Biti žena na Balkanu, znači biti deo jednog užasnog paradoksa – biti nevidljiv a istovremeno probadati oči. Biti žena na Balkanu znači stalno voditi borbu sa onim, znaš gde ti je mesto.

Da. Ovo su riječi Tamare Kučan, prekrasne mlade umjetnice, srpske spisateljice koja zna koliko je bitno ne odustati u svijetu koji samo čeka na naše ne mogu… Koliko je bitno biti svoj (neopterećen s onime što će ljudi reći), živi li Tamara svoj san, koliko su godine bitne za uspjeh, je li svako zlo za neko dobro i još mnogo toga otkrivam u nastavku ovog  zanimljivog razgovora…

Draga Tamara,

najprije ti želim zahvaliti na tome što si pristala progovoriti za moj blog i time se predstaviti hrvatskim čitateljima i čitateljicama. Istina je da se preklapamo u dvije, po meni vrlo bitne stvari. Obje smo žene, relativno mlade i obje pišemo. Dijelimo istu strast, a intuitivno mi se čini da dijelimo još mnogo toga. Pa dopusti mi da se dijeljenjem umnoži ova strast i da sasvim otvoreno progovorimo o tome kako je biti – ŽENA PISAC. I to još na Balkanu.

1. Moje prvo pitanje. Osjećaš li da živiš svoj san? I koliko bi se po tebi snovi trebali razlikovati od stvarnosti? (kažem to iz razloga jer mi se čini da vrlo mali broj ljudi sanja, većina ih se nažalost, bavi preživljavanjem...) 

Draga Ingrid, hvala mnogo na pozivu da govorim za tvoj blog. U ovom trenutku, živim san koji sam sanjala kao dete. Kada smo mladi, sanjamo velike, naizgled nedostižne snove. Kako odrastamo, postajemo svesniji života, samim tim i snovi su drugačiji, jednostavniji. Tužno je što u tom odrastanju, mnogi snovi nestanu.  Amita, junakinja iz mog romana Kapija kaže: ”Ljudi često ubijaju svoje snove, ali se niko ne zapita odakle im pištolj”.  Poenta je, da može bilo ko da nam da taj pištolj, ali mi smo ti koji odlučujemo da li ćemo ga upotrebiti. Nema bitne razlike između sna i realnosti.  U pravu si kada kažeš da mnogo ljudi samo preživljava. Verujem da je to zato jer nisu svesni jedne banalne stvari: san kad se ostvari postaje realnost, a ostvarenje sna, naša realnost, zavisi isključivo od nas samih.

2. Kad smo kod života i življenja, nedavno sam pročitala tvoj fb status koji me malo je reći dotaknuo. Što iz razloga jer si tako iskreno iznijela ono što misliš, a što zbog toga jer je to rekla autorica čak sedam romana. ‘Nekada kada shvatim da sam nesposobna i netalentovana zato što sam žena, padnem u depresiju. Onda se setim. Hej. Pa ja sam istetovirana, probušena, razgolićena, i naravno glupa… Inače, novi tiraž moje gluposti po imenu Peščani sat je u prodaji, kao i novo izdanje Made in Beograd. ‘ Moje pitanje tebi glasi. Što za tebe znači biti žena na Balkanu? Koliko se nemira, skrivenih emocija i nesigurnosti krije iza osmijeha prekrasne mlade žene koju vidim?

Taj status, napisala sam izrevoltirana izjavama i tekstovima dva autora. Jedan autor je govorio da su žene u biti manje sposobne od muškaraca, da sve dobijaju preko veze i da je to razlog zašto ih je manje u jednoj srpskoj instituciji. Drugi je govorio da su mladi ljudi danas istetovirani, probušeni, goli i glupi. Zasmetao mi je šovinizam i zasmetalo mi je stavljanje reči  mladi, istetovirani, glupi u istu rečenicu.  Ne smatram da sam manje sposobna od muškaraca. Ne smatram da su tetovaže ili količina garderobe pokazatelj gluposti ili nečije pameti. Ne smatram ni da je mladosti mesto u toj rečenici. Kao mlada žena koja je sve postigla sama, zahvaljujući predanom radu, ne želim da ćutim. Galamim, ne zbog sebe, već zbog mladih žena koje verovatno doživljavaju ili će doživeti da budu svrstane u glupače samo zato što su lepe ili sposobne. Biti žena na Balkanu, znači biti deo jednog užasnog paradoksa – biti nevidljiv a istovremeno probadati oči. Biti žena na Balkanu znači stalno voditi borbu sa onim ”znaš gde ti je mesto”. Ne daj Bože da spadaš u žene prijatne spoljašnjosti – tada se podrazumeva da ti je unutrašnjost trula i da si prazna. Biti spisateljica (ne pisac, SPISATELJICA), na Balkanu ima posebnu magiju. Ti si samo jedna glupača, koja piše bezvredne knjige za očajne domaćice. I ono što svaka žena koja u nečemu uspe, treba da zna – podrazumeva se da je ku*va, ku*vetina.

Koliko se nemira, skrivenih emocija i nesigurnosti krije? Mnogo. Zaista mnogo.  Ima ljudi koji idealizuju omiljenog pisca. Logično, pred ljudima je samo krajnji proizvod – knjiga, potpisana imenom i prezimenom.

Stvaralački proces je često težak tonu nemira, nesigurnosti i lomova i nema ime i prezime.

 3. Prvi si roman napisala napisala sa svega sedamnaest godina. To je priznajem jako hrabar potez. Koliko si podrške i (ne)razmijevanja imala od strane ljudi koji su te okruživali u trenutku kada si odlučila objaviti svoju prvu knjigu?

Iskreno, to je samo potez. Godine su bitne jedino za kvalitet vina i zatvorsku kaznu.  Jedino što je hrabro je to što sam bila svesna kako književnost percipira mladost i što sam ostala istrajna… Mada ni to ne bih nazvala hrabrošću, već prevelikom željom da uradim ono što želim, koju sam u neznanju nazivala inat. Podršku sam imala od najbližih ljudi, ali i oni su bili skeptični. Ljudi su mislili da gubim vreme. Mnogi su se smejali, tačnije podsmehivali. Bilo je tu zaista raznih komentara…

4. Često tvoje pisanje uspoređuju sa pisanjem Charlesa Bukowskog. Laska li ti to ili ti zadaje određeni teret? I zapravo, šta misliš, zbog čega ljudi imaju potrebu uspoređivati nekoga s nekim? Kada razmišljam o ljudima uvijek se pitam, zbog čega se mi neprestano u svojoj glavi uspoređujemo s drugima, znajući dobro da ničija priča nije ista…? Što ti misliš o tome?

Danas me to poređenje malo umara. Na početku mi je laskalo. Voleli Bukovskog ili ne, on je veliko književno ime. Ljudima je lakše da, novog i nepoznatog autora uporede sa nekim velikanom književnosti. Ljudi se plaše nepoznatog, pa često prilaze nepoznatom stvarajući niz asociacija na ono poznato. Ljudi vole da definišu stvari, vole etikete, vole da stavljaju stvari u određen folder jer tako lakše funkcionišu.  Kada nekome zalepimo etiketu, ne zalepimo mu samo ono što jeste, već i ono što nije. Čini mi se da je to razlog zašto ljudi vole da porede, da svrstavaju, rangiraju…

5. Slažeš li se sa izjavom/bolje reći mišlju…’ Život nam često podastire najveće darove ingeniozno upakirane u našu najgoru noćnu moru…’ Vjeruješ li da je svako zlo za neko dobro i jesi li imala priliku takvu noćnu moru osjetiti na svojoj koži?

Slažem se. Naravno da sam osetila nekoliko noćnih mora na svojoj koži. Neke su me slomile, ali su me i sastavile, bolje nego što sam bila sastavljena pre njih. Neke su me ubile, samo da bih ponovo bila živa, gladna života. Lekcija, saznanje, iskustvo… To je taj dar koji si spomenula. Jednostavno je. Nekih stvari nismo svesni dok ne izgubimo svest.

6. U trenutku kada ispišeš posljednji redak u knjizi počinje priča oko izdavanja iste. Otkrij nam, kakva je priča oko izdavanja u Srbiji (Beogradu)? Jer moram ti reći da je ovdje poprilično loše da ne kažem užasno. Izdavači su spali na niske grane, a oni rijetki koji opstaju guraju već provjerene, etablirane autore od kojih naravno zarađuju. Ovi drugi se naravno snalaze sami a to nerijetko znači pakao i preživljavanje.

Identično kao u Srbiji.  Postoji mnogo registrovanih izdavača, ali se sve svodi na par velikih koji ”jedu” manje. Manji jedva opstaju. Mladim, neafirmisanim autorima je jako teško jer nailaze na mnoga zatvorena vrata. Književnost je krajnje komercijalizovana i umesto da se vrednuju reči, vrednuju se brojke. I sama sam deo pakla i preživljavanja, ali postoji tu jedna divna stvar. Uspeh je slađi kada se sam za njega izboriš. Naučila sam jednu vrednu lekciju – niko se neće lomiti oko tvoje knjige osim tebe samog, bio deo velike izdavačke imperije ili bio sam u nečemu.

7. ‘Svoju kocku bacaš sam.‘ Pročitavši ovu tvoju misao rekla sam da. To je to. Vjeruješ li da nam je sve već u životu negdje zapisano ili da mi sami ispisujemo stanice svoga života. Konkretno, vjeruješ li da ti je bilo suđeno da postaneš pisac?

To je rečenica iz mog romana Kocka 2. Postoji u tom romanu još jedna rečenica. ”Svaka kocka bačena zbog ljubavi je šestica”. Smatram da je od samog trena kada kocka padne, bitniji tren kada rešimo da bacimo kocku, kada shvatimo da je kocka u našim rukama. Kada shvatimo da imamo sposobnost da sami nešto odlučimo, da sami prelomimo, da sami krenemo u nešto ili ka nekome. Ljudi vole reč sudbina, zato što je  sudbina uteha za lične neuspehe.  Sudbina te tera da se pomiriš sa porazom umesto da hrliš ka pobedi. Ne verujem u sudbinu. Ne verujem u to da je nešto zapisano. Da li mi je bilo suđeno da postanem pisac?  Ne. Nije mi bilo suđeno. Sve je ukazivalo na to da treba da odustanem. Prepereka za preprekom… Samo me je jedna stvar vukla napred – ljubav.  Zato sada i živim tu šesticu…

8. Pisala si o svemu. O prostituciji, o problemima mladih ljudi, o sazrijevanju, rušenju osobnih barijera, o strahovima, o imigraciji, o ljubavi… (slobodno nadodaj još….) Koliko si kao mladi pisac socijalno osjetljiva na društvo u kojemu živiš? Što je ono što ti posebno smeta, i na što ne možeš ostati ravnodušna?

Jako sam osetiljiva. Često se pitam da li je ta senzitivnost blagoslov ili prokletstvo.  Neke patnje i boli  koje nisu moje lične tuge, bolujem istinski. I to je prokletstvo. Blagoslov je jer mogu da ih opišem kao da su deo moje svakodnevice. Stvar je jednostavna – svako od nas ima svoj mali svet, ali ne možete stvarati u kanalizaciji i praviti se da fekalije ne postoje. Smeta mi nedostatak empatije u ljudima, diskriminacija, mržnja, smeta mi neumorno ponavljanje i citiranje prošlosti. Najosetljivija sam na sklonost ljudi da u startu  nešto odbace, iako o tome ništa ne znaju i ne trude se da saznaju.

9. I za kraj… s obzirom da je misao vodilja ovog bloga pozitivne misli, pozitivan život… da imaš priliku nekoj osobi promijeniti cijeli život (na bolje) jednom jedinom rečenicom koja bi to rečenica bila?

Ljudi često priželjkuju nešto ili nekoga što će u sekundi promeniti i preokrenuti sve. To za čime vape i što priželjkuju su oni sami. Promeniti nečiji život je nemoguća misija ukoliko to nije naš život. Verujem da možemo nekoga da podstaknemo i pokrenemo da krene ka promeni…  Možemo biti taj vetar u leđa, ali… Samo ta osoba može da promeni svoj život. Čini mi se da, ljudi generalno ne znaju koliko mogu. Tako da… Rečenica koju bih svakome rekla je: ”Možeš.”

Tamara, od srca ti zahvaljujem…želim ti još mnogo ispisanih stranica. Ljubavi i strasti.

I vjerujem da se ove godine i vidimo u Beogradu…

Objava Tamara Kučan pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Bujice riječi. Smijeh. Tajming. Blebetanje. Intro. Hemingway. Neki Ivan Iljič. Pokoja suza. Zadovoljstvo. Na repeat. Afkors. Selfie.

Ne, nije ovo puko blebetanje. Stvar je krajnje ozbiljna. Ili neozbiljna, neznam više ni sama.

Ajmo od početka. Ovaj će mjesec biti nepunih godinu dana da vodim radionicu kreativnog pisanja (s ljetnom pauzom dakako). Zamisao o radionici je došla sasvim spontano. Kao i sve drugo u mom životu. Nakon što sam prošle godine izdala svoju prvu knjigu i nakon što sam pokrenula svoj službeni web blog, nekoliko me djevojaka i mladića putem fb pitalo za savjete, barem one što se tiče pisanja (što čitati, kako otvoriti svoj blog, kako započeti s pisanjem knjige, gdje crpiti inspiraciju, gdje izdati knjigu, itd…)

Pitanja su se gomilala. Trebalo je odgovoriti na sva. Poruka po poruka i eto me sad tu gdje jesam. Okružena ljudima koji poput mene poštuju i vole pisanu riječ. Koji uvijek negdje pri ruci imaju olovku i papir. Koji traže i pronalaze. Sebe. U likovima unutar korica, u licima koja susreću pored puta.

I ne, nisam ovu radionicu zamislila kao mjesto gdje će netko naučiti pisati. Pomislih,’ taj netko‘ to već zna. Na meni je samo da ga podsjetim na to. Stoga, ova je radionica mjesto gdje se spajaju duše. Gdje se liječe rane. Gdje se smije. I plače. Gdje se prepoznaju slični. Gdje se diže, a ne spušta. Gdje se ne kritizira. Ali se usmjerava. Gdje je jedini zakon – srce. Razum puštamo na ulazu u učionicu.

Ovdje je pisanje pokretačka snaga. Zamišljeno – učinjeno! Sretna sam.

Pa kolika je snaga tih riječi? Golema. Ovi ljudi su ta pokretačka snaga.

Slijede njihove misli…

‘Oduvijek me pisanje ispunjava i liječi. Za mene, radionica kreativnog pisanja je ugađanje sebi, onoj unutarnjoj potrebi koja postoji duboko u nama i čeka da napokon nađemo ono nešto što neprestano tražimo, udahnemo i zaživimo. Svatko na svoj način, kroz riječi i slova.’ Iris Ćiković

Što je za mene kreativno pisanje? ‘Kao prvo, želja još iz mladih dana, kada sam doslovce gutala knjige, kada sam prvi puta pokušavala sa kratkim pričicama i naravno poezijom. Zatim, nešto što sam svakako željela probati, vidjeti što je to i što ću ja sa svime time. A kad sam krenula na kreativno pisanje uviđam da je to prije svega dobra (psiho)terapija i perfektna zabava, pogotovo u ovako dobrom okruženju. Zatim uviđam i koliko sam zaboravila pravopis i teoriju hrvatskog jezika, dobro je to ponoviti. A onda, i probati naučiti što o pisanju’. Mirta Grandić

‘Smijeh, suze, nade, želje…ma ukratko život. Uzmem olovku u ruke i pišem. Jer kada pišem i dišem, u protivnom uši krvare od tišine i dok su oči širom zatvorene ni limun da zagrizem ne mi bi osmijeh nestao s lica…eto moja Ingrid. Volim te i poštujem i zahvaljujem jer ovo pisanje je moja oaza u duši.’ Amela Đelić Kušmić

‘Radionica kreativnog pisanja podsjetila me koliko volim i uživam pisati. U radionici mi se najviše svidjelo to što svatko može prezentirati grupi svoje djelo i očekivati savjete dane u najboljoj namjeri i biti siguran da neće biti osuđivan ni sa čije strane. Takvo otvoreno izjašnjavanje svojeg mišljenja i čitanje svojih tekstova, ono je što nedostaje u većini suvremenih škola, a radionica to s lakoćom postiže. Smatram radionicu osim korisnom za pisanje, nekim načinom tjedne terapije gdje radim ono što volim i istodobno naučim nešto novo.’ Helena Macakanja

‘Kreativno pisanje je mjesto na kojem sam isti sa mnogo različitih ljudi. Kreativno pisanje je vrijeme od sat i pol koje prođe za pol sata. Kreativno pisanje sam ja koji prije nisam bio.’ Boško Kolić

‘Krenula sam tik pred svoju lijepu četrdesetu godinu života. I nisam pogriješila! Novo,predivno iskustvo gdje testiram svoj mozak,maštu,pravopis,kulturu pisanja, ali i komunikaciju sa ljudima. Definitivno stepenica više za mene – u osobnom razvoju jer sam se konačno odvažila pisati i čitati pred neznancima. A naša ‘šefica’,naša Ingrid,nenametljiva i topla osoba, pomaže nam da taj svoj talent jačamo i naučimo više od onoga što znamo kao laici. Barem ja.’ Daliborka Margetić

…

Ljudi. Hvala vam od ♥

Ponosna sam na svakoga od vas. I čast mi je što vas poznajem.

Sara Vrban, Marija Knežević, Helena Macakanja, Monika Maček, Kristina Juretić, Anja Radan, Nika Krajnović, Amela Kušmić, Iris Ćiković, Iva Cici Sušić, Bojana Guberac, Marko Šmital, Daliborka Margetić, Mirta Grandić, Martina Stojaković, Boško Kolić. HVALA VAM!

Objava Kolika je snaga riječi? pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ususret stvarima, mjestima, ljudima. Pronalazeći nova mjesta, zapravo pronazimo sebe, nije li tako? Koliko smo puta oduševljeno zagazili tamo gdje se ranije nismo usudili kročiti? Koliko smo puta uzbuđeno uzviknuli ‘Idem!’ Iznenadili smo se koliko smo hrabri/hrabre. I ne, ne moramo brojati, samo nas podsjećam koliko je bitno ići naprijed, pronalaziti sebe, u drugima…

Kraj listopada. Na kalendaru broj 30. crvenim markerom zaokružen. Moj prvi, ajmo reći poslovni posjet Beogradu. Očekivanja na prvi pogled nema, ali vraga, očekivanja su tu. Sasvim namjerno pospremljena u moju malu putnu torbu. Neka se nađu…

Razlog puta?

Moja je knjiga dijelom 59. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga. Ponosno priznajem, dobar je osjećaj biti djelićem takve koricama uokvirene priče. Sreća koja se nastanila u meni već je opipljiva i putuje s nas dvije. Sestra je odlučila putovati sa mnom. Divno je kad imaš nekog svog da sa tobom dijeli slatke i gorke čari putovanja ususret. A takvih čari nije nedostajalo…i zato svaki trenutak vrijedi više.

Apartman u centru Beograda koji smo rezervirali tjedan dana unaprijed čudom je otkazan 20 minuta prije našeg polaska. Razlog? Greška u komunikaciji. Dotični nisu shvatili da dolazimo u 5h ujutro i da će nam apartman trebati odmah po dolasku. Ponudili su da prošećemo Beogradom do 12h. Apartman je naime bio pun. Pomislih, zanimljiva bi bila ta šetnja nakon cjelonoćnog putovanja, s dvije velike putne torbe. Ali, nema zime. Sve se događa s razlogom, rekoh sestri. Čekaju nas bolje stvari.

Dan prvi.

I da, bilo je bolje. Mogu čak reći i odlično. Brže bolje pronađosmo hostel koji se nalazio nekoliko minuta od sajma. Odlično! Toplo, uredno, simpatično mjesto koje odiše pozitivnom energijom. To je to! Pomislih. Imam osjećaj kao da smo na studentskom putovanju. Nasmijah se sestri istovremeno odlažući torbe na jednom od kreveta na kat.

Nije trebalo dugo da se sestra i ja skompamo sa zaposlenicima hostela. Osjećale smo se kao da smo u hotelu s 5 zvjezdica. Ljubaznost na vrhuncu, a prija neka kućna atmosfera. Skoro pa nas je dočekao i doručak u krevet. I onda kažu da se ljubaznost ne isplati. Isplati se, isplati čak i dvostruko. Dobro kaže ona stara, ‘Osmijeh otvara i željezna vrata’ čak i na Balkanu…

Kratki odmor, kavica pod maglovitim beogradskim nebom i evo nas na sajmu.

Na sajmu je doslovno milion ljudi. Kakva dobra vibra. Gužva je neizbježna, ipak prepoznajem njezino lice u gomili. Slađana nas grli, ljubi i poziva da sjednemo. Slađana je btw moja beogradska ‘domaćica‘ kako sam je nazvala od milja. To čine i drugi. Sve je nekako neformalno i vrlo opušteno. ‘Tako ti je to kod nas. Sedite i opustite se.‘ Progovara ljubazno lice nasmiješene Slađane.

Dan je proletio u ugodnom druženju a večer, bolje reći noć bila je rezervirana za druženje na Radiju Beograd1.Pozvana sam da gostujem u emisiji ‘Druga strana računara‘ autora i voditelja Vladana Nenadića i Predraga Jovanovića, te prekrasne voditeljice Daliborke Dace Rajković. Sudjelovali su divni, i vrlo zanimljivi gosti iz cijele Regije (Dražen Vega glazbenik iz Zagreba, Nina Bijedić profesorica sa FIT-a iz Mostara, Slađana Đorđević autorica knjige ‘Portal’ iz Beograda, ujedno moja domaćica i veliki prijatelj.)

Kakva divna noć. Tri sata druženja u sitne noćne sate proletjelo je u trenu. Podijelile su se i knjigice. Ego putuje u Novi Sad, Beograd i Požarevac…

Dan drugi.

Sajam vrvi ljudima, vruće je ali atmosfera je i više nego ugodna. Upoznajem se sa divnim autorima i autoricama. Razmjenjujemo iskustva, priča se o svemu. Generacijski jaz ne postoji. Ovdje su svi na ti. Teško se naviknuti. Primjećujemo (sestra i ja) da su Srbi vrlo otvoreni i pristupačni. Govore bez dlake na jeziku, bez ustručavanja. Paše nam njihova energija, a njima čini se, naš način govora. Vole oni, kako kažu, devojke sa mora. Nekolicina njih nam laska, poznato je da su Srbi veliki šarmeri.

Sve je prošlo u znaku smijeha i dobrog raspoloženja.

Iako je plan bio osjetiti noćni život Beograda, s obzirom da je bila subota, morale smo si priznati da smo preumorne za ostvarenje tog plana. Bit će prilike, govorim sestri koja vidno razočarana ispija gutljaj vina u velikom šarem naslonjaču.

Dan treći.

Sunce! Jutro. Nedjelja. Posljednji dan. Plan je da nemamo plana. Idemo gdje nas noge nose. Odmorne i pune dojmova obilazimo Beograd. Šetnja centrom, kavica na glavnom trgu, pokoji suvenir, cjenkanje obavezno, domaća klopa, Kalemegdan, još jedna kavica, naposljetku Novi Beograd.

Osjećam kako nas prati duh grada. Taj nam duh šapće da smo kod kuće, da ne možemo propasti jer smo među svojima, da uvijek i u svako doba možemo pokucati negdje, a vrata će nam se otvoriti.

Večer. Umorne, zadovoljne. Druženje u hostelu, pokoja šala na balkanski način, spremanje i odlazak.

Tamo gdje je sve započelo tamo najčešće i završava. Obuzela me neka tuga zbog povratka ali i neopisivi umor. Ipak tri dana skoro pa nismo spavale. Dani su iza nas ali i ispred nas. Imam običaj tek što jedno putovanje završi planirati drugo. Valjda mi je to neka utjeha zbog odlaska. Krećemo prema Rijeci. Razmijenjujemo iskustva bez ijedne riječi. Pitate se kako je to moguće? Predlažem pođite u Beograd. Nakon njega sve će vam biti jasno.

Ono što je meni jasno je to da se u Beograd vraćam jako brzo.

p.s. Momo Kapor je rekao ‘Beograd je niskobudžetni New York’. Ja bih nadodala

Ne znam za New York, ali u Beogradu je osmijeh najjača valuta. Para ionako nigdje dovoljno…

♥

Objava Beograde, više nismo stranci… pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Koliko žena nekih minulih i budućih vremena živi ispred svoga vremena? Koliko ih zapravo živi tuđi život istovremeno sakrivajući svoj pravi, istinski? Koliko ih se boji zakoračiti pred svijet i reći ono što im je na duši? Puno ih je, previše…gomila. 

Ona nije jedna od takvih žena i zato joj se izrazito divim. Neki govore da je bila perverzni anđeo, da je budila neki zaspali eros u ženi, da je bila samo jedna nevjerna žena. Ne bih se složila sa time. Često ono što ne razumijemo negiramo, mrzimo. A dovoljno je tek zagrebati ispod površine, pokušati razumjeti ono što i sami nosimo duboko u sebi. Bilo da je to vatra, eros, vječiti ideal, žudnja za zadovoljstvom, buka i pijanstvo. Život.

Ostati vjeran svom idealu – istovremeno je i najteže ali i najvrijednije. Jedino poznato ženama poput Anais Nin.

Tko je bila, tko jest Anais Nin?

Francuska spisateljica poznatija kao erotska spisateljica ali i muza jednog čovjeka po imenu Henry Miller.

Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica. Iako njezina uloga spisateljice i nije bila na prvome mjestu, Anais Nin je  prvu polovicu 20. stoljeća obojala vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: “Umjetnost je moja jedina religija“.  

Bogatim dnevnicima koje je pisala i izdavala čitavog života, pomijerala je granice – kako književnosti tako i feminizma, te je danas i feministkinje uzimaju kao svoju muzu, a obožavana je i u homoseksualnim krugovima.

Anais Nin je bila prijateljica, a i ljubavnica mnogih značajnih književnika svog vremena, uključujući Henry Millera, Antonin Artauda, Edmund Wilsona, Gora Vidala i, Lawrence Durella itd. Opisuje ga u svom dnevniku, Henrya Millera riječima: “U pisanju je vatren, muževan, animalan, veličanstven! To je čovjek pijan od života. Kao ja.”, Anais mu je ipak povremeno, u ljubomori i bijesu, govorila kako nije muškarac već “dijete koje sisa grudi sve dok ne prokrvare”.

No, ono što je obojilo njezin život i ujedno činilo da gotovo cijelog života održava vezu sa ovim američkim piscem, bila je upravo njena stalna potreba za vatrom, životnim dijalogom, vječitim pokretom, krvlju.

“Doista vjerujem da bih, da nisam pisac, stvaralac, eksperimentator, mogla biti vrlo vjerna supruga. O vjernosti imam visoko mišljenje. Ali moj temperament pripada piscu, ne ženi. Oduzmite prenapregnutost, cvrčanje ideja, i dobit ćete ženu koja voli savršenstvo. A vjernost je jedno od savršenstava. Savršenstvo je statično, a ja sam u punom zamahu. Vjerna supruga je samo jedna faza, jedan trenutak, jedan preobražaj, jedno stanje.

Mogla sam naći muža koji me ne bi volio tako isključivo, ali to ne bi bio Hugo. A sve što je Hugo, sve od čega je Hugo sastavljen, ja volim.”

Želim da budem svijet za sebe… Osjećam da mogu igrati sve uloge.

A što Anais Nin govori o ljubavi, i koliko se ona razlikuje kod muškarca a koliko kod žene…

Po osobnom zapažanju, rekla bih da žena nije razdvojila ljubav i senzualnost dok muškarac jest. To dvoje se obično prožima u žene; njoj je potrebno bilo da voli muškarca kome se daje ili da bude voljena. Poslije vođenja ljubavi izgleda da joj je potrebna potvrda da je to ljubav i da je čin seksualnog posjedovanja dio razmjene koju diktira ljubav. Muškarci se žale da žene zahtijevaju uvjeravanja ili izraze ljubavi. Japanci su priznali ovu potrebu, i u stara vremena bilo je apsolutno pravilo da je poslije noći vođenja ljubavi, muškarac morao da sroči pjesmu i isporuči je svojoj ljubavi prije nego što se probudi. Što li je to bilo ako ne vezanje vođenja ljubavi i ljubavi?Povezivanje erotike sa osjećajima, ljubavlju, izborom osobe, personalizacijom, individualizacijom, to će biti rad žena. Bit će sve više i više žena koje će pisati o svojim osjećajima i iskustvima…

Uzimala je zato Anais Nin, grabila (zauzvrat pružajući još više) od svakog ponešto, onoliko koliko je mogla: blizanačku srodnost s nekim, sklad intelekata, kreativnu suradnju, emociju, senzualnost… ponajviše strast u svoj svojoj punini – od anđeoski uzvišene do one sirove. U partneru je tražila i nalazila – i ravnopravnost, i oca i majku, i dijete… tražeći čitavo vrijeme snagu koju joj drugi može pružiti i upotpuniti njenu osobnost.

Na kraju, u boli pomalo slatkastog okusa, spoznala je da ta snaga leži tek u njoj samoj, da ni ne postoji taj muškarac čija snaga premašuje njenu.

Živjela je poeziju svog života ispred svog vremena, u svijetu fantazija, snova i neodoljive senzualnosti.

‘Voljela bih da je današnji dan posljednji dan. Uvijek želim da vrhunski trenutak bude i posljednji. Gotova sam sa sobom, sa svojim žrtvovanjem i sažaljenjem, s onim što me otkriva. Počet ću ispočetka. Hoću strast i zadovoljstvo, buku i pijanstvo, i sva zla. No, moja se prošlost otkriva neumoljivo, kao tetovaža. Moram sazdati novu ljušturu, navući nove kostime’.

Pitanja koja si postavljam na kraju priče o Anais Nin su…

Koliko je ženi potrebno da shvati da je snaga u njoj samoj i da nije potrebno tragati za snagom u muškarcu, kada tu istu snagu već nosi u sebi?

Koliko mi žene žudimo za ljubavlju koju u biti već i posjedujemo samo je nismo svjesne?

Koliko je potrebno grabiti u životu, istovremeno pružajući bezuvjetnu ljubav?

Kada se mi žene zaista oslobađamo? Kada volimo ili kada vodimo ljubav?

I na kraju krajeva kome tijekom života trebamo ostati vjerni – sebi ili partneru kojeg odaberemo?

Objava Anais Nin – žena mit pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.