Ne mogu i ne želim suditi. Onima koji žive za potvrdni odraz u ogledalu. Takvih se zamaljskih sudaca i sama klonim. Puštam nek svatko svoje konce šije. Ne petljam se u tijela i duše ljudi. Nije na meni da apaludiram jednostavnosti, a sklanjam se kiču i lažnim fasadama. Doći će to, polako. Samo po sebi. Dolaze neka nova ogledala. Ona u očima.

Nek se isproba sve. Nek se potroši sve. I to sve na nekima je ništa. Jeftino, skupo. S etiketom i bez nje. I crna vreća za smeće nekim ženama zavidno dobro stoji. Nekim ženama, uvrijedite se koliko želite, ne stoji ni najskuplja bunda na svijetu. Al bunda je bunda, a vreća za smeće je vreća za smeće.  Kad vidiš skupu bundu ne vidiš umornu, zabrinutu ženu s keceljom oko struka dok s jednom rukom guli krumpir,a drugom briše nos raplakanom djetetu. Vidiš ženu. Najbolju verziju nje same. Vidiš metu, koja traži ispaljene strelice. Ogledalo, čisto, bez mrlje. Dobro je njoj samo dok se tuđe usne smiješe pri pogledu na nju. To je ulog, to je alibi za ljepotu. Sve što je dobro kad tad se vrati, ostalo ispari. Na gomilu privida ide još gomila.

Ne traže svi ljepotu u nama, već na nama. Dok god je ljepota u pitanju nije nam bitno traže li je iznutra ili izvana…

Razmišljala sam danima o djevojakama koje su sjedile do mene. Bilo je to prije cca desetak dana. Dvije djevojke od kojih devetnaestak godina. Iz crnih lakiranih Louis Vuitton torbica nazirale su se skripte za fax. Identične torbice. Identične djevojke. Mobiteli su vibrirali, dovoljno veliki, dovoljno sjajni. Na futroli je pisalo. Chanel. Promatala sam ih. Jednoj se razmazala maskara. Druga nije marila. Jer da jest prva zasigurno na licu ne bi imala crnu mrlju pod nosom. Ovako je imala. I mrlju, i duge, crvenim lakom namazane umjetne nokte koji nisu bili u stanju obuhvatiti šalicu macchiata a da ne izgleda poprilično smiješno. Mislim za jednu mladu damu. Objema su usne, osim duple doze nikotina bile ispunjene crvenom bojom.

Promatrala sam ih, dovoljno dugo da shvatim da traže pažnju. Potvrdu svog postojanja. Cijenu koja nije bila okačena na njihovim ovratnicima. Ali kao da jest. Jer to se vidi. To se osjeća. Žene to mahom pokazuju, a da toga nisu niti svjesne.

Sve što hoda ima cijenu. 

Sve što diše ima vrijednost.

Predmeti ne dišu, ako ste kojim slučajem zaboravili…

Sjetih se sebe i svojih devetnaest. Prva godina faxa. Imala sam malo toga. Točnije ono što mi je posuđivala starija sestra.  I ono što sam si mogla priuštiti sama. Pitati starce novac za pokoju krpicu? Nije mi padalo na pamet. Što zbog odgoja, što zbog životne situacije. Vladala je parola ‘snađi se sam druže…’  

Gledala sam, nerijetko sve te prekrasno odjevene djevojke. Gledala sam sebe dok gledam njih. Jesam li zavidjela? Možda. Pa nije da nisam imala ništa. Ali nije ni da sam imala sve. Ne sjećam se detalja ali se sjećam toga da sam jednu majicu nosila na stotinu i jedan način. I toga da su mi neki (valjda slični meni) govorili da imam stila, i da sam jako kreativna. E da. Sjećam se (da dobro se sjećam, iako bi voljela da se ne sjećam) jedne situacije koja me dotukla i pokazala da ima bogatih ljudi siromašnijih od najjadnijeg prosjaka.

Njezine oči i pogled uperen u mene. Obratila mi se nanoseći sjajilo na usne i rekla.

‘Ideš u tome s nama? Nemaš ništa novo? Neki original? Nešto s potpisom…?!’

‘Nemam…pa, šta ovome fali, novo je…’

‘Fali cijena draga. Cijena potpisa. To ti je znak koliko vrijediš…’

Ako sam se ikada osjećala jadno i jeftino to je bilo tada. Ipak, taj je osjećaj trajao kratko. Nešto me prenulo iz bijede koja je doprla s njezinih usana. Nešto me probudilo. Ili ona? Ona me probudila? Dovoljno jako, da i nju i njezine originale pošaljem u onu stvar. I da joj se zahvalim na lekciji koju ću shvatiti tek nekoliko godina kasnije…

Jer kao i sa ljudima, i lekcije dođu kada moraju, ne kada mi to želimo…

Kćeri moja. Ne nosi marke. Budi marka.

Rekla je, grleći me riječima nakon te lavine osuda (kao nitko nikada). Hvala ti majko.

Tvoje riječi odzvanjaju, svaki puta kada ugledam ta lica tuđih imena.

Te robove koji su i sebi tuđi, a nikada svoji.

…

A danas? Ne. Ne nosim poznate marke. Ne zato jer si ih ne mogu priuštiti, već zato jer mi do modnih markica i brendiranih imena nije ni najmanje stalo. Ako i imam koju krpicu s potpisom najvjerojatnije sam je dobila na poklon. Preškrta sam za sebe. Grijeh mi je dati 5000 kuna za torbicu ili cipele. I zato jer su mi u životu bitnije neke druge stvari poput knjiga, putovanja, slika, mojih sitnih radosti… Sjetih se majčinih riječi ‘kćeri moja, ne nosi marke, budi marka…’ kao da su jučer izgovorene.

Jučer. Danas. I sutra će biti isto. Osvrnimo se oko sebe. U svijetu u kojem živimo sve se svodi na vanjski izgled, imidž. U krajnju ruku ono što je na nama. Pogledajmo žene koje nas okružuju. Prijateljice, poznanice. Većina njih su skupo obučene, sve po posljednjoj modi. Iako je vrijeme gore nego ikada. U međuvremenu sve pričamo o unutarnjoj ljepoti. Koja je nekako nezamisliva bez one nove torbice, novih cipela. Kako licemjerno. Često me puta neke poznanice znaju upitati,‘Što je to na tebi? Divno je. Čije je?’ Ja kažem ‘Moje.’ One kažu ‘Ma ne, mislim, koja je marka?’ Odgovorim ‘Ničija. Ako je na meni moja je….’

Mislim da bih nekim ljudima vrijedila više ako bih rekla da nosim Chanel ili Luis Vuitton. Takvim ljudima ni ne želim vrijediti.

I ne, ne mislim da je grijeh imati novaca, moći si priuštiti lijepe stvari, brinuti o sebi, biti njegovan, dotjeran, odjenuti se po posljednjoj modi i uživati u sebi… Ne mislim. Zaista. Samo mislim da je grijeh živjeti samo za to. Gurati to ljudima pod nos, i još gore, vrednovati ljude samo i isključito na temelju onoga što imaju na sebi…

Uostalom, čak je i žena koja je živjela zbog mode i za modu jedno prilikom rekla…

 ‘Moda nije pitanje odjeće. Moda je u zraku, rođena iznad vjetra. Morate imati intuiciju za nju. Ona je na nebu i na cesti.’ Coco Chanel

Hvala ti Coco. Ako nemaš ništa protiv zadržala bih se na nebu, na cesti mi je pretijesno…. 🙂

I još nešto za kraj. Ženu ništa ne odaje bolje od njezina donjeg rublja. Ono otkriva mnogo više nego tisuću torbica… A skriveno je. Od znatiželjnih pogleda… Koja divota.

Treba. Znati živjeti. Više u svojoj koži, manje u tuđim očima. 

…

Objava Kćeri moja. Ne nosi marke. Budi marka. pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Sakura je nježan cvijet kratkoga vijeka i kao takav najbolje predstavlja prolaznost i kratkotrajnost života.

Stablo trešnje unutar jedne godine četrdeset i devet tjedana živi i raste bez uočljivih promjena, da bi početkom proljeća, u samo tri tjedna, pokazalo svu svoju raskoš, očaralo svojim procvalim krošnjama. Sakura ne mari koliko kratko će ta ljepota trajati. Daje sve od sebe da svojim laticama bijele, nježno ružičaste, žute, nježno zelenkaste i svijetlocrvene unese u proljetni zrak dah proljeća.

Činimo li to i mi?

Život je kratak, prekratak, a tako mnogo vremena trošimo uzalud. Umjesto da u svom kratkom vijeku blistamo u punom sjaju često smo odveć lijeni, odveć samouvjerni u prividu nedodirljivosti kojeg smo pažljivo ispleli, pa nadobudno koračamo kroz život govoreći si ima vremena, sutra ću. Vrijeme ne čeka nikoga pa neće ni vas. Dok trepnete okom, usmjerilo je reflektore na neke nove nade.

Ako ste iz generacije osamdesetih poput mene, koliko puta ste pomislili na spomen devedestih kao na period od prije nekih deset godina? Nekad davno na spomen svog godišta rođenja znali su vam reći: ah ti si još tako mlad/mlada, cijeli svijet je pred tobom, dok ste i sami one iz sedamdesetih smatrali odveć ozbiljnima, drugčijima, starijima, dok budete u njihovim godinama vi ćete već biti netko i nešto…

Devedesete su otpočele svoj tijek prije 25 godina, na spomen vašeg rođenja vam više ništa ne govore, to su preuzele mlađe generacije, kao što ste vi preuzeli stigmu koju su prije vas imali oni iz sedamdesetih.

Koliko ste zadovoljni učinjenim, a koliko vremena potrošili uzalud misleći da dvadesete traju vječno? Da se razumijemo nisu tridesete smak svijeta, dapače, no za neke ćete stvari sigurno pomisliti; a gdje sam bila/bio do sad? Zašto sam trošila/trošio vrijeme kao da su maramice za jednokratnu upotrebu?

Da vam ispričam priču o jednoj Petri…

Vrtila je pramen svoje kose oko prsta i trudila se pratiti njegove riječi. Jeli upravo rekao da odlazi, da mu je dosta? Nje, njene apatije, njenog neshvaćanja? Možda je zaista bila glupa, možda joj je zaista nedostajao u glavi određeni dio odgovoran za suosjećanje s tuđim problemima, ali kako god okrenula činilo joj se da je on jednostavno sebičan. Svejedno nije htjela da ode. Plašila se samoće, ostajanja same u  četiri zida. Plašila se svojih misli, svojih negativnih i mračnih misli.On nije prestajao vikati, no koliko god se trudila nije ga uspjela čuti. Kao u njemom filmu, njegovo ljutito koračanje i energično gestikuliranje rukama vladali su scenom. Otvarao je usta, riječi su izlazile ali nisu stizale do njenog mozga. Možda je opet bježala, jednostavno odbijala čuti ono što joj nije odgovaralo ali tog se trena bacila na koljena i preklinjala. Preklinjala ga da joj oprosti iako nije znala što joj treba biti oprošteno. Preklinjala ga da ostane iako je znala da ljubav koju osjeća nije dostatna. Preklinjala ga da je voli iako ni ona samu sebe nije znala da voli. Svoju depresiju, letargičnost. Želju da ne pripada ovome svijetu.

Odgurnuo ju je grubo od sebe i odmarširao iz prostorije. Pratila ga je pogledom, klečeći na podu i kopnila. Smanjivala se postajući tako sitnijom od zrnca prašine dok je bol u njoj rasla. I nije znala što je više rastužuje njegov odlazak ili ona sama. Potrčala je za njim, ali bilo je kasno. Njegov automobil odlazio je sa prilaza. Naslonila se na dovratak, ćuteći hladnoću, kapljice kiše koje su padale po njenim bosim nogama.

Lica bijelog poput krede stajala je na ulaznim vratima i buljila. Buljila u ostatke svoga života. Zapravo u ostatke svoga prijašnjeg života. Nije kraj. Nije gotovo. Ne može biti. Prijašnji život, da. Sada okreće novu stranicu. Novi list, novi život. To ne može biti sve…  – mislila je – ne može… inače si može odmah prosuti mozak, inače se ne isplati živjeti. Nada je jedino što joj je preostalo. Pa makar prošle godine i godine nadanja, a rješenja bila nedohvatljiva…pa makar i tada. Nadat će se. Da. Nada. Udahnula je duboko i pustila da je obavije ta nova spoznaja. Nada. Vratila se natrag u kuću vukući noge jednu za drugom kao da su od olova. Kućni ogrtač vukao se za njom po podu, prljav na rubovima od kiše koja je vani ljevala kao iz kabla. Osjećala je hladnoću, tjelo joj je drhtalo, šake gotovo ukočile. Spustila se na kauč, privukla noge k sebi i naslonila glavu na njih. Unatoč upravo rođenoj nadi, želja za smrću je nije napustila. Još uvijek je vrebala iz prikrajka, čekala pogodan trenutak da napadne. Sklopila je oči i utonula u meke jastuke. Osjećala je snažnu iscrpljenost. Pričekat će do sutra – pomislila je – i nada i smrt… možda sutra ne bude tako teško vjerovati u život, tako teško nadati se. Možda sutra bude vjerovala da ima smisla živjeti, da maločas rođenoj nadi treba pustiti da se rasplamsa, a ne ugušiti je u novoj rijeci suza, novoj navali boli koja je izjeda iznutra. Sutra. O tome će razmišljati sutra… Sada će utonuti u san vjerujući da je sve djelo sudbine, da nije imala ni izbora ni prava glasa. Sutra će preuzeti odgovornost, sutra će postati snažna i preporođena. Voljet će sebe i svoj život. Unijet će promjene i biti ustrajna…

Je li to čula zvuk motora? Skočila se s kauča i potrčala prema vratima. Lokvica koju je stvorila voda kapajući sa njenog mokrog ogrtača bila je dostatna. Poskliznula se i pala. Njegov vrisak prolomio se kućom upravo kad je njena glava dotakla oštri rub staklenog stolića za kavu. Nestala je želja za smrću, nestala je nada, nestala je vjera u bolji život, vjera u promjene od sutra. Ostalo je samo njeno mrtvo i beživotno tijelo. Ostalo je sada…

Koliko je Petri među nama? Koliko nas poput nje kroči kroz život trošeći ga na negativne emocije, odgađajući ljubav prema sebi samima?

Gurajući je od sebe kao napasnog prosjaka koji želi djelić naše pažnje? Nesvjesni prolaznosti života, njegovog kraja koji nas ne mora nužno dočekati sa sjedim vlasima, pogrbljenim leđima i hrpom unučića koji nas uveseljavaju svojim nestašlucima. Ili može, a sve što ćemo osjećati pod starim bolnim kostima bit će žaljenje. Za propuštenim prilikama, za vremenima kad smo mogli sve, a nismo gotovo ništa. Kad smo umjesto da volimo i cijenimo sebe previše voljeli i cijenili druge. Obično one koji to jako malo zaslužuju. Jer oni koji zaslužuju neće nikad gasiti vaš sjaj.

Vrijeme je odveć dragocjeno da bi ga tretirali kao izvor koji ne može presušiti. Naši životi odveć kratki za tako nam omiljenu uzrečicu; sutra ću…

Nije život javni prijevoz da trpi švercanje. Vozi se ili siđi. Daj sve od sebe ili nemoj dati ništa.

Bi li se divili ljepoti trešnjina cvijeta da su joj krošnje polovične? Malo zrele, malo zelene, tu i tamo opale ili ni počele cvijetati? Ne bi. Isto je i s ljudima. Budi ili nemoj biti. Sve između su samo isprike.

Objava Flowershop by Brankica Stanić – Sakura pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

I ne postoji zato da bi se o njoj govorilo u brojevima ili vremenima. Ja poznajem kondicional i futur. Točnije sva vremena. Al’ koristim samo jedno. Prezent. Ovo SADA. VOLIM. Poznajem i njih. Žene. Tihe borce. Mogle su svesti život na brojeve i vremena. Mogle su se prepustiti računici, traženju nečega što im po pravilu pripada.

Sigurnost, ljubav, topli dom, novac? Što je najpotrebnije njima – samohranim majkama?

Jednu takvu pratim već dugo. Točnije, pratimo se međusobno. Zalutamo jedna drugoj u svijet. Ona u moj kada stigne, ja u njezin kada mi zatreba. Lekcija. O borbi. I podržavamo se međusobno. Razgovaramo. Ne uvijek na kavicama, jer ona za to vremena nema, zato koristimo fejs. Kaže mi da obožava čitati, al ne stigne. Kažem joj da obožavam djecu. Al ih još uvijek nemam. Složile smo se kako bi bilo da sjedimo jedna kraj druge. Da se ona malo odmori, a da ja čitam njezinoj princezi. Ima četiri godine. Shvatile smo, čitajući jedna drugoj linije života kako ćemo i jedna i druga uskoro, u nekom vremenu što dolazi uživati u onome što nemamo. Ona u knjigama, ja u djeci.

Otvorila mi je svoje linije života. Zapravo je bila dovoljna jedna, linija ljubavi što prekriva cijeli dlan.

S.K. (34)

Samohrana sam majka. Razvedena žena. To sam, eto to sam u njihovim očima. Imam jednu ljubav. Bivšu. Zaboravljenu. Iz te ljubavi jedno dijete. Nju. Imam podstanarski stan i dva kredita. Za stan. Danas njegov, nekada naš, zajednički. I jedan moj. Nadodaje, greška iz mladosti. Imam i posao. Koji mi plaća račune. Nije siguran al’ reci mi, šta je danas uopće sigurno?

Reci mi, imaš li ljubav?, pitam je.

Imala bih da sam…

Voljela bih da sam…

Ajde, govori mi u prezentu, molim te.

Danas? Nemam. Teško je pronaći muškarca koji će (osim tebe) prihvatiti i tvoje dijete. Koji će razumjeti da nisi (uvijek) svojim odabirom to što jesi. I da ne možeš, da nisi uvijek dostupna. Slobodna. Sređena. Tu, za njega. Muškarci vole jednostavne žene. To valjda znaš. Samohrane majke i da hoće ne mogu biti jednostavne. Jer moraju biti i otac i majka. I najbolji prijatelj. Ma znaš sve… Zato ne tražim ljubav. Ne zato da bih sebi olakšala, već eto, njima. 

A nisi nikad pokušala?, nastavljam.

Jesam. Kad upoznaš nekoga nije normalno (barem meni) da odmah, u prvoj minuti upoznavanja kažeš, čekaj stani, hej, imam dijete. Hoćemo pričati dalje ili…? Puštaš da se stvari same razvijaju. A kako se razvijaju shvaćaš da nisi otkrio sve karte, točnije kartu, možda i onu najbitniju. I to te izjeda. Iznutra. 

Onda?

I onda otkriješ. Da. Neki pobjegnu. Uglavnom pobjegnu. Poštujem to. Bolje tako, najzad iskrenije. Neki ostanu al’ s vremenom shvate da im je eto to ‘too much’…

Vjeruješ li još uvijek u pravu ljubav?

Draga moja, jedino u nju i vjerujem. I u moju malu princezu.

Samohrane majke. Tihi borci. Kažu da su najjače one žene koje na svojim leđima nose križ veći od njih samih. Pomislih, što je onda s onim ženama koje svoj križ ne nose na leđima, već u trbuhu, pod srcem? Kolika je njihova snaga? Ako mene pitate golema. Takva je snaga i prokletstvo i svetinja.

Za ljubav ne postoji drugo vrijeme no prezent. Volim. I nema buke, čekanja i čitanja između redova. Dovoljno je da sam upoznala jednu ženu koja voli u prezentu. A mogla je govoriti u perfektu, mogla sam voljeti da je ostao. Da je znao ostati…

Dovoljna mi je ona. Za sve druge žene što su uslijedile. A bilo ih je. Još ih je.

Tihi borci.

Jednom sam već pisala. O strastvenim ženama. Govorila sam kako su takve žene poput mostova. I da ako budes most svatko ce te gazit. Ipak, takve žene sve i da hoće ne mogu pustiti da emocije budu hladne i nijeme, vole kada otkrivaju nove puteve, vole kada svjedoče prelasku iz običnog života u autentični. Vole kada vole. To najbolje rade.

Uvijek je nasmiješena. Njezin osmijeh nije poput osmijeha onih umjetnih žena s televizije. Zubat i napadan. Ovaj je suptilan, ali stvaran. I mala joj ima isti.

Samohrana sam majka. Al’ volim svoj život i ne bi ga mijenjala za nijedan drugi.

Naravno da sam joj vjerovala. Takva žena nikada ne bih nikada koristila laži na tako svet način.

Neke su od nas već majke. Neke će to tek postati.

Neke su samohrane i sve moraju same, druge su u sigurnim vezama i imaju svu pomoć ovoga svijeta.

Bez obzira koja nas životna priča zadesila ne prestajmo vjerovati u nju. Gospođu ljubav. Na kraju krajeva, kako mi volimo ljubav tako će je voljeti i naše dijete.

Za ljubav kakvu ja danas znam ‘kriva’ je moja majka. Ona mi je uvijek govorila da samo slabići postavljaju uvjete. I da se borit možemo i bez oružja u rukama. Učit ću tome i svoje dijete.

Oni od nas koji vjeruju u ljubav neće odustati.

Slabići, narcisi i slatkorječivci – tipovi su muškaraca na koje nijedna samohrana majka ne bi trebala trošiti dragocijeno vrijeme.

Vi ih zovete samohrane majke. Ja ih zovem tihi borci.

Zašto? Jer one kada vole, baš vole!

…

Do novog pisanja, ljubav svima.

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

Objava Vi ih zovete samohrane majke. Ja ih zovem tihi borci. pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Uvijek sam se divila ženama koje na ženstven, vrlo suptilan način daju sebe (u ljubavi, u vezama) a i dalje ostanu svoje. Netaknute, tajanstvene. S druge strane, nikada nisam razumjela žene (ili ih nisam željela razumjeti) koje se nesebično poklanjaju svima, koje svoje osjećaje troše ko jeftine najlonke. Daju se cijele, bez kočnice, na pladnju, u ime ljubavi. Tako potpuno ogoljene i ranjive očekuju da ih muškarac spasi, ako se uoće spasit’ da ono što je nastalo iz očaja ljubavi.

Poderanu najlonku možemo skriti ispod hlača no poderana će najlonka i dalje biti to. Poderana. Kad tad će se otkriti ono što se krije ispod. Isto je i sa ženama.

Neka stih dočara što želim reći.

‘Ostavi da barem jedan pramen moje crne kose bude slobodan.’

Muškarci ne vole očaj. Njima su očajne žene nešto kao prometna nesreća na cesti. Zastat će, škicnuti što se događa no najvjerojatnije neće stati. Kroz glavu će im proći. ‘Netko drugi će to riješiti…’

Žrtve su uvijek neprivlačna lovina.

Prvi put kad sam upoznala Anu imala je 21 godinu. Ana je već tada bila u ozbiljnoj vezi. S muškarcem mlađim od sebe. Nazovimo ga Goran.

Ana je studirala ekonomiju, Goran je radio. Istina, povremeno. Kod starog u firmi. Stari je imao para i sina jedinca. Goran je vozio novi Audi. Imao veliko društvo, markiranu robu. Putovali su. Izlazili, uživali. Ana je bila zaljubljena žena. Do te mjere da je zapostavila svoje prijatelje, svoje hobije. Pa i samu sebe.

U njezinim očima Goran je bio najsavršeniji muškarac na svijetu, a zaljubljene su ženske oči svijet za sebe.

Kada je učila i pripremala ispite Goran je izlazio s prijateljima. Bila je ljubomorna. S vremenom vrlo ljubomorna žena. Ana je rijetko kad izlazila bez njega. Nije bila u najboljim odnosima s njegovom majkom. S ocem još i kol’ko tol’ko. Njemu to navodno nije smetalo, no pri svakoj većoj svađi nije se libio uzviknuti ‘Mama ima pravo…’

Prije Gorana Ana je bila nasmiješena žena, sa smislom za humor. Izrađivala je, dobro se sjećam, neke smiješne ali vesele naušnice. Još uvijek imam jedan par.

Goranu se sramila pokazati kutiju punu šarenog nakita. Goranu se sramila pokazati i svoj zubati dječački osmijeh. U njegovom svijetu takav osmijeh je značio infantilnost, jednostavnost, skromnost. Nešto što imaju druge, ne i njegova djevojka. Uvijek suzdržana postala je pitoma, izdresirana žena.

A osjećala sam. U toj se ženi kriju toliki svjetovi.

Njegovi prijatelji su bili njezini prijatelji. Njegovi hobiji su bili njezini hobiji. Njegovi loši dani su bili i njezini loši dani. Živjela je za njega i kroz njega.

Što se dogodilo Ani? Došla je do praga ljubavi. Do kraja sebe.

Ana je s vremenom izgubila ime. Postala je Goranova djevojka.

Voljela je, ne samo svojim, već i njegovim srcem. Da je i on volio tako, sigurno bi pomislila da je lud. Za sebe to nije nikada. Govorila je da je slaba, a imala je neljudsku snagu kada se radilo o njemu. Tješila se poklonima, ruke širom pružala ka njemu, dočekivala ga, opravdavala. Kada ju je najviše povrijeđivao ona ga je najviše voljela. Znala je da pati.

U jednom danu dala bi mu sve, a onda izgubila sve. Kada ga je najviše voljela, on je najviše bježao. Vjerovala je da je on pravi.

Njihova je veza trajala 5 godina. Goran ju je ostavio s obrazloženjem kako se zaljubio u drugu ženu. Goranova je djevojka postala bezimena 25-godišnja ostavljena žena.

Oštećena, tužna, slomljena.

Takve su žene najlakša lovina. Muškarcima poput Gorana. Srećom, ima i onih, drugih. Ne Gorana.

Dvije godine nakon prekida Ana je upoznala njega. Nazovimo ga Marko. Još uvijek su zajedno.

Marko je potpuna Goranova suprotnost. Smiren, staložen. Neovisan o roditeljima. O tuđim mišljenjima.

Ana je potpuna suprotnost sebi. Točnije, onoj Ani kakva je bila.

U dvije godine samovanja Ana je imala vremena. Izgubiti sebe, pa se ponovno pronaći. Upoznati sebe. Zavoljeti sebe.

Drago mi je da je uspjela. Toliko se žena nikada ne (pro)nađe. Toliko se žena nikada ne zavoli.

Uvijek naš nešto vodi nečemu.

Uvijek nas netko vodi nekome.

Onaj tko vas nije držao, dovoljno jako, kao kap svete vode na dlanu taj vam je učinio najveću uslugu na svijetu.

Onaj tko vam se neiskreno davao, u rukavicama, nikada i nije bio vaš. Već tuđi.

Onaj tko vas nije volio, takve kakvi jeste, nikada ni neće. Ne krivite ga. On to ne zna.

Onaj tko vas nije spriječio da odete, tko s vama ne dijeli vreće pune sreće i najgore tuge, i ne trči kroz šumu nepreglednosti života, taj se boji sebe, ne vas.

Pustite ga. On i ne želi ništa drugo, nego biti pušten.

…

Nemojte mi reći da ne poznajete bar jednu ženu koja ima sve. I bar jednu koja nema ništa. I da (barem jednom u životu) i sami niste dali sve – za ništa.

Znam te žene. Prepoznam ih po pogledu. Načinu na koji prolaze prstima kroz kosu. Načinu na koji se odijevaju. Ne kažem da su sve takve. Ali ima ih dovoljno.

Nije sve jedino što možeš dati. Ne igraj uvijek na istu kartu. Imaš ti još jokera u rukavu.

Ljubav je ženama prečesto najslabija karta, a trebala bi biti najjača.

(U)dajem se, reče mi Ana prije nekog vremena.

Jel’ ta riječ nastala od toga kad se žena napokon daje?

Biti svoj, potpuno svoj znači dati se, po svojoj odluci i nekome drugome. Ali ne svakome i ne za šaku ničega.

P.s. I da. Ana danas izrađuje nakit. Sretna je. Obožava svoj posao koji je nekada davno u nečijim očima bio samo običan, bezvrijedan hobi.

Objava Ne daj sebe nikada za šaku ničega! pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.