Za točno četrnaest dana svijetu ću predstaviti svoju novu, drugu knjigu. Zove se kao i prva ali je potpuno drugačija. Ova je više za mene. Manje za svijet. Prvu knjigu uvijek pišemo mareći što će reći svijet. I jedna i druga zovu se isto. ‘J..e li vas ego?’. Ova strastveno pisana knjiga (tako piše na korici) dojmljivo je svjedočenje o jednoj ženskoj istini, i naposljetku jednom izboru kojega činimo svi svakoga dana…

Bilo mi je dvadeset i tri godine kada sam po prvi put (strastveno) poželjela izdati svoju vlastitu knjigu. I prvi put kada sam istinski osjetila što znači imati izbor. Boriti se za ono što želiš, ustrajati protiv cijeloga svijeta, ili jednostavno odustati i sakriti se u mišju rupu? Možda sam to s knjigom željela već i ranije, ali tek tada sam to (u fazi studija književnosti i filozofije) izgovorila na glas. Onima do kojih mi je bilo stalo. I onima do kojih mi nije bilo.

Tada su se krenule nizati. Perle od predrasuda…

Kakvi pisci moraju biti? Žene pisci? Nisam razmišljala o tome. Kakve jesu? Mudre? Povučene? Neugledne? S naočalama na nosu? Namrgođene? Depresivne? Sanjive? Inteligentne? Sklone opijatima? Razvratnom životu? Nisam mogla podnijeti zamisao da i ljude, ako već knjige trpam u ladice.  Zamišljala sam sliku. Kako svoju vlastitu knjigu držim u rukama. Zamišljala. U trenucima prije spavanja. Zamišljala sam svaki detalj, osjećala sam miris te knjige. Ludost ili mladost? Znala sam da nijedno od toga ne bira sredstva. Rekoše da luđacima ništa nije nemoguće. Ipak, bilo je. I gore od nemogućeg.

U rukama sam nosila gomilu ispisanih papira. Zove se to neobjavljeni rukopis. U očima pak gomilu neprospavanih noći. I heftalicom spojeni životopis i malo motivacijsko pismo. Na koja vrata idem? Kome kucam? Znam sve to, imam sve te adrese napismeno, ali zapravo ne znam. Tko će me i kako dočekati iza tih vrata. Sa djevojačkim snovima treba pažljivo, ali ljudi ko’ ljudi. U stanju su slomiti i ono što treba sačuvati od lomljenja.

Nakon polomljenih snova nekima ostanu samo krhotine. Nekima ostane samo inat.

Nakon dvije uzalud potrošene adrese, rekoh si, evo je, treća. Obećavajuća adresa. Dugi mračni hodnik ispunjen knjigama. Drvena vrata i ustajali miris vlage. Perle od predrasuda nastavile su se nizati. Kroz par riječi, i između njih shvatila sam poantu. ‘Knjigu danas očito želi izdati svatko.’ Ja sam bila svatko. Riješila me se. Po kratkom postupku. Objašnjavajući mi, s naočalama na nosu da sam u krivo vrijeme i na krivom mjestu. A nisam bila. Znam da nisam.

Pisci su sebična i tašta bića. Neostvareni pisci su još gora, najgora bića. Ona je bila neostvareni pisac. Želja zaostala u tijelu srednjovječne žene. Želja koja je izgorjela, ali koja je još uvijek živjela iza tih debelih naočala i ruske kragne. Želja koja je mene požderala. Vrata su se zatvorila kao i moje dvadesetrogodišnje srce. Uslijedila je odgoda sa snom. Dugo čekanje. U međuvremenu slanje mailova. I nijedan odgovor. Osim predrasuda nanizale su se i fakultetske obveze, ali i jedna unutarnja šutnja. Nije šutnja uvijek zlato. Nekad je šutnja otrovnija od svega.

Kada te ne razumiju, odbijaju te.

Kada te ne vole, ogovaraju te.

Kada te se boje, zatvaraju ti vrata.

No, ne mogu vrata biti vječno zatvorena.

Je li nekolicina vrata na koje sam kucala i mailovi na koje nisam dobijala nikakav odgovor bio dovoljan razlog da odustanem od knjige? Jest. Naročito na Balkanu. Tu je sve teže nego se čini na prvi pogled. I ako nije, učinit će sve da se tako čini. Izdati knjigu, (još ako si žena, studentica u ranim dvadesetima) činilo se nemoguće. Nešto kao sletjeti na Mjesec. (Op. jel ijedna žena ikada bila na Mjesecu?)

I nije da je rukopis koji sam ja nosila uokolo bio loš. Stvar je bila u tome da ja nikada nisam dobila priliku da mi netko kaže da je taj rukopis baš to. Loš. Ili dobar. Šta god. Taj rukopis još uvijek leži na samom dnu ladice.

Moja prva knjiga ugledala je svjetlo Mjeseca, pardon dana, koncem 2013. godine, znači pet godina nakon.

I nije da su se perle od predrasuda s tim danom tek tako prestale nizati. Nizale su se one u još većem broju. Jer pitanja je gomila.

Zašto tako provokativan naslov knjige? Zašto sam sebe u ‘polugolom’ izdanju stavila na naslovnicu? Zašto uopće želim pisati u zemlji u kojoj nitko ne čita ni deklaraciju s boce mlijeka, a kamoli knjigu? I zašto se moja prva promocija održala u noćnom klubu, a ne kao sve druge knjige, u knjižari? I zašto je knjiga neke nepoznate autorice digla toliku prašinu? I zašto su me neki, oni koji ne mogu doći ni do granice sa Slovenijom, a kamoli do Mjeseca, prozvali (bez da su me upoznali, pročitali knjigu) vrlo taštom i površnom, željnom slave? I zašto je na promociju moje prve knjige došlo toliko ljudi, televizija i mediji? I zašto se i danas toliko i sve više ljudi interesira za ono što radim, stvaram? I otkuda tolika pozitiva i ljubav između mene i mojih čitatelja? Toliko pitanja…

Treba rušiti predrasude. Ne ljude. Ne znaju to svi.

Znate ljudi moji…

Lako je ići ljudima niz dlaku. Prosipati ruže tamo gdje je već odavno izraslo cvijeće. Teško je ići protiv ljudi koji za sobom ostavljaju korov, koji tu nepoželjnu dlaku neodobravanja i mržnje nalaze u svima osim u sebi. I koji bez te iste dlake, dok je ne nađu ne bi uspjeli preživjeti. Jer, život im se nekako svodi baš na to da čitavu svoju egzistenciju provedu u traženju onoga što će ih odvojiti. Učiniti većima od drugih. Jer veličina njima jest bitna. Toliko da zaboravljaju da su najveće veličine one u grudima, a ne u gaćama u kojima nerijetko stanuju beskorisna muda bez pokrića. Predrasude postoje zbog takvih ljudi. Tužnih, usamljenih, nevoljenih ljudi. Visoke predrasude. Odvojene željeznom bodljikavom žicom. Zapakirane u crvenu mašnu. Ipak otrovne.

Znate ljudi moji…

Predrasudama slamaju oni koji su ostali izgoreni u svojoj želji. Svom snu.

Ovi drugi, koji su svoju želju oživjeli uče da predrasude prestaju tamo gdje počinje čovjek. Ja sam oduvijek željela biti čovjek. Samo to.

…

Eto, unatoč tehnološkom napretku, čudima neviđenim, svemu nemogućem što nam je donijelo 21.stoljeće, ljudi se i dalje suočavaju s predrasudama i diskriminacijom. Ta žalosna istina ne pokazuje samo u kakvom vremenu živimo, nego svjedoči o gorkoj nesavršenosti ljudi. No ja, kao i uvijek, slijepo vjerujem da situacija ipak nije beznadna. Istina, teško je očekivati da ćemo ukloniti sve vrste diskriminacije koje vidimo oko sebe, no ipak mislim da se možemo potruditi iskorijeniti predrasude koje imamo u sebi.

Nije ovo priča (samo) o meni i mom snu.

Ovo je priča o svima vama koji ste jednom, jučer, ne tako davno, na svojoj koži osjetili moć ljudskih predrasuda.

Ovo je priča o vama koji niste odustali.

I o vama koji tek nećete.

Molim vas nemojte.

Odustati bi značilo nastaviti nizati perle od predrasuda.

Odustati bi značilo biti dio onih koji zbog svoje tužne bespomoćnosti slamaju druge.

Objava Meni se lome predrasude. Ne ljudi. pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ja kažem. Najljepša je stvar kada karijera i strast hodaju ruku pod ruku. Kada možete svjedočiti nečijem uspjehu, kada imate priliku gledati rušenje zida od predrasuda, i kada i sami osjetite da ništa, ali baš ništa u životu nije nemoguće.

Stoga mi je izuzetna čast što sam imala priliku intervjuirati jednu od najuspješnijih kolumnistica nove generacije u Hrvatskoj. Prekrasnu žensku personu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Njezino je ime – Andrea Andrassy.

Draga Andrea, navjerojatnije bi bilo pristojno predstaviti te kao stand-up komičarku, radijsku voditeljicu i kolumnisticu jednog poznatog portala. Ja to neću učiniti. Ne zato što sam nepristojna, već zato jer to rade svi, a ja ne želim biti kao svi. Ja ću te predstaviti kao ženu koja zna nasmijati ljude, a to je teško. Možda i najteže. Pogotovo danas kada je sve samo ne smiješno. I u tom (na prvi pogled) smiješnom, a (na drugi pogled) ozbiljnom svjetlu želim otkriti neke nove stvari o tebi. Dakako na moju radost i radost čitatelja mog bloga. Pa krenimo…

1. Draga Andrea, osjećaš li da živiš svoj san? I koliko bi se po tebi snovi trebali razlikovati od stvarnosti? Kažem to iz razloga jer mi se čini da vrlo mali broj ljudi sanja, većina ih se nažalost, bavi preživljavanjem…

Iskreno, nisam nikad na to gledala baš tako. Oduvijek sam radila ono što želim, ili barem nastojala raditi što želim, tako da se moj trenutni životni stil ne razlikuje od onog prije. Istina, sada iza sebe imam neke uspjehe koje nisam imala prije nekoliko godina, ali mislim da to nije življenje sna…više bih to definirala kao uživanje u plodovima dugogodišnjeg rada.

2. Kad smo već kod života i življenja, je li tvoja misao ‘Čovječe, nemoj bit šupak ispod zvijezda.’ ujedno i tvoja misao vodilja? Radiš li na tome da u svemu što radiš budeš čovjek i koliko je teško u šupcima preplavljenom svijetu opstati i biti svoj?

Zna biti teško, ali uvijek pristupam stvarima filozofijom:

‘Ako je netko drugi govno prema tebi, ne moraš i ti biti govno prema njemu, jer si onda i ti govno.’

Nažalost, u svijetu u kojem radim ima puno ljudi koji nemaju baš najbolje namjere i ne ponašaju se onako kako bi bilo lijepo da se ponašaju, ali opet, ja s njima nemam veze – ja se trudim ne bit taj šupak iz citata, što je ponekad teže nego što se čini, ali pokušavam svaku večer leći u krevet znajući da nisam nikome napravila ništa ružno.

3. Negdje sam pročitala da si dugo htjela studirati glumu ali si shvatila da to ipak nije za tebe. Ipak, da dobiješ priliku zaigrati na kazališnim daskama koju bi ulogu najradije odabrala za sebe i zašto? Navest ću tri žene potpuno različitih pogleda na svijet... Barunica Castelli (Gospoda Glembajevi), Nora (Ibsenova Kuća lutaka) ili Jane Eyre, (istoimeni roman Charlotte Bronte)?

Da, bilo je planova da upišem glumu, ali to je ostalo samo u planovima. Pronašla sam se u stand-upu i pisanju, a tu je i radijski posao, tako da se kreativno izražavam u drugim domenama. Što se glume tiče, definitivno bih se voljela okušati u njoj, a što se likova tiče, ne znam bih li birala sama. Kod glume me privlači upravo to da dobiješ ulogu i moraš se uživiti u nju, kakva god ona bila.

4. Smatraš li da su bogatiji ljudi – sretniji ljudi?

Mislim da su sretni ljudi sretni ljudi, i da to nema veze sa financijskom situacijom. Naravno, ljepše je biti tužan na Maldivima nego u svom stanu, ali mislim da je sreća nešto što uvijek dolazi iznutra. Znam ljude koji su postali uspješni u financijskom smislu, ali i dalje su nesretni jer nisu sami sa sobom definirali što žele od života.

‘Ne možeš očekivati da će te novac usrećiti, pametnije je da naučiš biti sretan bez novca.’

5. Koliko znam uživaš u posljednjim mjesecima svojih dvadesetih. Koja je po tebi najteža, ujedno i najvažnija lekcija koju si naučila tijekom faze lude dvadesete?

Pa, nisam baš bila previše luda. Puno sam radila, upoznala puno ljudi, i to isto namjeravam i dalje. Naučila sam da se oko nekih ljudi jednostavno ne isplati truditi, i da postoje ljudi koji će ti biti prijatelji samo dok su uspješniji od tebe. Naučila sam i da se treba kloniti ljudi koji se ne vesele zbog tvojih uspjeha, te se držati onih koji će se iskreno obradovati kad čuju da ti dobro ide.

6. Uspjeh ti kažu – ljudi nikada neće oprostiti. Koji je tvoj stav o tome i jesi li ikada (a vjerujem da jesi) doživjela oblik netolerancije ili čak grube predrasude prema onome što jesi i što radiš?

Smiješno je to – kad sam kretala sa svim ovim, bilo je puno pametnjakovića koji su mi govorili da se moram uozbiljiti i „pronaći pravi posao.“

Sad kad se sve nekako uobličilo u karijeru, ti isti ljudi tvrde kako su ponosni i kako su oduvijek znali da ću uspjeti u tome što radim. Meni je potpuno svejedno misli li netko da bih nešto trebala raditi ili ne, i misli li netko da možda ne zaslužujem nešto ili ne – znam točno što stoji iza stvari koje trenutno radim, i to je dovoljno. A što se tiče neopraštanja uspjeha – pametnije je da se ljudi fokusiraju na vlastite projekte nego da komentiraju tuđe. Ako samo filozofiraš oko tuđeg uspjeha, nemaš vremena napraviti svoj.

7. Moram te pitati. Svi govore da je unutrašnja ljepota važnija od vanjske, no budimo realni, nitko nam ne daje šansu da mu pokažemo koliko smo lijepi iznutra, ako već nismo izvana. Smatraš li da je u današnje vrijeme opsjednutosti vanjskim izgledom suviše licemjerno govoriti o unutarnjoj ljepoti? Što za tebe predstavljaju žene poput Kim Kardashian i dal bi se ikad i sama podvrgnula kakvoj estetskoj operaciji u ime ljepote?

Meni idu na živce ljudi koji kažu da odmah moraš suditi ljude prema unutarnjoj ljepoti. Naravno da ćeš kasnije biti koncentriran na nju, ali kad upoznajemo nekog novog, prvo vidimo vanjštinu. Kasnije odlučuješ je li vanjština u skladu s unutrašnjosti. Mislim da nije licemjerno govoriti o unutarnjoj ljepoti, jer je ona još uvijek najvažnija, a što se tiče plastičnih operacija – mislim da ne bih to učinila. Nos mi malo ide ukrivo i bilo bi mi draže da više ličim na Adrianu Limu, ali tak je kak je. Moje lice je kombinacija onog što su napravili moji roditelji, a kada bih to išla dirati, značilo bi da brišem dio njih sa sebe.

8. Jesi li kao osoba sklona riskiranju i hazardiranju, tipa – hoću sve sad i odmah ili si više ziheraški tip – idem polako ali sigurno…

Mislim da sam pola-pola. Odgovorna sam i jako organizirana, i ne radim stvari iz hira. Do sada sam odbila dva televizijska projekta jer mi se činilo da to nije za mene, i brojne ponude koje bi možda donijele trenutni boom i prepoznatljivost, ali posljedice ne bi bile toliko dobre. Opet, nisam ni tip koji sve važe i ništa ne iskoristi – slušam intuiciju. Ako imam osjećaj da nešto treba napraviti, to i napravim.

9. I za sam kraj. Da se ljubav može opisati u jednoj riječi a da to nije riječ ljubav koju bi ti riječ upotrijebila?

Čizkejk.

Draga Andrea, od srca ti zahvaljujem.

Želim ti još mnogo ispisanih stranica. Ljubavi i strasti u neograničenim količinama.

Čitamo se i dalje… 🙂

Objava Andrea Andrassy pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

No, ne prihvaćam činjenicu da zbog toga moramo biti zatvoreni i kontraproduktivni. Da se moramo prepustiti letargiji društva, da moramo besposličariti, ubijati dane i čekati da nam prilika pokuca na vrata. Ako čekaš takvu priliku, vjeruj mi, načekat ćeš se.

Vrijeme u kakvom živimo teško je i beskompromisno (osjetila sam tu težinu na svojoj koži). No istina je ta da nikada kao do sada nije bilo bolje vrijeme za promjene. Vrijeme za prvi korak. Negdje sam pročitala da

jedina stvar koja stoji između nas i bogatstva kojeg smo vrijedni jest dvanaestak centimetara između naših ušiju.

I to je živa istina. Vidiš, ja vjerujem da ne postoji ništa stalno i fiksno u ljudskom biću pa tako ni posao. Mijenjamo se iz dana u dan. Psihički, fizički, duhovno. Mnoge stvari koje nas okružuju utječu na nas. Tako i posao samo jednim svojim dijelom utječe na naš život. Također, posao koji (ne) radimo ne govori jesmo li dobri ljudi, vrijedimo li, i imamo li potencijala. Govori samo koliko smo gladni ili siti (ne)uspjeha!

Evo moje priče…

Ja sam diplomirala na Filozofskom fakultetu davne 2010. godine. Još uvijek nemam posao (čitaj; stalni, u struci, redovno plaćen). Ne ide mi radni staž, mirovinsko, socijalno i sve te tekuće stvari koje idu kada si zaposlen. Nemam godišnji, božićnicu, nemam regres, kao ni pravo na kredit. No ipak radim.

Nekoliko mjeseci nakon diplome u rukama tražila sam posao. Javljala se na sve moguće natječaje vezane uz moju struku. (Po)trošila sam jako puno novaca na papirologiju, razne izdatke. Većina natječaja je bila pro forma. Jako me to ljutilo. Kako mi je rijetko tko odgovarao na moje upite za posao, nerijetko sam padala u depresiju, neko bezvoljno, ubitačno stanje koje ne bi trebala osjetiti mlada osoba u svojoj punoj snazi. Osjećala sam se beskorisno. Nakon toliko godina učenja i školovanja bila sam na početku. I više. Bila sam korak unazad.

Ipak, nekim se čudom nisam prepustila očaju. Često znam reći da sam rođeni borac. Zbrojila sam se, stala na loptu i dobro razmislila što mi je činiti. Jedno je bilo pobjeći van (čitaj; otići u inozemstvo trbuhom za kruhom) drugo je bilo izmisliti svoj posao. Ovdje.

Tako je krenulo. Stavila sam na papir sve svoje nedostatke i vrline. Doslovno, plusići i minusići. Napisala što želim a što nikako ne želim raditi. U knjižnici sam podigla par knjiga koje su me trebale potaknuti i inspirirati (jedna od njih je bila ‘Think and grow rich’ autora Napoleona Hilla, te autobiografija Benjamina Franklina)…Osim knjiga redovno sam gledala youtube videe o motivaciji, pratila Antonya Robbinsa, Allana Wattsa, i mnoge druge. Pisala sam, crtala, vizualizirala. Mislila sam i djelovala pozitivno. Izbjegavala sam negativne i naporne ljude.

Nedugo zatim otvorila mi se mogućnog honorarnog rada na lokalnoj televiziji Ritv gdje sam izbrusila svoje novinarsko i voditeljsko znanje. Osim toga upoznala sam mnoge divne ljude s kojima i danas surađujem. Energija se oko mene počela mijenjati.

U tom vremenu započela sam pisati svoju prvu knjigu ‘J..e li vas ego?’. Napisala sam je za 13 dana (ljeto 2013.). Izdala iste jeseni. Osim na televiziji honorarno sam odrađivala i voditeljske gaže od čega su neke bile vrlo dobro plaćene. Povremeno sam držala instrukcije iz hrvatskog jezika. Pisala sam članke, dopise, intervjue. Koncem prošle godine pala mi je na pamet pomisao da bih mogla oformiti radionicu kreativnog pisanja. Obratila sam se Klubu mladih, predložila im svoj projekt. Svidio im se. Pristali su. Još i danas vodim radionicu. Radim ono što najviše volim. Pišem. Družim se sa ljudima. Prenosim svoje znanje, upijam nova.

U ožujku ove godine pokrenula sam i svoj osobni blog. Jedna od najboljih odluka u životu. U međuvremenu sam odradila nekoliko promocija svoje prve knjige, gostovala na brojim portalima, uređivala jedan riječki portal, sudjelovala na 59. međunarodnom beogradskom sajmu knjiga, ostvarila nekoliko poslovnih suradnji, stekla divne suradnike, prijatelje.

Prije nekoliko dana završila sam i svoju drugu knjigu koja je u fazi traženja izdavača, a prva će doživjeti svoje II. dopunjeno izdanje. Planiram je plasirati na cijelu regiju.

Da skratim. Radim. Radim ono što najviše volim. Pišem. Ne zarađujem gomilu novca, dapače zarađujem skromno ali kako vrijeme prolazi i to se mijenja. Otvaraju mi se nova vrata, nove mogućnosti, novi projekti.

Ne čekam. Tražim, pitam, kucam na vrata. Vrata se sve češće otvaraju sama.

Uvijek s osmijehom. 

Koji je tvoj posao iz snova? Radiš li ga? Ako ne, jesi li ga ikada pokušao ostvariti?

Nikada do sada nije bilo toliko nezadovoljstva među ljudima, pa ipak nikada do sada nisam osjetila niti toliku količinu pozitivnih vibracija. Nezadovoljstvo je katalizator promjene i može nas tranformirati do neprepoznatljivosti. Ljudi koji imaju poriv za promjenom to će i učiniti.

Kažem ti, otvoreno i od srca, kreni i nikoga ne čekaj!

– Otvori se prema svijetu

– Istražuj!

– Potraži ljude slične sebi (pitaj ih za savjet)

– Pokucaj na tuđa vrata

– Uči i educiraj se (ako već nemaš plaćeni posao radi na sebi)

– Koristi se društvenim mrežama (povezuj se sa ljudima, potencijalnim poslodavcima…)

– Smiješi se ljudima (budi ljubazan/a)

– Usudi se gledati izvan okvira svoje profesije (završio si ekonomiju, nemaš posao,razmisli,  što ti fali da završiš tečaj grafičkog dizajna npr?!)

– Vizualiziraj svoj budući posao

– Zapisuj, zapisuj, zapisuj! (provedi aktivno sat ili dva dnevno zapisujući aktivnosti u kojima si dobar/a)

– Ne troši vrijeme uzalud (predragocjeno je!)

– Ne srami se pitati za savjet

– Budi pozitivan (ne sumnjaj niti jedne sekunde)

– Izbjegavaj negativne ljude (oni će te samo povući na dno)

– Vjeruj u sebe (i vjeruj da možeš sve što poželiš)

– Radi! 

Ne gubi vrijeme na posao koji ne voliš!

Najljepša je stvar kada karijera i strast hodaju ruku pod ruku.

Od srca ti želim da ostvariš sve svoje potencijale. Da se zaljubiš u svoj posao. I da mi napišeš u komentar da sam bila u pravu. 🙂

Objava Ako nemaš posao, izmisli ga! pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Znači li to (pre)šutjeti na uvrede? Progutati knedlu osude zamišljajući da jedemo najslađi kolač?

Ne. Biti slab znači odustati nakon nekoliko posrtaja. Jesti taj kolač i dalje, nadajući se da nas neće uhvatiti kako ga bacamo pod stol. To znači vjerovati drugome više nego samome sebi.

Biti snažan?

Znači li to uzgajati mišiće? Biti hladan i otrovan? (Vraga).

Biti snažan znači susresti se sa vlastitom numinoznošću a da ne pobjegneš. Živjeti s njom i hraniti je. Podnijeti ono što moraš.

Biti postojan i živjeti. U nepostojanosti života. Svaki dan. Pa i onda.

Neki od nas vjeruju da je pesimizam inteligentan način postojanja. Neki su prepuni planova koje nikada ne sprovedu u djelo.

Neki potrate svoje godine čekajući da ih netko spasi. A netko spašava.

Prvi put kad sam ga srela, nikada neću zaboraviti, bila sam u nekoj teškoj i čudnoj fazi života.

Faks sam završila, posao sam napustila (shvatite me, to je bio posao koji sam mrzila). Bila sam osuđena na honorarne posliće, ponovni povratak roditeljima. Njihovim pravilima.

Teško se vratiti jednom kada odemo.

Bila sam prepuna strahova. Osuda, nezadovoljstva.

Kada nam život servira jelo koje nismo naručili često smo u prilici pitati se ‘Zaaašto?‘. Zašto baš ja? Zašto baš meni?…itd. No moramo jesti. Moramo (pre)živjeti.

Naše je upoznavanje teklo glatko, vrlo ugodno. Vjerujem da je tome bila zaslužna, u najvećoj mjeri, njegova nevjerojatna energija i smirenost kojom je zračio. Bio je stariji od mene. Još uvijek je.

Nešto me vuklo k njemu. Naši su se susreti ponavljali. Sve češće i sve dulje. Dan prije susreta s njim bila sam blaga i mirna. Djelovao je na mene kao sunce na suncokret. Sjajila sam. Ispoljavala toplinu.

Jednog susreta sasvim neočekivano, (ili možda očekivano) upitao me,

‘Zašto se ti stalno pitaš Zaaašto? Zašto se to tebi događa? Zašto je svijet tako okrutan? Zašto nema pravde? Zašto nemaš pravi posao i novac? Zašto su ljudi zli i zavidni?

A da pokušaš okrenuti tu ploču koja ti nepretano svira? Prihvatiš to zaaašto i kreneš dalje.

Pokušaš se umjesto Zaaašto? upitati Zašto ne?

Zašto ti ne bi bila ta koja će okrenuti leđa okrutnosti?

Zašto ti ne bi (ako oni neće ili ne znaju) unijela svijetlo pravde, dodala i ljubav?

Zašto se opterećuješ nesrećom svijeta? Svijet se kako vidiš ne opterećuje sa tobom. Pušta te da živiš kako najbolje znaš. (Ako ne znaš najbolje to nije njegov problem, tvoj je).

Zašto nemaš posao? Možda zato jer još uvijek ne znaš što želiš raditi i koliko želiš zarađivati od toga. (Nisi razmišljala o tome).

A ljudi? Zašto te oni brinu? Vjeruj mi, iako djeluje teško s ljudima je najlakše. Samo treba znati kako.

Tako malo ti je potrebno da Zaaašto zamijeniš sa Zašto ne?’

Rekao mi je i ovo. ‘Još si mlada. Naučit ćeš…’ (Nasmiješili smo se jedno drugome. Uhvatio me za ruku. Privukao k sebi i poljubio. Otada me nije pustio).

…

Kamo god pogledaš mali čovječe okružen si najprije samim sobom a tek onda drugima. Ti drugi ne vide, ne umiju opipati osinje gnijezdo koje se uvuklo u tvoje grudi.

Nadomak srca koje je oduvijek žudilo za medom. Med se prosipa pred one koji su u životu kušali i gorko i slatko.

Nakon gorkog slatko ima bolji okus.

Znam, probala sam.

Objava On me naučio ne pitati ‘Zaaašto?’ pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Jesen. Čujem je kako pucketa po prozorima. Osjetim je kako moči nemirne misli. Hajde, bez obzira na ovu kišu koja se slila nad gradom, ako to nešto što tražiš još nisi našao nastavi tražiti…

Stranputice i osobna lutanja

Ja sam sretna žena. Danas. No nisam uvijek bila takva.

Kada sam bila dijete često su me kritizirali. Najprije moji roditelji, a zatim i učitelji. Svi su oni oštro sputavali moj otvoreni stav i ono ‘bez dlake na jeziku’. Sputavali su moju dječju znatiženju. Guranje nosa tamo gdje mu nije mjesto.

Oduvijek sam bila takva. Dijete pa djevojka koja je imala neki svoj, za većinu ljudi čudan stav ili gard. Za njihove pojmove i pojmove svijeta u kojemu živimo bila sam jednostavno – preiskrena, preznatiželjna. I neću  lagati, ta me moja surova iskrenost i nesvakidašnji poriv prema nepoznatome koštala nemali broj puta u životu. Gubila sam prijatelje, stvarala neprijatelje. Na svakom koraku moja se iskrenost dočekivala na nož kao da je riječ o prenosnoj bolesti od koje bi ‘ne dao bog‘ moglo oboljeti čitavo društvo. Tko zna dokle bi tako trajalo da nisam svjesno odabrala ublažiti svoju iskrenost.

No, što mi je vrijedilo to što pred drugim ljudima uspijevam sakriti svoje slabosti kad ih sama od sebe nisam mogla sakriti. Osjećala sam se da u kontaktu sa ljudima, ne govorim iz svog stvarnog bića već iz neke  umišljene predstave sebe. Isti ti ljudi, koji su mi trljali na nos moju veliku ‘manu’ i sami su patili od svoje mane, njima nevidljive i nepostojeće. Oni su pak patili od neizlječive – neiskrenosti. Toliko puta sam im na licu mogla iščitati neistinu, da ne kažem laž, koju bi mi sočno poklanjali dodatno umotanu u celofan. S mašnom. Čini se, oboje smo, svatko na svojoj strani svijeta bili bez lijeka.

Svatko je tražio svojih 5 minuta slave. Svatko je poklanjao ono što je znao i imao.

Vrijeme je prolazilo i ja sam svoju prijateljicu iskrenost vukla za sobom kao mali nevidljivi kofer. Skupa smo se složile da bi u nekim trenucima trebala biti tiša, no ne i nestati. Riješila sam da budem autentična pod svaku cijenu. Da zatražim ako nešto želim. Da zamolim ako mi nešto nije dovoljno. Izašla sam iz ormara i odlučila (po)stupati sa ljudima na svoj način. Ići svojim putem. Odlučila sam pronaći u sebi ono što njima nedostaje.

Dugo sam tražila. Najprije njih, potom sebe. Gubila se, lutala. Putovala bez karte, bez hrane. Tada još nisam znala što tražim ali sam znala

Da mi je potraga potrebna poput zraka kojeg udišem. Nekoliko sam se puta oslonila na nevidljivi zid traženja. I nisam pala. Čak naprotiv. Poletjela sam.

Reci mi s kim putuješ i otkrit ću ti tko si

Ne možeš vječno lutati, kad tad ćeš pronaći svoju stazu.

Na moje veliko iznenađenje ljudi me više nisu osuđivali. Na ljude mislim, ne na ove druge.

Čak su pokazivali i iskrene simpatije prema mom načinu življenja za što sam ja do nedavno mislila da je nemoguća misija. U meni se rodila nevjerojatna količina hrabrosti. Naposljetku sam shvatila da je manja šteta pretrpjeti kratkotrajno ismijavanje i kritiku nego stalno biti pod svojim staklenim zvonom, bez zvonca koje bi trebalo zazvoniti svaki puta kada sam bila suviše svoja. Suviše iskrena, čitaj nekulturna. Od dana kada sam bacila to nepotrebno ‘zvonce za uzbunu‘ imam više energije. Više se smijem. Samoj sebi. Svijetu i ljudima. To je moja snaga.

I nema tu puno filozofije. Okružila sam se onima koji su me poticali, ohrabrivali, gurali naprijed. Druge sam vješto zaobilazila. Činila sve da nam se putevi ne spoje. U trenutku sam se iznenadila kada prijatelje nisam uspjela izbrojati na prste jedne ruke. 

Sasvim ih je dovoljno, pomislih.

Nađu li svi one koje traže?

Ne znam. Nadam se da da. Šteta je samo ako odustanemo od potrage.

Moje mi iskustvo govori da svatko od nas najbolje za sebe zna kamo putuje i kako i na koji način postupa s ljudima (na tom putu). Nekima je postupanje s ljudima sveto i veoma bitno. Nekima je to možda potpuno banalna stvar i kroz svijet koračaju gledajući samo sebe, namirujući svoje potrebe, gladeći svoja zvonca, a razbijajući tuđa. Ja to poštujem, no smatram da su takvi ljudi na kraju krajeva jako usamljeni.

Neki će disati samo zato da ti ukažu na tvoje mane. Osiguraj im dovoljnu količinu kisika.

Ne zaboravljam kako mi je bilo kada sam bila kritizirana od drugih. Zato uvijek idem na beskrajnu toleranciju.Ne sjećam se kada sam posljednji put doživjela neugodnost u komunikaciji. Valjda zato jer uživam u razmjeni različitih ideja, mišljenja i stavova. Uživam u različitosti. Volim različitost,ali okružujem se sličnima.

Jednom kad smo tamo možemo pomicati planine

A što kada potraga postane preteška? Onda se prisjetiš zbog čega si krenuo na put.

Svi osjećaji, ponos, strah od poniženja i neuspjeha, sve to postane nevažno kada si suočen sa osobnim porazom, ostaje samo ono najvažnije. Shvaćanje da si na dnu i da dalje možeš samo – prema gore.Već si ogoljen i stoga nema razloga da ne slijediš ono što nam srce govori.

Ali, to se na kraju isplati, jer jednom kada smo tamo, možemo pomicati planine.

Potaknuta svojim snom iz djetinjstva odlučila sam biti predanija u onome što radim. Ne sumnjati i ne pitati se – Zašto? Rekoh si, A zašto ne? Pisati u zemlji od 4 milijuna stanovnika gdje 2,5 milijuna ljudi uopće ne čita za mene je dodatni izazov.

Šta je kamen manje više, na putu prema gore…

Zahvaljujem svom dobrom prijatelju Josipu Čekadi čije su me riječi dodatno motivirale: „Tek ovako sj*bani odnosi u društvu i kod pojedinca, bi ti trebali biti inspiracija. Zamisli, sjediš u Švedskoj u dnevnom boravku i izmišljaš sve ovo što u Hrvatskoj proživljavaš…nema te mašte koja ovu stvarnost može iskonstruirati.“ Hvala ti Čeky.

I imat ćemo uspone i imat ćemo padove, ali ako strastveno pratimo svoju viziju i svoj san iz djetinjstva onda nam ništa nije teško! NIŠTA! I ne, neće nam biti lako. Promjena je teška i zahtijeva odricanja. Ali ako stvarno želimo izaći u svijet i uzeti ono što nam pripada, nema te sile koja će nas u tome spriječiti! 

Objava Šta je kamen manje više,na putu prema gore pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.