Neki kažu da se poezija čita polako, i kroz neko vrijeme no ja to priznajem s Rupi nisam uspjela, niti željela. To činim s poezijom Nerude, Rumija, Jesenjina, Pessoe, Cohena no Rupi sam poklonila jedno kišno poslijepodne (njezinoj kod nas netom objavljenoj knjizi) ne računajući dakako sva ona popodneva ranije kojima sam se kačila na njezin instagramski profil zalazeći tako među njezine crno bijele redove. Da, Rupi sam počela pratiti dok je na društvenoj mreži instagram imala tek nekoliko tisuća pratitelja, danas ima više od milijun. Zamijetila sam je u moru svakojakih pjesničkih duša koje svoje mjesto pod književnim suncem pokušavaju pronaći upravo na instagramu, društvenoj mreži koja je po svemu sudeći savršena za umjetnike, kreativce i ostale vizionare koji svoj neotkriveni talent i emociju žude podijeliti sa svijetom.

Dojmio me se Rupin pjesnički izričaj. Odavao je lakoću razumijevanja (što sa mnogim pjesnicima nije slučaj), svidjela mi se hrabrost koja se reflektirala kroz prikaz najdubljih vlastitih emocija, i na koncu posebno me se dojmila krajnja simplicifiranost koji je odisala iz njezinih slikovitih objava. Svi koji me čitaju i prate znaju koliki sam ljubitelj jednostavnih, prozračnih, čistih prizora koji su u stanju dotaknuti dublje od mora ekstemiteta kojima nas zatrpavaju, stoga nije ni čudno da je baš Rupi svojim nepretencioznim minimalizmom uspjela osvojiti čitatelje ne samo instagrama već i izvan njega. No, ne pišu svi o Rupi u superlativima, naročito ne struka. Tome svjedoči i sada smiješna činjenica da za svoj prvijenac nije mogla pronaći izdavača. Mnogi joj zamjeraju neinventivnost (aludirajući na naslov zbirke “milk and honey”) te poetski izričaj u kojemu ne vide književnu vrijednost. Ipak čini se da joj ipak ne mogu osporiti uspjeh iza kojeg otvoreno stoje zavidne brojke.

“Rupi Kaur, kći roditelja imigranata, postala je književni i društveni fenomen i što god to ona pisala i koliko god da poezije doista bilo u njezinim stihovima, činjenica je da je nekakav poetski izričaj uspjela približiti masama. Dvadeset i pet joj je godina, prvu je zbirku, neinventivno naslovljenu “Med i mlijeko”, dosad prodala u – nevjerojatnih 2,500.000 primjeraka. Prevedena je na 25 jezika. U posljednje je dvije godine “Med i mlijeko” provela 77 tjedana na bestseler listi The New York Timesa.”

Kako god bilo, i šta god o Rupi i njezinoj poeziji mislili i govorili neosporno je da je ova mlada žena svojim riječima, umjetnošću i vizijom napravila nešto izvanredno i da je samim time postala glas onih žena koje se ne čuju, a koje se itekako vide. Kako napisah u tekstu gore, dojmio me se i još uvijek me se dojmi neslomljivi duh ove mlade žene kojeg osjetih kroz njezine netipično-interpuncijski ispisane stihove,

silovanje 

će te rastrgati 

napola

ali neće

biti 

tvoj kraj

iskrenost kojom bez zadrške progovara (znajući koliko je neiskrenost i samodopadnost danas na cijeni),

ne traži lijek

klečeći pred onima

koji su te slomili

nježnost i ranjivost od kojih ne bježi, dapače koje otvoreno veliča,

biti

nježna

znači

biti 

moćna

vlastito iskustvo neuspjeha koje kroz  teške i neatraktivne životne prizore oslikava u svoju vlastitu poruku svijetu,

ništa me ne užasava više 

od zapjenjene zavisti

pred uspjehom drugih

i uzdaha olakšanja

kad propadnu

i na koncu ljubav koju vidi kao korijen svog života.

ne pristajem biti

tek jedna cigla tvojeg života

kad 

ja s tobom želim

izgraditi čitav zajednički život

Gledajući kako ova mlada pjesnikinja raste ne mogu se otrgnuti dojmu kako baš ona svojim “preko noći” uspjehom dokazuje kako je moguće stvoriti vlastiti vjetar u leđa koji osnažuje da neumorno stvaramo unatoč čudnim, književnim strujama koje ne mogu i ne žele prihvatiti da dolaze neka nova, drugačija vremena u kojima nam je dozvoljeno sve, a najviše od svega – biti svoj.

smisao umjetnosti
ne leži u broju ljudi
kojima se sviđa smisao umjetnosti
leži u tome
koliko je voli tvoje srce
koliko je voli tvoja duša
koliko si iskren
prema samome sebi
i nikad
ne pristaj na trampu
iskrenost za sviđanje

svim mladim pjesnicima

Na kraju priče, bilo da je riječ o knjizi Rupi Kaur li bilo kojeg drugoj knjizi današnjice mislim da je za čitanje nekog književnog djela nužno biti otvorenog srca, bez predrasuda i unaprijed zacrtanih očekivanja. Na koncu, svi iz knjige iščitavamo ono što nosimo u sebi. Upravo će zato “mlijeko i med” svatko od nas shvatiti na svoj način, a poruke koje pronađemo u njoj bit će odraz poruka koje i sami svojim životima odašiljemo svijetu.

Mlijeko i med – instagramska poezija ili nešto više?

Prosudite sami, dakako, nakon što pročitate knjigu …

moja velika preporuka svakako je – DA 🙂

Objava Mlijeko i med – poezija s glasom suvremene žene pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Koliko žena nekih minulih i budućih vremena živi ispred svoga vremena? Koliko ih zapravo živi tuđi život istovremeno sakrivajući svoj pravi, istinski? Koliko ih se boji zakoračiti pred svijet i reći ono što im je na duši? Puno ih je, previše…gomila. 

Ona nije jedna od takvih žena i zato joj se izrazito divim. Neki govore da je bila perverzni anđeo, da je budila neki zaspali eros u ženi, da je bila samo jedna nevjerna žena. Ne bih se složila sa time. Često ono što ne razumijemo negiramo, mrzimo. A dovoljno je tek zagrebati ispod površine, pokušati razumjeti ono što i sami nosimo duboko u sebi. Bilo da je to vatra, eros, vječiti ideal, žudnja za zadovoljstvom, buka i pijanstvo. Život.

Ostati vjeran svom idealu – istovremeno je i najteže ali i najvrijednije. Jedino poznato ženama poput Anais Nin.

Tko je bila, tko jest Anais Nin?

Francuska spisateljica poznatija kao erotska spisateljica ali i muza jednog čovjeka po imenu Henry Miller.

Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica. Iako njezina uloga spisateljice i nije bila na prvome mjestu, Anais Nin je  prvu polovicu 20. stoljeća obojala vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: “Umjetnost je moja jedina religija“.  

Bogatim dnevnicima koje je pisala i izdavala čitavog života, pomijerala je granice – kako književnosti tako i feminizma, te je danas i feministkinje uzimaju kao svoju muzu, a obožavana je i u homoseksualnim krugovima.

Anais Nin je bila prijateljica, a i ljubavnica mnogih značajnih književnika svog vremena, uključujući Henry Millera, Antonin Artauda, Edmund Wilsona, Gora Vidala i, Lawrence Durella itd. Opisuje ga u svom dnevniku, Henrya Millera riječima: “U pisanju je vatren, muževan, animalan, veličanstven! To je čovjek pijan od života. Kao ja.”, Anais mu je ipak povremeno, u ljubomori i bijesu, govorila kako nije muškarac već “dijete koje sisa grudi sve dok ne prokrvare”.

No, ono što je obojilo njezin život i ujedno činilo da gotovo cijelog života održava vezu sa ovim američkim piscem, bila je upravo njena stalna potreba za vatrom, životnim dijalogom, vječitim pokretom, krvlju.

“Doista vjerujem da bih, da nisam pisac, stvaralac, eksperimentator, mogla biti vrlo vjerna supruga. O vjernosti imam visoko mišljenje. Ali moj temperament pripada piscu, ne ženi. Oduzmite prenapregnutost, cvrčanje ideja, i dobit ćete ženu koja voli savršenstvo. A vjernost je jedno od savršenstava. Savršenstvo je statično, a ja sam u punom zamahu. Vjerna supruga je samo jedna faza, jedan trenutak, jedan preobražaj, jedno stanje.

Mogla sam naći muža koji me ne bi volio tako isključivo, ali to ne bi bio Hugo. A sve što je Hugo, sve od čega je Hugo sastavljen, ja volim.”

Želim da budem svijet za sebe… Osjećam da mogu igrati sve uloge.

A što Anais Nin govori o ljubavi, i koliko se ona razlikuje kod muškarca a koliko kod žene…

Po osobnom zapažanju, rekla bih da žena nije razdvojila ljubav i senzualnost dok muškarac jest. To dvoje se obično prožima u žene; njoj je potrebno bilo da voli muškarca kome se daje ili da bude voljena. Poslije vođenja ljubavi izgleda da joj je potrebna potvrda da je to ljubav i da je čin seksualnog posjedovanja dio razmjene koju diktira ljubav. Muškarci se žale da žene zahtijevaju uvjeravanja ili izraze ljubavi. Japanci su priznali ovu potrebu, i u stara vremena bilo je apsolutno pravilo da je poslije noći vođenja ljubavi, muškarac morao da sroči pjesmu i isporuči je svojoj ljubavi prije nego što se probudi. Što li je to bilo ako ne vezanje vođenja ljubavi i ljubavi?Povezivanje erotike sa osjećajima, ljubavlju, izborom osobe, personalizacijom, individualizacijom, to će biti rad žena. Bit će sve više i više žena koje će pisati o svojim osjećajima i iskustvima…

Uzimala je zato Anais Nin, grabila (zauzvrat pružajući još više) od svakog ponešto, onoliko koliko je mogla: blizanačku srodnost s nekim, sklad intelekata, kreativnu suradnju, emociju, senzualnost… ponajviše strast u svoj svojoj punini – od anđeoski uzvišene do one sirove. U partneru je tražila i nalazila – i ravnopravnost, i oca i majku, i dijete… tražeći čitavo vrijeme snagu koju joj drugi može pružiti i upotpuniti njenu osobnost.

Na kraju, u boli pomalo slatkastog okusa, spoznala je da ta snaga leži tek u njoj samoj, da ni ne postoji taj muškarac čija snaga premašuje njenu.

Živjela je poeziju svog života ispred svog vremena, u svijetu fantazija, snova i neodoljive senzualnosti.

‘Voljela bih da je današnji dan posljednji dan. Uvijek želim da vrhunski trenutak bude i posljednji. Gotova sam sa sobom, sa svojim žrtvovanjem i sažaljenjem, s onim što me otkriva. Počet ću ispočetka. Hoću strast i zadovoljstvo, buku i pijanstvo, i sva zla. No, moja se prošlost otkriva neumoljivo, kao tetovaža. Moram sazdati novu ljušturu, navući nove kostime’.

Pitanja koja si postavljam na kraju priče o Anais Nin su…

Koliko je ženi potrebno da shvati da je snaga u njoj samoj i da nije potrebno tragati za snagom u muškarcu, kada tu istu snagu već nosi u sebi?

Koliko mi žene žudimo za ljubavlju koju u biti već i posjedujemo samo je nismo svjesne?

Koliko je potrebno grabiti u životu, istovremeno pružajući bezuvjetnu ljubav?

Kada se mi žene zaista oslobađamo? Kada volimo ili kada vodimo ljubav?

I na kraju krajeva kome tijekom života trebamo ostati vjerni – sebi ili partneru kojeg odaberemo?

Objava Anais Nin – žena mit pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.