Nisam sigurna znate li da se ovaj fizički proces kojeg smo upravo skupa učinili u našemu tijelu odvija više od 17 tisuća puta dnevno, dakle 17 tisuća puta na dan udahnemo. Bez obzira na cijeli svijet, naše disanje ne prestaje. Bez obzira jesmo li tužni ili radosni, je li ljeto ili zima, i bez obzira jesmo li dobili plaću ili je tek čekamo. Naše disanje ne prestaje. Nije li to čudesno? Morate se složiti da jest.

Čudo je ona žuta kugla koja se rađa svaki dan. Čudo nastaje kada otvorimo oči, razmaknemo te zavjese navike i odškrinemo prozor nepoznatom gostu što nam dolazi. Čudo nastaje kada ugasimo sve nepotrebne i bučne prekidače, a upalimo onaj najvažniji. Okidač zahvalnosti. I ne brinite, svi ga imamo. Samo trebamo znati gdje da stisnemo. Ja nisam uvijek znala.

Jednog dana, ne tako davno, probudila sam se s užasnom glavoboljom. I prije nego sam otvorila oči osjetila sam oštre trnce koji su mi prolazili kroz glavu i potom se spuštali niz cijelo tijelo. Sjećam se dobro. Vani je bilo sunce, pričice su cvrkutale, a ja sam se probudila neizmjerno ljutita i nervozna, i još k tome jako umorna. Osjećala sam se užasno. Preda mnom je bio dan prepun obaveza, čak dva bitna sastanka a mene je glava doslovno ubijala. Sve mi je smetalo, a nezahvalnost je rasla, skoro sama od sebe. To prekrasno sunce, taj čarobni cvrkut ptica, ništa nije dopiralo do mene. Smatalo mi je sve, a najviše to što je jedna tako čudna bol preplavila cijelo moje biće. No sjećam se i toga da mi je i dan ranije bio izuzetno težak. Sjećam se sati i sati provedenih uz laptop i mailove, sjećam se napornog putovanja i trčanja po gradu u vrlo uskoj odjeći, sjećam se tri kave i sjećam se paralizirajuće boli u području vrata. To je bio dan kada sam doslovno pregorila od posla. Produktivnost se pretvorila u predoziranost.

Dvadeset minuta nakon vrtoglavice u sobi, otkazala sam sve sastanke. Isključila sam mobitel, još jednom se umila hladnom vodom i izašla van. Još uvijek sam bila mrzovoljna ali sam znala da mi je svježi zrak itekako potreban. Pekla me savjest. Oduvijek pazim na to da budem vrlo profesionalna i da sve svoje radne obaveze izvršim u roku poštujući druge ljude i njihovo vrijeme. No to ovoga puna nisam mogla ispoštovati. Zašto? Jer nisam ispoštovala svoje tijelo koje je alarmiralo i koje mi je vikalo – stani!!!

Tog sam trenutka shvatila. Premlada sam da budem bolesna, prestara da se zanemarujem. Moja je dužnost samo jedna. Da budem zdrava. Vaša također.

Od tog sam dana krenula mijenjati svoje navike. Krenula sam vježbati, ne svaki dan ali redovito. Naučila sam usporiti kada ubacim u veću brzinu, zastati,odahnuti. Osjećala sam da je to nešto što moram učiniti. Ne samo radi sebe, već i radi ljudi oko sebe. Energija koju sam stvarala u sebi odašiljala se u svijet na različite načine. Željela sam, i još uvijek želim svijetu slati pozitivnu energiju.

Sve dok se čovjek nečemu ne preda u potpunosti nikada neće biti u stanju osjetiti ljepotu te predaje. Jedan je korak dovoljan da nešto započnemo, ali koraci koji dolaze nakon njega tek nas određuju. Kada napravimo jedan korak, i ukoliko je taj korak prokleto težak tražit ćemo priliku da se povučemo. Ja se nisam povukla, iako je bilo teško. Čak naprotiv. Svaki mi je novi korak i svaki novi trening bio prilika za okidač zahvalnosti.

Imaš tijelo koje može sve! Budi zahvalna na tome!

Ne podcjenjujmo moć prvog koraka. Taj je korak najčešće i najvažniji. Moć jednog koraka u sebi nosi odvažnost i snagu. Svi ostali koraci se ravnaju prema njemu. I svi ostali koraci, bilo da su nevjerojatno spori ili nevjerojatno brzi ovisit će o tom jednom, čarolijom obojanom trenutku koji dokazuje i pokazuje od čega smo satkani. Najmoćniji smo kada smo snažni u svom cilju, ali najveći smo kada smo predani u njemu. I ne brinite za krive korake, zbog njih ćete možda zateturati, ali vjerujte mi – nećete pasti.

Donesite odluku i gledajte kako vam se život i tijelo kreće prema naprijed.

Vaša Ingrid.

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Blologgers Network Adria 

Objava I sanjari dižu utege … pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Izgovorivši te riječi upalila mi se lampica i to ona crvena, za alarm. Pomislila sam da, upravo je to razlog čudne energije koja je zavladala među ljudima. Preplavljeni smo lošim osjećajima poput kronične apatije, nezadovoljstva, anksioznosti, pa čak i depresije, i takvi osjećaji sve više i više zahvaćaju mlade ljude. Čak i one koji imaju naizgled sređen život. I upravo su oni razlog zašto smo toliko umorni, ljuti, bezvoljni, rastreseni … Online u virtualnom svijetu često postaje offline za realni svijet što po mom mišljenju nikako nije dobro.

Biti aktivan na facebooku ne znači biti i aktivan u životu. To sam osjetila i na svojoj koži. Provodeći i do nekoliko sati online osjetila sam kako mi energija sve brže i brže pada, kako postajem nervozna i plaha, reklo bi se pucam na sitnicu. Mislila sam da je moja dužnost (prema čitateljima) biti non-stop online, no to dakako nije istina. Moja je dužnost, kao i vaša također, prvenstveno biti zdrava a potom sve ostalo.

Iz toga vam razloga želim pokazati kako izgleda moj offline svijet koji osim mnoštva drugih stvari uključuje i trening u aktivnim zonama, a koje su posvećene vježbanju na otvorenom. S obzirom da trenutno živim na Tenerifima vježbam u mjestu u kojem živim – Parque de la Reina. Moram biti iskrena i reći da je park koji vidite na slici u većini slučajeva poluprazan ili prazan što svjedoči tome da Španjolci ne vježbaju/ne vole vježbati. Većina otočana je pretila, naročito žene, a i djeca na ulici nerijetko umjesto lopte u rukama drže mobitel. No moram reći i to da je život na otoku specifičan, savršena klima dozvoljava da se ljudi ovdje kupaju tijekom cijele godine i da većinu vremena provode na otvorenom, tako da donekle shvaćam zašto su na otoku aktivne zone zapravo neaktivne. No bitno je to da aktivne zone postoje i da su besplatne i dostupne svima.

A što je sa vježbanjem na otvorenom i aktivnim zonama u Hrvatskoj?

E pa čini se da su Hrvati postali svjesniji oko toga koliko je zdrav način života i fizičko kretanje bitno, a tome u prilog ide i višegodišnji Coca-Colin hvalevrijedan projekt Pokret za radost koji ne samo da podržava aktivno bavljenje fizičkom aktivnošću, već i potiče na isto. U okviru ovogodišnjeg izdanja spomenutog projekta , Coca-Cola u Hrvatskoj započinje s izgradnjom aktivnih zona diljem Hrvatske. To znači postavljanje besplatnih sprava za vježbanje, a kojima se mogu koristiti svi zainteresirani za aktivan život i vježbanje na otvorenome. Reći ću samo – palac gore! Mislim da je ovo izuzetno vrijedna akcija i da je moramo itekako podržati. A možemo vrlo jednostavno. O tome koji će gradovi dobiti vježbališta na otvorenome odlučujemo mi, sami građani, na način da glasujemo za svoj grad na stranici pokretzaradost od 15. travnja pa sve do 1. lipnja 2016. Idemo klik-klik za radostan pokret! 🙂

Kako je rekao moj kolega blogger Matt Marenic u svom blogu coca cola aktivne zone„ …uz ovo sve treba dodati da vježbanjem vani možeš motivirati nekoga da počne razmišljati zdravije pa ti se ta osoba i pridruži u vježbanju. To je ujedno i najveća vrijednost cijelog ovog projekta, da se motivira ljude da počnu razmišljati što je dobro za njih i njihovo zdravlje. Vidimo se u aktivnim zonama! “Upravo tako, vidimo se u aktivnim zonama!

A za kraj, nadodat ću i to da je djevojka s početka priče počela redovito vježbati i da smo skupa otklonile njezine kreativne blokade. A kako drugačije nego pozitivnim stavom, osmijehom i dakako s pokojom kapi znoja na čelu i dlanovima.

Do nekog novog radosnog pokreta,

Adios! Vaša Ingrid.

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria 

Objava Želim živjeti u aktivnoj zoni, a ti? pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Vidite, to je život. Bilo je trenutaka kada mi je tijelo prštalo od zdravlja ali duša je nekim svojim tonom cvilila iznutra. S druge strane desilo mi se, vjerujte mi da jest, da sam bila mirne, ispunjene duše, ali je moje tijelo zbog nečega meni nepoznatog patilo. Ne pitajte me kako je to moguće? Sve je moguće. Bolje me pitajte kako sam te stvari promijenila i kako sam prigrlila te dvije strane sebe? Još uvijek to činim. Mijenjam se. Iznutra i izvana. Nadograđujem se. Ne ograničavam se. Jer to bi značilo da živim nepotpun, napola život. A ja ne želim živjeti takav život. Želim sve. I zato danas živim život u dva smjera. Onaj koji vodi prema sretnijoj i nadahnutijoj duši. I onaj koji vodi prema zahvalnijem i zdravijem tijelu. I ne živim sama. Sa mnom su moja dva anđela od kojih je jedan vjerni suputnik u sretnim kilometrima 🙂

Naše tijelo i naš duh su jedno. Ili su zajedno budni, ili zajedno spavaju

Tako su krenule moje promjene.

Kada sam počela intenzivno raditi na sebi, „iznutra“ primjetila sam koliko su sve te promjene zapravo povezane s tijelom „izvana“. Primjerice, kada sam odlučila zauzdati svoju nestrpljivost i želju da dobijem „sve, sad i odmah“ shvatila sam kako prije bilo čega drugog najprije moram naučiti disati. Godinama sam se borila sa plitkim, gotovo nečujnim disanjem. Takvo disanje je značilo nemir i strah koji je u meni bio naučen. Zato sam počela više hodati, meditirati, i uz to redovito prakticirati jogu. Meditiram i vježbam u prirodi. Nakon prohodanih kilometara. Imam sve češću potrebu maknuti se od zidova, elektičnih kabela, mobitela, kompjutera i svega ostalog. Meditiranje me na početku jako frustriralo, ali je s vremenom postalo sve smislenije. Isto je bilo i s jogom. Bol koju sam u svom tijelu osjećala nakon samo nekoliko dana vježbanja bila je neopisiva. No tješila sam se i govorila si „ako boli to znači da si živa…“ Znala sam da bol jednom mora proći, zato sam nastavila s vježbanjem. Zanimalo me što leži s druge strane boli. Bol je nedugo nakon toga nestala, a na njezino je mjesto zasjela radost i vrlo intenzivna mentalna snaga.

Nadalje, jedna od mojih najizazovnijih promjena bila je ta da naučim živjeti u SADA. Uh, s njom se još uvijek borim. Čudno je to kako glava uvijek živi u jučer ili u sutra. Analizira, planira, računa. Tijelo nema tu potrebu. Ipak, shvatila sam da sam svoje tijelo dosta godina uzimala zdravo za gotovo. Tek kada mi je redovito počelo slati signale upozorenja znala sam da mu se moram posvetiti isto koliko i svom duhu.

Neću vam lagati i reći „ Da, danas obožavam vježbati!“ Ne, ne obožavam. Ponekad me boli i sama pomisao da moram izaći iz kuće, zagrijati se, protegnuti, učiniti tih nekoliko kilometara. Najradije bi se ušuškala u krevet s kavom, čokoladom i knjigom. Da, to je ta duša pisca koja traži da živi iznutra više nego izvana. Ali što će mi zdrava duša ako mi je tijelo ranjeno? Zato kada mi dođe ta pomisao, sve češće odlažem kavu, sipam cijeđeni sok od naranče, navlačim tenisice i izlazim iz kuće. Prvi korak je najteži ali nakon toga ide lakše. Uzmem i knjigu sa sobom pa je čitam u prirodi.

Kad god probudim tijelo, budim i duh koja se u meni kreće

Priznat ću vam. Ja živim od onoga što nosim u svojoj duši, ali živim i u svom tijelu, koje sve više želi biti zdravo, jako i zadovoljno. Nisam stvorena samo za tijelo, ili samo za dušu. Nisam stvorena da kidam dijelove sebe, da ih odvajam na „ono unutarnje“ ili „ono vanjsko“. Jer samo je čovjek privilegiran da bude umno biće u fizičkom tijelu. Samo je čovjek svjestan sebe i svojih potencijala. I zato moramo iskoristiti sve što imamo. Do maksimuma. Trebali bi biti svjesni svoje snage, napretka, zahvalni na tome, trebali bi željeti okusiti sve. Tek tada znam, moći ćemo biti najbolji sebi i onima do kojih nam je stalo. Ne govorite mi da je to sebičnost. Nije. To je ljubav. Odgovornost. Odabir. To je ono što oni pametniji od mene nazivaju umijećem življenja. Nisu te glave govorile za badava. „U zdravom tijelu zdrav duh.“

Tamo gdje je tijelo živo i duša je živa

To je moja istina. I to već neko vrijeme intenzivno osjećam. O tome i pišem. Želim biti takva. Opuštena. Zaigrana. Strastvena. Vesela. Ali i snažna. Zadovoljna u svome tijelu. Želim osjetiti da me to tijelo služi najbolje što zna. Želim mu vratiti njegovu odanost i ljubav. A sve što želim sebi želim i vama. Jer, šta mi vrijede sretni kilometri ako ih nemam s čime i s kime prohodati?

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Makedonije, koji su također dio CCNBA učinite to ovdje .

Do novog čitanja i novih sretnih kilometara, šaljem ljubav.Vaša Ingrid.

Objava Nema sretne duše bez zadovoljnog tijela pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.