju novu, drugu knjigu. Zove se kao i prva ali je potpuno drugačija. Ova je više za mene. Manje za svijet. Prvu knjigu uvijek pišemo mareći što će reći svijet. I jedna i druga zovu se isto. ‘J..e li vas ego?’. Ova strastveno pisana knjiga (tako piše na korici) dojmljivo je svjedočenje o jednoj ženskoj istini, i naposljetku jednom izboru kojega činimo svi svakoga dana…

Bilo mi je dvadeset i tri godine kada sam po prvi put (strastveno) poželjela izdati svoju vlastitu knjigu. I prvi put kada sam istinski osjetila što znači imati izbor. Boriti se za ono što želiš, ustrajati protiv cijeloga svijeta, ili jednostavno odustati i sakriti se u mišju rupu? Možda sam to s knjigom željela već i ranije, ali tek tada sam to (u fazi studija književnosti i filozofije) izgovorila na glas. Onima do kojih mi je bilo stalo. I onima do kojih mi nije bilo.

Tada su se krenule nizati. Perle od predrasuda…

Kakvi pisci moraju biti? Žene pisci? Nisam razmišljala o tome. Kakve jesu? Mudre? Povučene? Neugledne? S naočalama na nosu? Namrgođene? Depresivne? Sanjive? Inteligentne? Sklone opijatima? Razvratnom životu? Nisam mogla podnijeti zamisao da i ljude, ako već knjige trpam u ladice.  Zamišljala sam sliku. Kako svoju vlastitu knjigu držim u rukama. Zamišljala. U trenucima prije spavanja. Zamišljala sam svaki detalj, osjećala sam miris te knjige. Ludost ili mladost? Znala sam da nijedno od toga ne bira sredstva. Rekoše da luđacima ništa nije nemoguće. Ipak, bilo je. I gore od nemogućeg.

U rukama sam nosila gomilu ispisanih papira. Zove se to neobjavljeni rukopis. U očima pak gomilu neprospavanih noći. I heftalicom spojeni životopis i malo motivacijsko pismo. Na koja vrata idem? Kome kucam? Znam sve to, imam sve te adrese napismeno, ali zapravo ne znam. Tko će me i kako dočekati iza tih vrata. Sa djevojačkim snovima treba pažljivo, ali ljudi ko’ ljudi. U stanju su slomiti i ono što treba sačuvati od lomljenja.

Nakon polomljenih snova nekima ostanu samo krhotine. Nekima ostane samo inat.

Nakon dvije uzalud potrošene adrese, rekoh si, evo je, treća. Obećavajuća adresa. Dugi mračni hodnik ispunjen knjigama. Drvena vrata i ustajali miris vlage. Perle od predrasuda nastavile su se nizati. Kroz par riječi, i između njih shvatila sam poantu. ‘Knjigu danas očito želi izdati svatko.’ Ja sam bila svatko. Riješila me se. Po kratkom postupku. Objašnjavajući mi, s naočalama na nosu da sam u krivo vrijeme i na krivom mjestu. A nisam bila. Znam da nisam.

Pisci su sebična i tašta bića. Neostvareni pisci su još gora, najgora bića. Ona je bila neostvareni pisac. Želja zaostala u tijelu srednjovječne žene. Želja koja je izgorjela, ali koja je još uvijek živjela iza tih debelih naočala i ruske kragne. Želja koja je mene požderala. Vrata su se zatvorila kao i moje dvadesetrogodišnje srce. Uslijedila je odgoda sa snom. Dugo čekanje. U međuvremenu slanje mailova. I nijedan odgovor. Osim predrasuda nanizale su se i fakultetske obveze, ali i jedna unutarnja šutnja. Nije šutnja uvijek zlato. Nekad je šutnja otrovnija od svega.

Kada te ne razumiju, odbijaju te.

Kada te ne vole, ogovaraju te.

Kada te se boje, zatvaraju ti vrata.

No, ne mogu vrata biti vječno zatvorena.

Je li nekolicina vrata na koje sam kucala i mailovi na koje nisam dobijala nikakav odgovor bio dovoljan razlog da odustanem od knjige? Jest. Naročito na Balkanu. Tu je sve teže nego se čini na prvi pogled. I ako nije, učinit će sve da se tako čini. Izdati knjigu, (još ako si žena, studentica u ranim dvadesetima) činilo se nemoguće. Nešto kao sletjeti na Mjesec. (Op. jel ijedna žena ikada bila na Mjesecu?)

I nije da je rukopis koji sam ja nosila uokolo bio loš. Stvar je bila u tome da ja nikada nisam dobila priliku da mi netko kaže da je taj rukopis baš to. Loš. Ili dobar. Šta god. Taj rukopis još uvijek leži na samom dnu ladice.

Moja prva knjiga ugledala je svjetlo Mjeseca, pardon dana, koncem 2013. godine, znači pet godina nakon.

I nije da su se perle od predrasuda s tim danom tek tako prestale nizati. Nizale su se one u još većem broju. Jer pitanja je gomila.

Zašto tako provokativan naslov knjige? Zašto sam sebe u ‘polugolom’ izdanju stavila na naslovnicu? Zašto uopće želim pisati u zemlji u kojoj nitko ne čita ni deklaraciju s boce mlijeka, a kamoli knjigu? I zašto se moja prva promocija održala u noćnom klubu, a ne kao sve druge knjige, u knjižari? I zašto je knjiga neke nepoznate autorice digla toliku prašinu? I zašto su me neki, oni koji ne mogu doći ni do granice sa Slovenijom, a kamoli do Mjeseca, prozvali (bez da su me upoznali, pročitali knjigu) vrlo taštom i površnom, željnom slave? I zašto je na promociju moje prve knjige došlo toliko ljudi, televizija i mediji? I zašto se i danas toliko i sve više ljudi interesira za ono što radim, stvaram? I otkuda tolika pozitiva i ljubav između mene i mojih čitatelja? Toliko pitanja…

Treba rušiti predrasude. Ne ljude. Ne znaju to svi.

Znate ljudi moji…

Lako je ići ljudima niz dlaku. Prosipati ruže tamo gdje je već odavno izraslo cvijeće. Teško je ići protiv ljudi koji za sobom ostavljaju korov, koji tu nepoželjnu dlaku neodobravanja i mržnje nalaze u svima osim u sebi. I koji bez te iste dlake, dok je ne nađu ne bi uspjeli preživjeti. Jer, život im se nekako svodi baš na to da čitavu svoju egzistenciju provedu u traženju onoga što će ih odvojiti. Učiniti većima od drugih. Jer veličina njima jest bitna. Toliko da zaboravljaju da su najveće veličine one u grudima, a ne u gaćama u kojima nerijetko stanuju beskorisna muda bez pokrića. Predrasude postoje zbog takvih ljudi. Tužnih, usamljenih, nevoljenih ljudi. Visoke predrasude. Odvojene željeznom bodljikavom žicom. Zapakirane u crvenu mašnu. Ipak otrovne.

Znate ljudi moji…

Predrasudama slamaju oni koji su ostali izgoreni u svojoj želji. Svom snu.

Ovi drugi, koji su svoju želju oživjeli uče da predrasude prestaju tamo gdje počinje čovjek. Ja sam oduvijek željela biti čovjek. Samo to.

…

Eto, unatoč tehnološkom napretku, čudima neviđenim, svemu nemogućem što nam je donijelo 21.stoljeće, ljudi se i dalje suočavaju s predrasudama i diskriminacijom. Ta žalosna istina ne pokazuje samo u kakvom vremenu živimo, nego svjedoči o gorkoj nesavršenosti ljudi. No ja, kao i uvijek, slijepo vjerujem da situacija ipak nije beznadna. Istina, teško je očekivati da ćemo ukloniti sve vrste diskriminacije koje vidimo oko sebe, no ipak mislim da se možemo potruditi iskorijeniti predrasude koje imamo u sebi.

Nije ovo priča (samo) o meni i mom snu.

Ovo je priča o svima vama koji ste jednom, jučer, ne tako davno, na svojoj koži osjetili moć ljudskih predrasuda.

Ovo je priča o vama koji niste odustali.

I o vama koji tek nećete.

Molim vas nemojte.

Odustati bi značilo nastaviti nizati perle od predrasuda.

Odustati bi značilo biti dio onih koji zbog svoje tužne bespomoćnosti slamaju druge.

Objava Meni se lome predrasude. Ne ljudi. pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

 Ego nije nešto što se događa nekom drugom. Vjerujte mi. Nije. Ego sam okusila jako davno. Ne toliko davno da se ne bih sjećala njegova gorkog okusa. Konzumirala sam ga u velikim  količinama. Ironično, što sam više jela, bila sam gladnija. Pohlepnija. Čudno je to kako se okus ega mijenja s nama. Još čudnije je to kako se mi lako mijenjamo. Pred tuđim očima najviše. I  kako smo u stanju imati sve, a ne biti nitko.

 ‘J..e li vas ego?’ moja je prva knjiga izdana koncem 2013. godine. To je knjiga koja je probudila neke uspavale duhove, ali i knjiga s kojom sam se ja probudila.

Kada je kategoriziraju stavljaju je u kategoriju publicistika, self-help literatura. Nisam sigurna da je knjiga koju sam napisala baš to što govore ali ajde barem nije završila na policama chic lit-a.  Ipak, moram priznati, s knjigom se znalo događati to da su neki čitatelji (valjda s prvim pogledom na naslovnicu) zaključili da se radi o mojoj autobiografiji… ufff…tu sam valjda pogriješila. Ili  nisam? Staviti sebe, u malo slobodnijem izdanju na naslovnicu? I to još na Balkanu? Ne dušo, to se ne radi tako. S naslovnicom trebaš biti konkretan i ne izazivati previše. S Balkanom moraš biti oprezan ko s ljudima u ćudljivom Aprilu. Istina.

Istina je i to da je knjiga zaintrigirala, otvorila neka zaključana vrata, kako sam rekla probudila uspavale duhove i ljudske strasti, ali i koja je učinila to da se i sama odvažim činiti samo ono o čemu sam do jučer samo sanjala. Činjenica je i ta da sam cjelokupno predstavljanje knjige u javnosti i porukama koje ona nosi odradila doslovce sama samcata! (istina iza mene su stajali  izdavači Milan Zagorac i Tamara Modrić iz Studia TIM. Rijeka) no sve se nekako svelo na da sam put do čitatelja tražila i nalazila sama.

I put je bio beskrajno lijep. Svaka potpisana knjiga, svaka poruka ohrabrenja, svako ime na velikoj žutoj kuverti, svako hvala i nema na čemu u inbox. Znala sam da je to moj put. Bez obzira na žrtvu koje je nosio.

Dvije godine kasnije.

Danas je trinaesti travnja 2015. godine. Dan kad sam primila sretne vijesti.

Moja knjiga ‘J..e li vas ego?’ gotova je s pripremama i uskoro ide u tisak. Knjiga će doživjeti svoje 2. dopunjeno izdanje. U ovoj knjizi donosim sve ono što nisam u prvoj.

Radi se o tome da sam na jednostavan, iskren, meni drag poetski način (udaljavajući se tako od publicističkog načina pripovijedanja ali i dalje zadržavajući psihološke elemente) ispričala priče iz života koje nam otkrivaju gospodina od  kojeg se većina nas ograđuje. Gospodin Ego. Nevidljivi ubojica, tihi neprijatelj, razarač obitelji, karijera, veza. Netko tko je u stanju gledati s osmijehom naše propadanje. Gledati i pritom ne poduzimati ništa. I ne, nemojte misliti, (molim vas!) ako ovo pišem, da sam netko tko se tek tako bezbolno oslobodio okova gospodina Ega. Da sam netko to je u startu bio oslobođen tuge, nemira i  borbi. Čak naprotiv, možda sam baš ja taj netko tko je bio predugo i prebolno zarobljen.

Eto sada znate. Knjiga koja uskoro izlazi ima sve elementa života kakvog svi živimo svakoga dana.

Život. Posao. Stres. Rutina. Besparica. Borba. Seks. Dodiri. Očekivanja. Suze. Tišina. Buka svijeta. Obitelj. Sreća. Nesreća. Rizik. Sloboda. Ljubav. Ego.

Jedna knjiga. Točnije dvije knjige. Al’ to je jedna priča. Zapravo, kad bolje razmislim to je stotinu ljudskih priča, u jednoj priči.

Kada sam počela pisati ovu knjigu bila sam u nekom relaksiranomu, autogenom stanju. Takvo stanje se nije preko noći i bez mog saznanja. Trebala sam proći zemlje i zemlje nemira kako bi se našla na obali sigurnosti. No kako su se stranice ispunjavale, sve više i više sam osjećala olakšanje u sebi. Nisam mogla ni zamisliti da će neki najgori nemiri imati odjek najvećeg mira. Obratila sam pažnju na emocije koje se javljaju pri spomenu nekih likova. Pišući o njima prolazila sam svojevrsnu katarzu. Nije lako slušati vanjsku buku, buku svijeta, a osluškivati vulkane što se kriju u tebi. Svaka osoba, svaki događaj, svaki nemir bili su dio – Nepoznatoga. Onoga dana kad sam se suočila s tim Nepoznatim, kad sam dozvolila svojoj glavi, svom Egu da popusti pred misterijem Ljubavi znala sam da je preda mnom divno putovanje. I bilo je. Još uvijek je.

Iskreno se nadam da ćemo skupa uživati u ovom veličanstvenom putovanju duše. Rekoh duše, ne ega.

Radujem se svakome od vas.

Objava J..e li vas ego? – stiže 2. dopunjeno izdanje knjige! pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ususret stvarima, mjestima, ljudima. Pronalazeći nova mjesta, zapravo pronazimo sebe, nije li tako? Koliko smo puta oduševljeno zagazili tamo gdje se ranije nismo usudili kročiti? Koliko smo puta uzbuđeno uzviknuli ‘Idem!’ Iznenadili smo se koliko smo hrabri/hrabre. I ne, ne moramo brojati, samo nas podsjećam koliko je bitno ići naprijed, pronalaziti sebe, u drugima…

Kraj listopada. Na kalendaru broj 30. crvenim markerom zaokružen. Moj prvi, ajmo reći poslovni posjet Beogradu. Očekivanja na prvi pogled nema, ali vraga, očekivanja su tu. Sasvim namjerno pospremljena u moju malu putnu torbu. Neka se nađu…

Razlog puta?

Moja je knjiga dijelom 59. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga. Ponosno priznajem, dobar je osjećaj biti djelićem takve koricama uokvirene priče. Sreća koja se nastanila u meni već je opipljiva i putuje s nas dvije. Sestra je odlučila putovati sa mnom. Divno je kad imaš nekog svog da sa tobom dijeli slatke i gorke čari putovanja ususret. A takvih čari nije nedostajalo…i zato svaki trenutak vrijedi više.

Apartman u centru Beograda koji smo rezervirali tjedan dana unaprijed čudom je otkazan 20 minuta prije našeg polaska. Razlog? Greška u komunikaciji. Dotični nisu shvatili da dolazimo u 5h ujutro i da će nam apartman trebati odmah po dolasku. Ponudili su da prošećemo Beogradom do 12h. Apartman je naime bio pun. Pomislih, zanimljiva bi bila ta šetnja nakon cjelonoćnog putovanja, s dvije velike putne torbe. Ali, nema zime. Sve se događa s razlogom, rekoh sestri. Čekaju nas bolje stvari.

Dan prvi.

I da, bilo je bolje. Mogu čak reći i odlično. Brže bolje pronađosmo hostel koji se nalazio nekoliko minuta od sajma. Odlično! Toplo, uredno, simpatično mjesto koje odiše pozitivnom energijom. To je to! Pomislih. Imam osjećaj kao da smo na studentskom putovanju. Nasmijah se sestri istovremeno odlažući torbe na jednom od kreveta na kat.

Nije trebalo dugo da se sestra i ja skompamo sa zaposlenicima hostela. Osjećale smo se kao da smo u hotelu s 5 zvjezdica. Ljubaznost na vrhuncu, a prija neka kućna atmosfera. Skoro pa nas je dočekao i doručak u krevet. I onda kažu da se ljubaznost ne isplati. Isplati se, isplati čak i dvostruko. Dobro kaže ona stara, ‘Osmijeh otvara i željezna vrata’ čak i na Balkanu…

Kratki odmor, kavica pod maglovitim beogradskim nebom i evo nas na sajmu.

Na sajmu je doslovno milion ljudi. Kakva dobra vibra. Gužva je neizbježna, ipak prepoznajem njezino lice u gomili. Slađana nas grli, ljubi i poziva da sjednemo. Slađana je btw moja beogradska ‘domaćica‘ kako sam je nazvala od milja. To čine i drugi. Sve je nekako neformalno i vrlo opušteno. ‘Tako ti je to kod nas. Sedite i opustite se.‘ Progovara ljubazno lice nasmiješene Slađane.

Dan je proletio u ugodnom druženju a večer, bolje reći noć bila je rezervirana za druženje na Radiju Beograd1.Pozvana sam da gostujem u emisiji ‘Druga strana računara‘ autora i voditelja Vladana Nenadića i Predraga Jovanovića, te prekrasne voditeljice Daliborke Dace Rajković. Sudjelovali su divni, i vrlo zanimljivi gosti iz cijele Regije (Dražen Vega glazbenik iz Zagreba, Nina Bijedić profesorica sa FIT-a iz Mostara, Slađana Đorđević autorica knjige ‘Portal’ iz Beograda, ujedno moja domaćica i veliki prijatelj.)

Kakva divna noć. Tri sata druženja u sitne noćne sate proletjelo je u trenu. Podijelile su se i knjigice. Ego putuje u Novi Sad, Beograd i Požarevac…

Dan drugi.

Sajam vrvi ljudima, vruće je ali atmosfera je i više nego ugodna. Upoznajem se sa divnim autorima i autoricama. Razmjenjujemo iskustva, priča se o svemu. Generacijski jaz ne postoji. Ovdje su svi na ti. Teško se naviknuti. Primjećujemo (sestra i ja) da su Srbi vrlo otvoreni i pristupačni. Govore bez dlake na jeziku, bez ustručavanja. Paše nam njihova energija, a njima čini se, naš način govora. Vole oni, kako kažu, devojke sa mora. Nekolicina njih nam laska, poznato je da su Srbi veliki šarmeri.

Sve je prošlo u znaku smijeha i dobrog raspoloženja.

Iako je plan bio osjetiti noćni život Beograda, s obzirom da je bila subota, morale smo si priznati da smo preumorne za ostvarenje tog plana. Bit će prilike, govorim sestri koja vidno razočarana ispija gutljaj vina u velikom šarem naslonjaču.

Dan treći.

Sunce! Jutro. Nedjelja. Posljednji dan. Plan je da nemamo plana. Idemo gdje nas noge nose. Odmorne i pune dojmova obilazimo Beograd. Šetnja centrom, kavica na glavnom trgu, pokoji suvenir, cjenkanje obavezno, domaća klopa, Kalemegdan, još jedna kavica, naposljetku Novi Beograd.

Osjećam kako nas prati duh grada. Taj nam duh šapće da smo kod kuće, da ne možemo propasti jer smo među svojima, da uvijek i u svako doba možemo pokucati negdje, a vrata će nam se otvoriti.

Večer. Umorne, zadovoljne. Druženje u hostelu, pokoja šala na balkanski način, spremanje i odlazak.

Tamo gdje je sve započelo tamo najčešće i završava. Obuzela me neka tuga zbog povratka ali i neopisivi umor. Ipak tri dana skoro pa nismo spavale. Dani su iza nas ali i ispred nas. Imam običaj tek što jedno putovanje završi planirati drugo. Valjda mi je to neka utjeha zbog odlaska. Krećemo prema Rijeci. Razmijenjujemo iskustva bez ijedne riječi. Pitate se kako je to moguće? Predlažem pođite u Beograd. Nakon njega sve će vam biti jasno.

Ono što je meni jasno je to da se u Beograd vraćam jako brzo.

p.s. Momo Kapor je rekao ‘Beograd je niskobudžetni New York’. Ja bih nadodala

Ne znam za New York, ali u Beogradu je osmijeh najjača valuta. Para ionako nigdje dovoljno…

♥

Objava Beograde, više nismo stranci… pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Koliko žena nekih minulih i budućih vremena živi ispred svoga vremena? Koliko ih zapravo živi tuđi život istovremeno sakrivajući svoj pravi, istinski? Koliko ih se boji zakoračiti pred svijet i reći ono što im je na duši? Puno ih je, previše…gomila. 

Ona nije jedna od takvih žena i zato joj se izrazito divim. Neki govore da je bila perverzni anđeo, da je budila neki zaspali eros u ženi, da je bila samo jedna nevjerna žena. Ne bih se složila sa time. Često ono što ne razumijemo negiramo, mrzimo. A dovoljno je tek zagrebati ispod površine, pokušati razumjeti ono što i sami nosimo duboko u sebi. Bilo da je to vatra, eros, vječiti ideal, žudnja za zadovoljstvom, buka i pijanstvo. Život.

Ostati vjeran svom idealu – istovremeno je i najteže ali i najvrijednije. Jedino poznato ženama poput Anais Nin.

Tko je bila, tko jest Anais Nin?

Francuska spisateljica poznatija kao erotska spisateljica ali i muza jednog čovjeka po imenu Henry Miller.

Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica. Iako njezina uloga spisateljice i nije bila na prvome mjestu, Anais Nin je  prvu polovicu 20. stoljeća obojala vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: “Umjetnost je moja jedina religija“.  

Bogatim dnevnicima koje je pisala i izdavala čitavog života, pomijerala je granice – kako književnosti tako i feminizma, te je danas i feministkinje uzimaju kao svoju muzu, a obožavana je i u homoseksualnim krugovima.

Anais Nin je bila prijateljica, a i ljubavnica mnogih značajnih književnika svog vremena, uključujući Henry Millera, Antonin Artauda, Edmund Wilsona, Gora Vidala i, Lawrence Durella itd. Opisuje ga u svom dnevniku, Henrya Millera riječima: “U pisanju je vatren, muževan, animalan, veličanstven! To je čovjek pijan od života. Kao ja.”, Anais mu je ipak povremeno, u ljubomori i bijesu, govorila kako nije muškarac već “dijete koje sisa grudi sve dok ne prokrvare”.

No, ono što je obojilo njezin život i ujedno činilo da gotovo cijelog života održava vezu sa ovim američkim piscem, bila je upravo njena stalna potreba za vatrom, životnim dijalogom, vječitim pokretom, krvlju.

“Doista vjerujem da bih, da nisam pisac, stvaralac, eksperimentator, mogla biti vrlo vjerna supruga. O vjernosti imam visoko mišljenje. Ali moj temperament pripada piscu, ne ženi. Oduzmite prenapregnutost, cvrčanje ideja, i dobit ćete ženu koja voli savršenstvo. A vjernost je jedno od savršenstava. Savršenstvo je statično, a ja sam u punom zamahu. Vjerna supruga je samo jedna faza, jedan trenutak, jedan preobražaj, jedno stanje.

Mogla sam naći muža koji me ne bi volio tako isključivo, ali to ne bi bio Hugo. A sve što je Hugo, sve od čega je Hugo sastavljen, ja volim.”

Želim da budem svijet za sebe… Osjećam da mogu igrati sve uloge.

A što Anais Nin govori o ljubavi, i koliko se ona razlikuje kod muškarca a koliko kod žene…

Po osobnom zapažanju, rekla bih da žena nije razdvojila ljubav i senzualnost dok muškarac jest. To dvoje se obično prožima u žene; njoj je potrebno bilo da voli muškarca kome se daje ili da bude voljena. Poslije vođenja ljubavi izgleda da joj je potrebna potvrda da je to ljubav i da je čin seksualnog posjedovanja dio razmjene koju diktira ljubav. Muškarci se žale da žene zahtijevaju uvjeravanja ili izraze ljubavi. Japanci su priznali ovu potrebu, i u stara vremena bilo je apsolutno pravilo da je poslije noći vođenja ljubavi, muškarac morao da sroči pjesmu i isporuči je svojoj ljubavi prije nego što se probudi. Što li je to bilo ako ne vezanje vođenja ljubavi i ljubavi?Povezivanje erotike sa osjećajima, ljubavlju, izborom osobe, personalizacijom, individualizacijom, to će biti rad žena. Bit će sve više i više žena koje će pisati o svojim osjećajima i iskustvima…

Uzimala je zato Anais Nin, grabila (zauzvrat pružajući još više) od svakog ponešto, onoliko koliko je mogla: blizanačku srodnost s nekim, sklad intelekata, kreativnu suradnju, emociju, senzualnost… ponajviše strast u svoj svojoj punini – od anđeoski uzvišene do one sirove. U partneru je tražila i nalazila – i ravnopravnost, i oca i majku, i dijete… tražeći čitavo vrijeme snagu koju joj drugi može pružiti i upotpuniti njenu osobnost.

Na kraju, u boli pomalo slatkastog okusa, spoznala je da ta snaga leži tek u njoj samoj, da ni ne postoji taj muškarac čija snaga premašuje njenu.

Živjela je poeziju svog života ispred svog vremena, u svijetu fantazija, snova i neodoljive senzualnosti.

‘Voljela bih da je današnji dan posljednji dan. Uvijek želim da vrhunski trenutak bude i posljednji. Gotova sam sa sobom, sa svojim žrtvovanjem i sažaljenjem, s onim što me otkriva. Počet ću ispočetka. Hoću strast i zadovoljstvo, buku i pijanstvo, i sva zla. No, moja se prošlost otkriva neumoljivo, kao tetovaža. Moram sazdati novu ljušturu, navući nove kostime’.

Pitanja koja si postavljam na kraju priče o Anais Nin su…

Koliko je ženi potrebno da shvati da je snaga u njoj samoj i da nije potrebno tragati za snagom u muškarcu, kada tu istu snagu već nosi u sebi?

Koliko mi žene žudimo za ljubavlju koju u biti već i posjedujemo samo je nismo svjesne?

Koliko je potrebno grabiti u životu, istovremeno pružajući bezuvjetnu ljubav?

Kada se mi žene zaista oslobađamo? Kada volimo ili kada vodimo ljubav?

I na kraju krajeva kome tijekom života trebamo ostati vjerni – sebi ili partneru kojeg odaberemo?

Objava Anais Nin – žena mit pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.