Eh da bar možemo…Al ne ide to tako lako.

Vrijeme leti.Teče i kovitla se svojom nevidljivom niti bez da nas išta i pita. Struji i udara nas u djeliće tijela za koje nismo znale niti da postoje. Bruji i tutnja poput gomile naboranih starčića u gradskome autobusu. U tom vremenskom bubnju mi smo samo prolaznice, slučajne putnice, šarene kuglice koje nose samo ime i broj.

Nebitne smo, iako da se nas obične žene pita i vrijeme bi kupovale, poput namirnica. Kada nam je lijepo i kada smo sretne kupile bi još više tog dragocjenog vremena, spremili bismo ga u vakumirane staklenke i sakrili negdje daleko od svijeta da nam ga netko slučajno ne ukrade. Pohrlili bismo na rasprodaju vremena i ispeglale sve svoje kartice. Pa isto tako, kada nam je manje lijepo, da ne kažem ružno kupile bismo neki stroj za ubrzanje tog nemilog vremena, ubrzale bismo ga poput lošeg filma,  jer tko još normalan želi trpjeti teško vrijeme?!

Vrijeme proleti, za čas, poput plaće koju čekamo tako dugo a onda se istopi za nekoliko mučnih sati. (Ne)vrijeme prohuja, kao tornado i za sobom ne ostavi ništa, tek krhotine i milione ljudi bez krova nad glavom. Vrijeme promakne, poput prilike za posao kojeg čekamo godinama. Vrijeme nam ne daje odgovore. Ali postavlja pitanja. Je li i tebe „pregazilo“ vrijeme ili ti gaziš njega?

Što si TI danas učinila sa svojim vremenom? Koliko TI cijeniš svoje vrijeme?

Tvoje i moje vrijeme – dragocjeno je.

To zna mlada žena koja željno iščekuje svog voljenog koji se vraća s broda nakon nekoliko mjeseci rada. To zna majka čije će bolesno dijete živjeti još samo nekoliko tjedana, jer tako je odlučio Onaj Gore. To zna i sestra nestalog dječaka koji negdje gubi svoju bitku s vremenom. To zna i samohrana majka koja mora mjesec dana vremena hraniti svoju četveročlanu obitelj sa bijednih 1600 kuna. To je vrijeme njezin neprijatelj. Tihi ubojica.

No kao i sve u životu i vrijeme ima svoju svijetlu stranu. Vrijeme zna i oživjeti. Probuditi iz kome uspavalu djevojčicu iz kome nakon godina i godina tišine. Vrijeme zna izliječiti svaku, pa i najdublju ljubavnu ranu. I zna se poigrati sa nama pa i zaboravimo na njega jer ga živimo punim plućima. Jer ako je na našoj strani, to vrijeme liječi poput kockice čokolade i neočekivanog zagrljaja starog prijatelja. I svo vrijeme ovoga svijeta nije dovoljno zaljubljenima, to potvrđuje ono zauvijek. Zauvijek koje samo određeno vrijeme. No, to je istina koju prihvaćamo. I istina koje se ne bojimo.

Jer bojati se vremena znači bojati se života.

Vrijeme –  doživjeti ga kao prijetnju ili kao prijatelja i vjernog suputnika?

Drage moje, ako sam nešto naučila to je da ga nikada ne treba doživjeti kao prijetnju, nikada, jer dobro znate da postoji…

Vrijeme za nas i vrijeme za druge.

Vrijeme koje liječi i koje zadaje rane.

Poklonjeno i zasluženo vrijeme.

Iskorišteno i bačeno vrijeme.

Vrijeme za učenje i vrijeme za odmor.

Vrijeme za novi početak.

Vrijeme za odlazak.

Ljudsko vrijeme i ono (ne)ljudsko. Apsolutno neovisno o nama.

Kažu da je vrijeme novac. Kakva glupost. Vrijeme posjedujemo apsolutno svi, novac baš i ne. Izjednačiti vrijeme s novcem besmisleno je. Iz toga je jasno da je najvredniji resurs koji posjedujemo ustvari – vrijeme.

Glavna je odlika vremena da ide dalje. Ono ustraje. Nepokolebljivo je. Otporno na sve.  Sve se mijenja, ništa ne ostaje isto. Baš poput nas…To nam garantira vrijeme. I zato…

Daj vremenu – vremena. Neće te iznevjeriti.

I naposljetku, ne zaboravi…želiš li iskoristiti svoje VRIJEME moraš znati što ti je najvažnije.

I tome se posvetiti. Cijelim svojim bićem.

Objava Jel’ te pregazilo vrijeme il’ ti gaziš njega? pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Jesen. Čujem je kako pucketa po prozorima. Osjetim je kako moči nemirne misli. Hajde, bez obzira na ovu kišu koja se slila nad gradom, ako to nešto što tražiš još nisi našao nastavi tražiti…

Stranputice i osobna lutanja

Ja sam sretna žena. Danas. No nisam uvijek bila takva.

Kada sam bila dijete često su me kritizirali. Najprije moji roditelji, a zatim i učitelji. Svi su oni oštro sputavali moj otvoreni stav i ono ‘bez dlake na jeziku’. Sputavali su moju dječju znatiženju. Guranje nosa tamo gdje mu nije mjesto.

Oduvijek sam bila takva. Dijete pa djevojka koja je imala neki svoj, za većinu ljudi čudan stav ili gard. Za njihove pojmove i pojmove svijeta u kojemu živimo bila sam jednostavno – preiskrena, preznatiželjna. I neću  lagati, ta me moja surova iskrenost i nesvakidašnji poriv prema nepoznatome koštala nemali broj puta u životu. Gubila sam prijatelje, stvarala neprijatelje. Na svakom koraku moja se iskrenost dočekivala na nož kao da je riječ o prenosnoj bolesti od koje bi ‘ne dao bog‘ moglo oboljeti čitavo društvo. Tko zna dokle bi tako trajalo da nisam svjesno odabrala ublažiti svoju iskrenost.

No, što mi je vrijedilo to što pred drugim ljudima uspijevam sakriti svoje slabosti kad ih sama od sebe nisam mogla sakriti. Osjećala sam se da u kontaktu sa ljudima, ne govorim iz svog stvarnog bića već iz neke  umišljene predstave sebe. Isti ti ljudi, koji su mi trljali na nos moju veliku ‘manu’ i sami su patili od svoje mane, njima nevidljive i nepostojeće. Oni su pak patili od neizlječive – neiskrenosti. Toliko puta sam im na licu mogla iščitati neistinu, da ne kažem laž, koju bi mi sočno poklanjali dodatno umotanu u celofan. S mašnom. Čini se, oboje smo, svatko na svojoj strani svijeta bili bez lijeka.

Svatko je tražio svojih 5 minuta slave. Svatko je poklanjao ono što je znao i imao.

Vrijeme je prolazilo i ja sam svoju prijateljicu iskrenost vukla za sobom kao mali nevidljivi kofer. Skupa smo se složile da bi u nekim trenucima trebala biti tiša, no ne i nestati. Riješila sam da budem autentična pod svaku cijenu. Da zatražim ako nešto želim. Da zamolim ako mi nešto nije dovoljno. Izašla sam iz ormara i odlučila (po)stupati sa ljudima na svoj način. Ići svojim putem. Odlučila sam pronaći u sebi ono što njima nedostaje.

Dugo sam tražila. Najprije njih, potom sebe. Gubila se, lutala. Putovala bez karte, bez hrane. Tada još nisam znala što tražim ali sam znala

Da mi je potraga potrebna poput zraka kojeg udišem. Nekoliko sam se puta oslonila na nevidljivi zid traženja. I nisam pala. Čak naprotiv. Poletjela sam.

Reci mi s kim putuješ i otkrit ću ti tko si

Ne možeš vječno lutati, kad tad ćeš pronaći svoju stazu.

Na moje veliko iznenađenje ljudi me više nisu osuđivali. Na ljude mislim, ne na ove druge.

Čak su pokazivali i iskrene simpatije prema mom načinu življenja za što sam ja do nedavno mislila da je nemoguća misija. U meni se rodila nevjerojatna količina hrabrosti. Naposljetku sam shvatila da je manja šteta pretrpjeti kratkotrajno ismijavanje i kritiku nego stalno biti pod svojim staklenim zvonom, bez zvonca koje bi trebalo zazvoniti svaki puta kada sam bila suviše svoja. Suviše iskrena, čitaj nekulturna. Od dana kada sam bacila to nepotrebno ‘zvonce za uzbunu‘ imam više energije. Više se smijem. Samoj sebi. Svijetu i ljudima. To je moja snaga.

I nema tu puno filozofije. Okružila sam se onima koji su me poticali, ohrabrivali, gurali naprijed. Druge sam vješto zaobilazila. Činila sve da nam se putevi ne spoje. U trenutku sam se iznenadila kada prijatelje nisam uspjela izbrojati na prste jedne ruke. 

Sasvim ih je dovoljno, pomislih.

Nađu li svi one koje traže?

Ne znam. Nadam se da da. Šteta je samo ako odustanemo od potrage.

Moje mi iskustvo govori da svatko od nas najbolje za sebe zna kamo putuje i kako i na koji način postupa s ljudima (na tom putu). Nekima je postupanje s ljudima sveto i veoma bitno. Nekima je to možda potpuno banalna stvar i kroz svijet koračaju gledajući samo sebe, namirujući svoje potrebe, gladeći svoja zvonca, a razbijajući tuđa. Ja to poštujem, no smatram da su takvi ljudi na kraju krajeva jako usamljeni.

Neki će disati samo zato da ti ukažu na tvoje mane. Osiguraj im dovoljnu količinu kisika.

Ne zaboravljam kako mi je bilo kada sam bila kritizirana od drugih. Zato uvijek idem na beskrajnu toleranciju.Ne sjećam se kada sam posljednji put doživjela neugodnost u komunikaciji. Valjda zato jer uživam u razmjeni različitih ideja, mišljenja i stavova. Uživam u različitosti. Volim različitost,ali okružujem se sličnima.

Jednom kad smo tamo možemo pomicati planine

A što kada potraga postane preteška? Onda se prisjetiš zbog čega si krenuo na put.

Svi osjećaji, ponos, strah od poniženja i neuspjeha, sve to postane nevažno kada si suočen sa osobnim porazom, ostaje samo ono najvažnije. Shvaćanje da si na dnu i da dalje možeš samo – prema gore.Već si ogoljen i stoga nema razloga da ne slijediš ono što nam srce govori.

Ali, to se na kraju isplati, jer jednom kada smo tamo, možemo pomicati planine.

Potaknuta svojim snom iz djetinjstva odlučila sam biti predanija u onome što radim. Ne sumnjati i ne pitati se – Zašto? Rekoh si, A zašto ne? Pisati u zemlji od 4 milijuna stanovnika gdje 2,5 milijuna ljudi uopće ne čita za mene je dodatni izazov.

Šta je kamen manje više, na putu prema gore…

Zahvaljujem svom dobrom prijatelju Josipu Čekadi čije su me riječi dodatno motivirale: „Tek ovako sj*bani odnosi u društvu i kod pojedinca, bi ti trebali biti inspiracija. Zamisli, sjediš u Švedskoj u dnevnom boravku i izmišljaš sve ovo što u Hrvatskoj proživljavaš…nema te mašte koja ovu stvarnost može iskonstruirati.“ Hvala ti Čeky.

I imat ćemo uspone i imat ćemo padove, ali ako strastveno pratimo svoju viziju i svoj san iz djetinjstva onda nam ništa nije teško! NIŠTA! I ne, neće nam biti lako. Promjena je teška i zahtijeva odricanja. Ali ako stvarno želimo izaći u svijet i uzeti ono što nam pripada, nema te sile koja će nas u tome spriječiti! 

Objava Šta je kamen manje više,na putu prema gore pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.