Ona je Brankica Damjanović, a retci koji slijede njezina su priča i odgovori na neka, svima dobro znana životna pitanja. Uživajte 

Draga Brankice, ovaj bi intervju ako se slažeš sa mnom, rado započela s jednim osobnim pitanjem koje će meni i našim čitateljima otkriti tko je Brankica koja stoji iza korica svojih divnih knjiga. Reci mi, kada bi sebe morala opisati jednom jedinom emocijom koja bi to emocija bila i zašto?

Brankica: Govoriti o sebi nije nimalo lako. A opet, ako ćemo sasvim iskreno, sa svakom našom mišlju, rečju i delom, govorimo samo o sebi. Stoga mi nije teško da odgovorim na ovo pitanje, jer se odgovor nameće sam. Vera. Vera je reč, vera je emocija kojom sebe mogu opisati najkraće. Ni u najtežim životnim okolnostima, a bilo ih je dosta u mom životu, nisam prestajala da verujem da je sve dobro, da sve ima svrhu i smisao, da je sve samo kretanje ka onom mestu koje je i naše polazište i krajnje odredište – Izvor odakle smo potekli ka ovozemaljskom životu. Vraćamo mu se obogaćeni iskustvom koje smo stekli u ljudskom obličju i ja sam srećna što već sada mogu da kažem da ništa nije bilo uzalud, da sam naučila da je život lep onoliko koliko lepoga u sebi imamo i umemo da pružimo.

Iako znam da si dvadeset godina radila u novinarstvu ovoga te puta neću pitati ništa o tome već me zanima ona druga strana, duhovna koja je došla nakon novinarstva. Molim te, okrij mi što je za tebe duhovnost i kako se ona ogleda u tvom životu i svakodnevici?

Brankica: Na koricama moje najnovije knjige “Rukopis moga brata” piše: “Pitaju me što ne spavam noću. Pitam li ja nekog što nije budan danju?” Duhovnost dovodim u direktnu vezu sa budnošću odnosno svesnošću o sebi, drugim ljudima, čitavom postojanju. Duhovan čovek je probuđen čovek. Onaj koji nastoji i uspeva da sagleda celinu, da se ne vezuje za materiju, već da je transcendira. Kada se to dogodi, onda nam toliko toga postaje jasno. Od toga da smo svi snažno povezani, da nema lične sreće ako nismo u stanju da usrećimo i druge ljude, one koji su se našli na našem životnom putu. Kad se istinski probudimo, onda se ne upoređujemo, ne takmičimo, ne zavidimo. Probuđen čovek zna da je najveća radost dati, a ne uzeti; voleti, a ne mrzeti; zna da su globalna dešavanja tek manifestacija naših misli. Tada on počinje da profinjuje svoje biće, da nastoji da bude bolji čovek i tako stvara bolji svet za sebe i buduće generacije. Probuđen čovek je najviša tačka duhovnosti.

Moje treće pitanje tiče se uspjeha i ostvarenja snova. Reci mi, osjećaš li da nakon uspjeha svojih knjiga i svega što si postigla živiš svoj san? I koliko bi se po tebi snovi trebali razlikovati od stvarnosti? Kažem to iz razloga jer mi se čini da vrlo mali broj ljudi sanja, većina ih se nažalost, bavi preživljavanjem…

Brankica: Imam običaj da kažem kako ja svaki svoj san ostvarim. I to je istina. Ostvarenje snova, međutim, lakši je deo posla. Ljudi, baš zbog tog preživljavanja koje pominjete, zaboravljaju na sebe, svoje iskonske potrebe, i otpočinju grčevitu egzinstencijalnu borbu koja neretko traje do kraja života. I kad se poslednji sat primakne ostane im gorak ukus u ustima i bolna spoznaja da su propustili nešto važno, nešto najvažnije – sopstveni život! Moj pokojni otac je na samrti govorio kako želi još da živi i kako je malo živeo. Imao je on dovoljno godina, ali nije u njima, nažalost, bilo mnogo istinskog života. Borio se za svoju decu, mukotrpno radio I na kraju molio za još koji dan  u svom telu. Nije dobio šansu. Kao što je niko ne dobije. Kad život iscuri ne vredi kajanje. Iskustvo moga oca dodatno me je osvestilo i nateralo da iskreno upitam sebe šta zaista hoću. Tada sam shvatila da je pisanje moj život, moja misija, dar koji mi je dat i na kome sam zahvalna. Da. Živim svoj san, budnija nego ikada pre.

Postoji li Brankice neko duboko životno iskustvo u tvom životu koje te odredilo pa i promijenilo, a koje bez zadrške dijeliš s ljudima koji te čitaju?

Brankica: Van svake sumnje je smrt moje majke kada mi je bilo svega 12 godina zauvek promenila tok moga ovozemaljskog postojanja. Bilo je to odrastanje preko noći i tada je nekako i počelo moje sklanjanje od ljudi. To tihovanje, ta samoća u koju sam dobrovoljno išla spasavala me je od buke i šarnila sveta i otvarala ogroman prostor unutar mene same. Tada sam i počela da se pitam, kroz ličnu bol, čemu sva ta isksutva koja imamo, gde je smisao života kuda  sve ovo vodi. U toj mladalačkoj samoći koreni su moga današnjeg pisanja, koje i nije ništa drugo nego razgovor sa sobom i potraga za smislom. Majka, porodica, ljubav unutar nje, čest su motiv mojih priča. Otuda se mnogobrojni čitaoci lako pronalaze, jer svi smo mi od majke rođeni i slične su nam emocije po pitanju bližnjih. Ja sam, kroz ovo što radim, živi spomenik svoje majke I svega onoga što majka ili žena uopšte predstavlja svakom od nas. O njoj ne govorim sa setom već sa ponosom i razumevanjem njene veličine i značaja koji svaka majka ima u životu bilo kod čoveka. Lik majke povremeno poprima obrise Boga, Prirode, Zemlje, a u biti je zahvalnost za postojanje koje je meni i svima nama dato.

Nedavno sam pročitala tvoju divnu misao u Lolinom intervjuu a glasi „Umjetnik će roditi ono što je u njemu, ma kakvo okruženje bilo.“ Draga Brankice, molim te da meni i mojim čitateljima otkriješ na koji si ti umjetnički plod najponosnija i kakvo je po tebi okruženje u kojem obje stvaramo a svaka na svoj način?

 Brankica: Do sada sam objavila sedam knjiga i sasvim sigurno izjavljujem da je trilogija kratkih priča, a to su knjige “Dobro je”, “Ne bih ovo mogla bez tebe” i “Rukopis moga brata” moje najzrelije ostvarenje. U njima je suština onog što sam do sada razumela i prihvatila od života koji živim. Okruženje je idealno za ono što ti i ja radimo, jer mi i jesmo plod ovakvog okruženja. Uprkos tehnološkom napretku ili preciznije baš zbog njega, čovek se otuđio od drugih ljudi, ali i od sebe samog, te je naše pisanje ovakvo kakvo jeste zapravo poziv savremenom čoveku da se vrati sebi, da zavoli sebe, da razume da su odgovori na sva pitanja unutar njega samog. Nenametljivost sa kojom to radimo ima posebnu draž, jer je dobro znano da je primer najbolja pedagoška metoda. Ja, a verujem i ti, svojim životom stojimo iza ovoga što radimo. Tada to nije samo pisanje, tada je to misija kojoj se, sve i da smo htele, nismo mogle usprotiviti.

Moram ti reći da obožavam tvoje misli (kako one iz knjige tako i one na facebooku) koje me uvijek potaknu na razmišljanje. Molim te reci mi, gdje crpiš inspiraciju, čitaš li koliko i pišeš, te koje su knjige na tebe ostavile dubok trag?

Brankica: Inspiracije ne manjka. Budem li poživela napisaću još mnogo knjiga, jer reka života neprestano teče. Sve oko mene je dobra priča, život u svakom svom pojavnom obliku je čudesan u svojoj neponovljivosti i umemo li da ga posmatramo mi već “čitamo” najlepše štivo. Zbog onih koji to još ne umeju, postoje pisci koji zapisuju život i, snagom svoga talenta i svojom moći da prodube razumevanje onoga što vide, prosleđuju poruku do čitalaca. To je, ipak, samo most, kupovanje vremena dok svako od njih ne dođe do lične spoznaje o tome ko je, zašto je ovde i čemu stremi njegova suština. Kao dete čitala sam mnogo i baš sve. Vremenom sam shvatila da treba biti ekonomičniji i čitati ono što duša traži. Tada sam se snabdela knjigama o duhovnosti, ličnoj moći, emocionalnoj inteligenciji… Nemam običaj da preporučujem knjige, jer verujem da knjiga sama nađe čitaoca, ali ću odgovoriti na tvoje pitanje. Knjiga “Moć podsvesti” Džozefa Marfija dugo mi je stajala kraj uzglavlja.

I za sam kraj, zamolila bih te za savjet svim mladim ljudima koji pišu a sanjaju o objavljivanju svoje prve knjige. Što bi im poručila? Što im je najpotrebnije na tom putu izazova, ali i samoće?

Brankica: Na kraju, kao i na početku, reći ću – vera. Verujete li da možete objaviti knjigu, objavićete je. Ja sam kao devojčica zamišljala promocije svojih knjiga. Danas je moj negdašnji san postao. Jednostavno je. Po veri našoj uvek nam bude. Neko je rekao: “I ako mislite da ćete uspeti i ako mislite da nećete – oba puta ste u pravu!” O, da.

I tako ću današnji razgovor, sav obojen dobrotom i ljubavlju završiti ne svojim, već njezinim riječima jer čini mi se s vremena na vrijeme kako je čitam, da se ova žena bez pitanja ušulja u moje misli i prenese ih na papir … Hvala ti Brankice i neka te prati more inspiracije.

Tvoja Ingrid.

Objava Brankica Damjanović pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Krenimo s prvim pitanjem i mjestom kojeg u ovom trenutku nazivaš domom. Živiš u Španjolskoj, jel tako, točnije u Barceloni. Aaaaa. Izdah. Da znaš kako ti zavidim. Kako sam i sama neko vrijeme živjela u Španjolskoj (točnije na Kanarskim otocima) znam šta znači ta španjolska opuštenost. Reci mi, da te nazovem i kažem ti da sam sletjela u Barcelonu (a to je lako moguće) i da me uputiš na tri najljepša mjesta u tom gradu gdje bi me uputio i zašto?

Ta španska opuštenost, koliko god nekada izgledala zabavno, šarmantno i primamljivo, isto tako ponekad ume da bude i izluđujuća i neshvatljiva. Nije da smo mi Balkanci mnogo i uvek odgovorni, ali ta španska ležernost je nedostižna čini mi se za bilo koju drugu naciju na Evropskom kontinentu. Rekao bih ti da odeš na Tibidabo, to je vidikovac sa kog se Barselona vidi kao na dlanu, sa prelepom crkvom na vrhu i malim zabavnim parkom. Lokalitet broj dva bi bio Nacionalni Muzej Katalonske Umetnosti na Jeverejskom brdu koji razjašnjava sve nedoumice koje se nameću kada je u pitanju shvatanje odnosa Katalonaca i Španaca kao i Katalonije i Španije. Lepo je spoznati da postoji nešto što se zove katalonska kultura, katalonski nacionalni identitet i katalonski jezik i da su definitivno vredni upoznavanja kad se dođe u Barselonu. I na kraju, predložio bih ti odlazak u neku od taverni Lizarran na tapase i cavu/sangriju, u zavsnosti od toga šta više voliš. I rekao bih ti da obavezno probaš tapas sa kozjim sirom, gamborima i džemom od malina.

Pišeš, ali baš onako, dotičući ne samo srce, već i srce i dušu i tijelo. Kada te čitam, imam osjećaj da si u potpunosti u svom svijetu (iako si svjestan svega što se događa oko tebe) i doista je nevjerojatna paleta emocija koju prenosiš svojim pisanjem. Reci mi što je za tebe pisanje? Je li ono svojevrstan bijeg od rutine i užurbane svakodnevice, nekakva osobna terapija, životna misija ili nešto treće?

Ne bih rekao da je beg od svakodnevice već naprotiv suočavanje sa njom. To svakako jeste terapija, jer ljudi koji se bave pisanjem znaju (i ti ovo sigurno znaš) da mi možemo da repriziramo sve najdivnije trenutke života iznova i iznova, da smo sa druge strane u stanju da se u kapi vode davimo, da umiremo po nekoliko puta ali i da se kroz svaku napisanu reč opet rađamo. Za mene je pisanje postalo osnovna fiziološka potreba. Hvatanje tog momenta inspiracije odavno je prestalo da bude iscrpljujuće, već izvor čistog zadovoljstva i olakšanja. Nikad ne sedim nad papirom čekajući da mi inspiracija dođe, nego je prigrlim kad je tu i ne puštam. Dobro je pa imam taj luksuz da pišem samo kroz inspiraciju, a ne na normu, niti imam rokove koje moram da ispunjavam, tako da se trudim da taj stvaralački momenat sačuvam što je više moguće od kapitalizma, urednika, deadlineova itd.

Otkrij meni i mojim čitateljima, što je ono bez čega Bogdan nikako ne može, a što ono bez čega Bogdan može, ali ne želi?

U životu sam nekoliko puta gubio po 30ak kg, pa vraćao nazad 20ak, pa opet mršavio, kao tinejdžer sam otišao od kuće zbog nesuglasice sa roditeljima, u jednom periodu života sam bio 42 dana uzastopno u bolnici bez najave kad ću uopšte izaći. Kroz ta i mnoga druga iskustva koja nisam ovde nabrojao, shvatio sam da mogu bez svega, svačeg i svakog. Mogu i bez hrane i bez slobode i bez ljudi, ali ne mogu bez sebe. Ovo može zazvučati sebično, ali ja više ni na minut ne mogu da podnesem taj rascep između svoje suštine i svog pojavnog bića. Shvatio sam da je ta unutrašnja harmonija jedini preduslov za sreću, a i za prijatan odonos sa okolinom. Samo tad si zdrav, samo tad si inspirisan, samo tad si produktivan, samo tad si ljubav. Kao što rekoh, znam da mogu bez ljudi, ali bez njih ne želim. Svi mi smo povezani nekim neobjašnjivim silama, naše mape su toliko ispreplitane, mi smo svi došli sa nekog istog mesta, i svi stremimo sličnom spokoju i sličnim ljubavima… Zbog toga imam osećaj da kad bih negirao svoju želju za ljudima – negirao bih svoje sopstvo.

Iskreno me zanima, što je ono što te prvo privuče osobi suprotnog spola, a što je ono zbog čega ostaneš kraj te osobe?

Privuku me autentičnost i hrabrost da se život živi punim plućima. To me generalno privlači svim ljudima za započinjanje bilo kakvih odnosa, bilo partnerskih, prijateljskih pa i poslovnih. Da bih kasnije uz nekog i ostao odlučuju doslednost i emotivna zrelost. Nije mi presudno da se slažem sa ljudima oko sebe i njihovim postupcima, koliko mi je bitno da vidim da ti ljudi koji su u mom životu svesno primišljalju o svom ponašanju. Ne prijaju mi ljudi koji se ponašaju stihijski i koji menjaju stavove kako vetar duva.

Bolje je živjeti jedan dan kao lav, nego sto kao ovca. Da li bi se složio sa time?

Nisam siguran da se slažem, jer u ovom kontekstu te životinje personifikuju jačinu i slabost ljudskog karaktera, kako unutrašnju tako i spoljašnju. Smaram da jaki ljudi mogu biti ranjivi. Zapravo samo ranjivi su najjači. U tom negiranju ljudskosti i čovečnosti u nama, odemo u taj ekstrem pa kažemo da bismo radije jedan dan živeli kao lav. Verovatno ponosno kao kralj džungle. Ja evo garantujem da se ni lav ni ovca ne bi menjali sa čovekom ni na jedan dan a kamoli na sto.

Moram te pitati, kako ti gledaš na nevjerojatnu poplavu životnih trenera i trenerica (life, love, happiness coacheva…) te motivacijskih govornika na našem brdovitom Balkanu (naročito u Srbiji), znajući da je upravo to zanimanje već dugo jedno od najpopularnijih zanimanja u Americi? Misliš li da je moguće, i pri tome razumno da osoba od cca 22 godine daje ljudima savjete o životu? Postoje li granice u takvim zanimanjima ili su u današnje vrijeme sve granice pomaknute?

Ja ne verujem preduzetnicima koji šire svoje firme a kasne sa davanjem plata svojim radnicima, ne verujem popovima koji bezobrazno mnogo naplaćuju svoje usluge a pričaju o skromnosti, ni pulmolozima koji pričaju o prevenciji raka pluća sa cigarama u rukama. Isto tako, van konteksta koliko ko ima godina, ne verujem ljudima koji daju savete o sreći a ne pružaju svojim životom primer življenja sreće. Ili mogu to preformulisati i ovako – svakome čije su misli, dela i reči u harmoniji sa onim što živi – ja ću verovati. Nebitno je koliko godina ima.

Život nam često podastire najveće darove ingeniozno upakirane u našu najgoru noćnu moru… Vjeruješ li da je svako zlo za neko dobro i jesi li osjetio kakvu noćnu moru na vlastitoj koži?

Mislim da su i dobro i zlo naše lične interpretacije trenutnih okolnosti u kojima se nalazimo, a da je pogled na život sa neke objektivnije i uopštenije tačke daleko jednostavniji, oslobođen od tog polarizovanja. Verujem da se svako zlo događa zarad nekog dobra, ali ako istinski verujem u to, kako ga onda mogu zvati zlo. To su samo izazovi na našem putu koji su fabrika mogućnosti za bolju sutrašnjicu. Kad nam je teško, kad zapnemo, kad zaboli, to su samo naleti neočikavanih prilika, koje postaju dobre istog onog trenutka kad odlučimo da o njima ne kukamo, nego da ih prevaziđemo.

Postoji li u tvojoj glavi i srcu neki pisac/spisateljica, književna struja ili knjiga koja je baš onako jako utjecala na tebe i tijek tvog rada/pisanja? Možeš navesti i više njih, dapače 🙂

Postoji više njih, ali definitivno niko nije ni blizu Danilu Kišu. Rekao bih da je njegovo stvaralaštvo uticalo na razvoj mene kao osobe, a ne toliko na moj rad i način pisanja. Jer niko to ne može ni približno kao on. Izdvojio bih njegove Rane jade i Zapise iz podzemlja od Dostojevskog. Volim da čitam, ali da budem iskren, više volim da se ponovo uhvatim za neki domaći ili svetski klasik, nego da se upuštam u istraživanja novih pisaca. Svesno to radim jer čuvam svoj um od tuđih ideja koje ne želim da prisvajam čak ni na podsvesnom nivou kada je pisanje u pitanju. Nisam od onih ljudi koji su počeli da pišu jer su inspiraciju nalazili u čitanju, već pišem nalazeći inspiraciju u životu.

Znam da pišeš knjigu. Hoće li to biti zbirka tvojih dosadašnjih tekstova ili možda roman? Moram te pitati kada je možemo očekivati (nestrpljiva sam!) i planiraš li promocije po Balkanu, točnije Hrvatskoj (ukoliko planiraš stojim ti na raspolaganju) kod mene u Rijeci si dobrodošao.

Tako je, prva knjiga će biti zbirka dosadašnjih tekstova sa bloga sa još nekolicinom neobjavljenih tekstova koji su napisani namenski za knjigu. Ona je već spakovana samo se čeka objavljivanje. Veoma se radujem tome jer će knjiga zaokružiti neke moje misli i dati hronološki poredak određenim celinama koje su iscepkane u više tekstova na blogu, a koji će sada biti spakovani jedan pored drugog. Tekstovi na blogu imaju rok trajanja od maksimum 48h, dok reči u knjigama postaju besmrtne. Zbog toga sam još više uzbuđen.

Na romanu takođe radim, ali sam zagrizao priču koja je obimna, složena, naučnofantastična, odvija se u budućnosti, pokreće pitanja odnosa čoveka i prirode, čoveka i boga, čoveka i čoveka i u jednom trenutku sam shvatio da ukoliko želim da je završim sa jasnom suštinom i porukom, da moram stati jer sam osetio da dalje pisanje zahteva i moje lično sazrevanje kao autora.

O promocijama sada nemam mnogo informacija, ali ih svakako planiram i bio bih jako srećan da ih bude i po Hrvatskoj.

I za kraj… zanima me, da imaš priliku upoznati i popiti kavu s bilo kojom osobom na svijetu a koja ti nešto znači koja bi to osoba bila i što bih joj rekao?

Ovo mi je baš teško pitanje. To bi bio žurka sa mnogo ljudi i alkohola. Nikako kafica sa jednom osobom. Ako mogu da biram, ja bih i one koji su umrli pozvao da se i sa njima ispričam. Trenutno sam opsednut debatom koja se odvijala između Alberta Einsteina i Nielsa Bohra i imao bih bezbroj pitanja za njih dvojicu o kvantnoj teoriji i energiji i materiji. Martina Luthera King bih samo slušao, ništa ga ne bih pitao. Bili bi tu i Angelina Jolie (njoj bih izjavio ljubav), Meryl Streep (njoj bih iskazao divljenje), Lana del Rey (njoj bih se zahvalio što mi je inspiracija) i vrlo verovatno Nada Topčagić (njoj bih rekao da je TOP i da je obožavam).

…

Hvala ti Bogdane na prekrasnim, vrlo iskrenim odgovorima. S nestrpljenjem iščekujem tvoju prvu knjigu koju želim osobno potpisanu 🙂

Vama dragi moji hvala na čitanju, i do sljedećeg razgovora šaljem ljubav. Vaša Ingrid.

Objava Bogdan Stevanović pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Draga Nina, negdje pročitah da puno pišeš (ajmo redom); pjesme, priče, kolumne, komentare, pisma, mailove, poruke… ali ne i autobiografije. Zato ide odmah u glavu moje pitanje tebi – zašto ne autobiografiju? Što je to što „skrivaš“ a ne želiš da mi znamo o tebi? J Smatraš li možda da bi tvoja autobiografija bila predosadna za čitanje ili baš obratno? (op. jedna tvoja prijateljica reče ovo: „U biti Nina ima ADHD. U školi je sjedila u klupi ispred mene i nikad nije gledala naprijed. Uvijek je nešto pričala, a ja sam ispadala kriva.“) jel još uvijek imaš problem s ADHD-om i gledanjem ispred sebe?

Nina: Mislim da je skrivanje sebe ili nečega o sebi nemoguće za nekoga tko piše. U pisanju nema maski i pretvaranja, ako i ima, onda to čitatelj brzo prepozna, tako da je iskrenost i pisanje iz srca jedina disciplina koju prakticiram. Nisam nikada imala problema s takvom vrstom otvaranja i rasipanja komadića sebe pred druge, bili oni meni poznati ili nepoznati. I u stvarnom životu sam takva, otvorena i iskrena, jedna od onih „što vidiš, to i dobiješ“. Međutim, problem s autobiografijama je uvijek bio taj što nisam znala od kud krenuti i gdje završiti. Nisam fan stavljanja same sebe (kao ni drugih ljudi) u bilo kakve okvire, pa mi je samim time izuzetno teško opisati sebe (ili druge) kroz par riječi, rečenica ili definicija. A što se neke šire autobiografske forme tiče, mislim da moram ja još puno „pure pojesti“ da bi sama sebi u očima bila dostojna jedne autobiografije. Za sad sumnjam da bi netko čitao roman o mojim željama, snovima ili činjenici da je nesposobnost da mirno sjedim u klupi i gledam ispred sebe prerasla u nesposobnost da mirno sjedim u jednoj točki života i gledam ispred sebe. Na sto sam strana, u sto sam projekata i poslova, te imam sto verzija života kojeg želim ispred sebe. Jednom kad se u nekom od njih ostvarim 100%, možda dođe i autobiografija.

Dakle, osjećam da puno pišeš, sudeći po tvojim tekstovima, načinom života ali i time da si 2011. izdala svoju vlastitu zbirku poezije „Nova imena danima“. Reci mi, kada je zaiskrila poezija u tebi? Kada se probudila mala, znatiželjna pjesnikinja koja je samo čekala da proviri van u svijet? Planiraš li izdati novu zbirku poezije?

Nina: Poezija je u meni zaiskrila rano, baš rano. Još negdje na početku osnovne škole. Bile su to klasične dječje pjesmice o zaljubljenoj bubamari na palubi broda (doslovno) i slično, da bi s vremenom prerastale u nešto ozbiljnije. Kroz život me uvijek prati jedna kratka rečenica moje mame koju je često znala ponavljati; „Piši, Nina, piši!“. I to je to. Nema dalje, nema neke velike mudrosti, samo „piši, Nina“. Velik utjecaj na moju poeziju i sazrijevanje u tom svijetu je imao Marko Tomaš, sjajan pjesnik i moj prijatelj, s kojim sam pred kraj svoje srednje škole provodila dane i noći u njegovoj maloj knjižari u Splitu, čitajući razne autore koje mi je on servirao i gradeći neki svoj stil uz njegove upute. Nakon toga su, na prvim godinama fakulteta, nastale pjesme koje su objavljene u zbirci „Nova imena danima“. Koje čak i danas pročitam s užitkom i nemam osjećaj da sam ih prerasla. Međutim, bojim se da je poezija faza koju sam ostavila iza sebe. S vremenom sam se krenula razvijati u nekom drugom smjeru, prvo sam poeziju zamijenila kratkim pričama, a onda sam se i od njih odmakla i krenula s formom u kojoj sam danas najaktivnija – pišem kolumnu za Cosmopolitan i pokrenula sam nedavno svoj blog Ruž & Ružmarin. Poezija je jedan potpuno drugačiji svijet. Svijet detalja, preciznosti, britkosti i igre riječima, od kojeg sam se odmakla čini mi se najviše zbog manjka vremena. A onda kad sam ju jednom prestala prakticirati, teško je bilo vratiti joj se.

„Nina svoju tišinu vješto konstruira i smije se najglasnije na svijetu.“ Riječi su Antuna Domazeta. Najprije mi reci što je za tebe osmijeh i koliko ti je bitan u životu? Smatraš li da se mnogi ljudi danas na silu smiju samo da bi prikrili tugu koju nose u sebi? Imaš li i ti sama dana kada to radiš? 

Nina: Ma osmijeh je sve na svijetu. Ja ga ne skidam s lica (a ustajem u 4:30 ujutro). Smijem se i poznatima i nepoznatima i susjedima i ljudima na ulici, nemam problema s tim. Sigurna sam da bi osim dragog Antuna i svi moji ostali prijatelji i kolege u opisu mene krenuli od toga da sam uvijek nasmijana. Osmijeh je bitan, osmijeh razoruža ljude lako, popravlja dane, produžuje život, čini stvari lakšima i ljepšima… Čak i u teškim trenucima malo osmijeha popravlja stvar, pod uvjetom da se radi o onom iskrenom osmijehu. Ovaj drugi, osmijeh na silu, se uvijek prepozna i dosta je jeziv. Ja nemam običaj osmijehom prikrivati tugu ni probleme, kad mi je nešto, to se vidi na kilometre. Koliko se iskreno i često smijem, toliko iskreno i često plačem. Mislim da je jedno i drugo jednako zdravo. Moram još izdvojiti jednu crticu, moj kolega Marko s radija me često zna pitati kako je moguće da sam uvijek toliko nasmijana (posebno rano ujutro). Ja se uvijek sjetim Sunčane Škrinjarić i njene priče „Dva smijeha“: veliki smijeh kojem su potrebni dvorci, palače i igrališta, i mali smijeh koji se skriva u starom šeširu i loncu za cvijeće. E pa taj mali smijeh je uvijek tu. Samo je pitanje vidiš li ga.

Otkrij mi, što je ono bez čega Nina može, a što ono bez čega Nina može, ali ne želi? 

Nina: Pa evo ja sam samu sebe iznenadila činjenicom da mogu bez svog rodnog Splita. U biti cijeli taj koncept da je moguće otići iz svog grada i ne uvenuti, već upravo suprotno, procvjetati, to je velika stvar. Mogu, ali ne želim bez društvenih mreža. Jasno mi je da smo kolektivno svi postali ovisni o njima i da to ima bezbroj loših utjecaja na nas, ali s druge strane, toliko se lijepih stvari, priča i trenutaka dogodilo posredstvom društvenih mreža, da se jednostavno ne želim toga odricati. Čini mi se nekad da koliko god društvene mreže i cijela ta virtualna stvarnost otuđuju ljude jedne od drugih, na nekoj drugoj razini nas spajaju.

Draga Nina, što za tebe znači ljubav i koliko te mijenjala kroz godine (ili ste se možda međusobno mijenjale kao što je to kod mene slučaj?)

Nina: Ne bih rekla da me ljubav mijenjala kroz godine, rekla bih da sam se ja mijenjala kroz godine pa sam paralelno s tim mijenjala i shvaćanje ljubavi. Uvijek sam voljela voljeti, zaljubljivati se, sretno ili nesretno, ili da kažem – sretno dok ne bih napravila nesretno. Ta nesretna ljubav me uvijek privlačila, a ova sretna mi je bila dosadna, predvidljiva. Sretna nisam nikad mogla ni pisati. Uvijek je morao biti neki izazov, hvatanje neuhvatljivog, pokušaj da se ukroti neukrotivo i slično. Tko je čitao Emmu Bovary zna o čemu pričam. A onda sam odrasla (na sreću) i shvatila da je ljubav puno više od igre i sebične potrebe za adrenalinom. Danas imam na ruci prsten, planiram svadbu, volim najboljeg čovjeka na svijetu i uživam u činjenici da sam se negdje putem zaljubila u svog najboljeg prijatelja i shvatila da je ljubav nešto puno više od onih igrica i nadmetanja. Doći na kraju dana doma nekome tko je tvoj i ispred koga si ti svoj (i najgori i najbolji), to je ljubav. Simple as that.

Moram te pitati. Svi govore da je unutrašnja ljepota važnija od vanjske, no budimo realni, svijet nam ne daje šansu da mu pokažemo koliko smo lijepi iznutra, ako već nismo izvana. Smatraš li da je u današnje vrijeme opsjednutosti vanjskim izgledom suviše licemjerno govoriti o unutarnjoj ljepoti?

Nina: Nisam pobornica ideje da svi trebamo izgledati kao s naslovnice časopisa, još manje podržavam estetsku kirurgiju, ali mislim da bismo svi trebali brinuti o svojoj vanjštini u nekim normalnim granicama, a o svojoj nutrini još i više. Ja ne izlazim ni prošetat psa vani ako nisam našminkana, a u odjeću ulažem jako puno novca i truda. Horoskopska sam vaga, esteta sam, cijenim vanjsku ljepotu oko sebe i divim joj se. Takva sam i otvoreno to kažem. Znam da neki odmah krenu sa zaključcima kako je to površno, ali to me uopće ne dira. Još me manje diraju oni koji su stava kako su briga za vanjsku i briga za unutarnju ljepotu nespojive, odnosno da onaj tko je dovoljno kvalitetan iznutra, taj se sigurno ne opterećuje svojom vanjštinom. Sve je to vrlo individualno. Ja jednako ulažem u svoju vanjsku, koliko i u svoju unutarnju ljepotu. U tome nema ničeg licemjernog. Na kraju krajeva, ono što bi svima trebalo biti jasno je da je sva ljepota ovog svijeta uzaludna ako si iznutra prazan. Ima ona jedna „što zračiš, to privlačiš“, a to što zračiš se ne može zakamuflirati nikakvim šminkama, krpicama ni parfemima.

Uspjeh ti kažu – ljudi nikada neće oprostiti. Koji je tvoj stav o tome i jesi li ikada (a vjerujem da jesi) doživjela oblik netolerancije ili čak grube predrasude prema onome što jesi i što radiš?

Nina: Bojim se da smo mi narod zbog kojeg je ta definicija i nastala. Ne volim trošiti riječi ni energiju na zavidne ljude, ljude koji po defaultu ne vole ono što radiš, samo zato što si dobar u tome, a oni nisu. Bilo je svakakvih komentara i situacija, moram priznati da su me prije takve priče znale uzrujati i povrijediti, međutim u nekom trenu shvatiš da obazirući se na takve ljude nećeš daleko stići, pa korak po korak naučiš kako se nositi s tim. Nekad sam u nevjerici slušala takve priče, a danas se nasmijem i prokomentiram „a što bi bilo da sam u nečemu stvarno uspjela?!“.
Pratim malo reakcije zadnjih mjesec – dva od kad sam krenula s blogom Ruž & Ružmarin, pa sam baš primjetila te primjerke koji dođu samo da ostave zloban komentar, ili još gore – da kliknu like na tuđi zlobni komentar. A najgore je što znam da nije da se oni ne slažu s mojim stavom, oni se ne slažu sa svijetom u kojem je moguće napraviti nešto i uspjeti u nečemu. Njima sam na meti danas ja, sutra ti, preksutra netko treći… Jednostavno, toga će uvijek biti, takvi ljudi će uvijek egzistirati među nama.

Nina, reci mi, jesi li kao osoba više sklona riskiranju i hazardiranju, tipa – hoću sve sad i odmah ili si više ziheraški tip – idem polako ali sigurno…

Nina: Ja sam sredina, ali ne zlatna, već kaotična sredina. Uzela sam najgore od jednog i drugog, haha. Uvijek hoću sve sad i odmah, nestrpljivost mi je najveća mana, a s druge strane sve važem i analiziram sto tisuća puta u svojoj glavi. Nezamislivo? Zamisli tek kako je meni s tom glavom. Redovito ishitreno odigram nešto, a onda poslije toga dane i noći provodim razbijajući glavu o ishodu/ potencijalnom ishodu/ drugim opcijama koje sam prokockala i slično. Na kraju dobiješ majstoricu „što bi bilo kad bi bilo“ kategorije. Jer nisam na vrijeme udahnula i promislila „što bi moglo biti“.

I za kraj… zanima me, da imaš priliku upoznati i popiti kavu s bilo kojom osobom na svijetu a koja ti nešto znači koja bi to osoba bila i što bi joj rekla? (zvuči pomalo kao da je pitanje za miss svijeta… 🙂 

Nina: Evo vidiš, hoćeš da sad ishitreno odgovorim pa poslije važem kako sam i što sam mogla, ili obrnuto? Idem ishitreno, po dobrom starom običaju. Meryl Streep mi je prva prošla kroz glavu kad sam ovo pitanje pročitala. Izuzetno ju cijenim kao glumicu, kao aktivisticu i kao ženu. Kad netko kaže „žena zmaj“ ja zamislim Meryl Streep. Uz svu tu svoju slavu (koju usmjerava i koristi za najbolje moguće svrhe), inteligenciju i moć, i dalje mi zrači nekom toplinom. Lako je to meni ovako pričati, da ju zaista sretnem nekad i negdje (u nekom paralelnom svemiru valjda) vjerojatno bih se smrzla i nemoćna da izgovorim išta, samo bih s divljenjem gledala u nju.

…

Hvala ti na divnom razgovoru draga Nina, vjerujem da su čitatelji uživali koliko i ja. Puno sreće, privatnog i poslovnog zadovoljstva ti od srca želim.

Čitamo se i dalje, to znaš! 🙂

Objava Nina Slišković pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Dragi i drage moje. Ovo su riječi jedne prekrasne dame, dame za koju znam da postoji otkada sam bila klinka. Ne znam mogu li vam točno opisati osjećaj kada upoznate nekoga uz čije ste pjesme odrasli, no jedno je sigurno, upoznavši Ivanu Plechinger upoznala sam i jedan prekrasan svijet prepun boja, pozitivnih misli, ohrabrenja i naposljetku ljubavi. Iz tog razloga neću duljiti, nestrpljiva sam u želji da vam što prije predstavim ženu koja me svojim likom i djelom oduševljava iz dana u dan, i na tisuću i jedan način.

Mudra. Topla. Draga. Bezgranično jednostavna i susretljiva. Ona je žena koju želite imati u svom životu. Ivana, ako ti u ovim emocijama zaboravim zahvaliti dopusti mi da to učinim sada. Hvala ti što nas učiš ljubavi. I hvala ti što si našla vremena da odgovoriš na moja pitanja i time usrećiš mene i moje čitatelje. 🙂

Draga Ivana, čitam jednu tvoju misao i osmijeh mi klizi na licu. „Ako tapkaš u mjestu i gledaš si u noge – nema naprijed! Ako gledaš u tragove koji su te do tud doveli – nema naprijed! Tako se nećeš nikada i nikuda pomaknuti jer ne vidiš što je pred tobom dok gledaš unatrag! Ali ako digneš pogled prema mjestu o kojem sanjaš, ako uživaš putujući do mjesta iz svog sna, ako se ne osvrćeš i razmišljaš samo o idućem koraku – možeš stići kamo god želiš!“ Divno i toliko istinito. Reci mi je li ta misao na neki način tvoja misao vodilja? Jesi li ti stigla tamo gdje si željela?

Ivana: Stigla sam na toliko ljepša mjesta od onih o kojima sam sanjarila kroz život. Ako vjeruješ svome putu, ali i imaš povjerenja da te tvoj život bez greške vodi baš tamo kamo priželjkuješ doći, stići ćeš na još ljepša mjesta od onih koje naš um može zamisliti… Um ne zna ništa, često nas u mnogočemu zapravo ograničava. Ako se sami prisjetite stvari koje ste kroz život učinili, a na koje ste ponosni, sigurna sam da su bile toliko ljepše od onog što je vaš um zamišljao…

Draga, prateći tebe i tvoju svakodnevicu čini mi se da si osvarila sve svoje snove. Otkrij nam, koliko bi se po tebi snovi trebali razlikovati od stvarnosti? Kažem to iz razloga jer mi se čini da vrlo mali broj ljudi sanja i živi svoje snove, većina ih se nažalost bavi preživljavanjem…

Ivana: Tvoj svijet je ono što ti sam od njega stvoriš. Ljudi previše čitaju senzacionalističke vijesti, kojima je često važnije da imaju informaciju prvi, a ne da je ta informacija provjerena i istinita. Ako „kupiš“ ono što nam mediji, koji žive od prodaje loših vijesti prodaju, mogao bi i ti misliti da ništa ne valja, da nikad nismo imali manje, da živimo u društvu bez perspektive, da nema poštenih ljudi… Ali moraš znati da isključivo ružne vijesti prodaju novine! A ako povjeruješ tim „ružnoćama“, poružnit ćeš si svoj lijep život i doista nakon nekog vremena početi tek preživljavati umjesto da živiš. Pažljivo filtrirajte vijesti koje želite čitati i o kojima želite razmišljati. Jer zapravo je istina je da živimo u najljepšoj zemlji na svijetu kojoj čak kao nitko nigdje u svijetu – tepamo „Lijepa naša“, da imamo izuzetno obrazovane i pametne ljude, kažu da su i naše žene među najljepšima na svijetu, a o prirodnim ljepotama od Kopačkog rita, preko Plitvičkih jezera do Mljeta – da i ne pričam! Iste takve ljepote, dubine i širine imaju i naši divni ljudi! To je istina i to je naša stvarnost! Što više svi budemo uživali u svoj toj ljepoti, radovali se i zahvaljivali samima sebi što smo izabrali da se rodimo baš u OVOJ zemlji – bit će nam svima još i ljepše u našoj divnoj Hrvatskoj… Ali ponovit ću – tvoj svijet je ono što ti sam od njega stvoriš. I ako misliš sve suprotno od ovog – opet si u pravu. Naše su misli naše najmoćnije oružje. Kad to osvjestiš, počneš nadzirati svoje misli, postaneš oprezan kad poželiš reći ili pomisliti nešto ružno jer znaš da želiš samo lijepe stvari u svojoj stvarnosti… Ta se vještina trenira jednako uporno kao što se treniraju trbušnjaci.

A kada smo kod materijalne strane života i preživljavanja reci mi, smatraš li da su bogatiji ljudi – sretniji ljudi?

Ivana: Bogatstvo nema baš nikakve veze sa srećom! Mislim da više nitko ne gaji iluziju da ti u životu teče samo med i mlijeko ako ti je novčanik dobrano napunjen… Sretni ljudi često kroz svoj život nauče kako biti sretni – jer naš uspjeh nije naša sreća – naša sreća je naš uspjeh! Bogatstvo, da – ali važno je znati kojom ga cijenom plaćaš, i želiš li baš na tu cijenu pristati? Prema nedavnom godišnjem izvješću o »sreći u svijetu« iz 2016.g. Danci su opet najsretnija nacija u svijetu, nisu najbogatiji – ali su najsretniji! Po mome iskustvu – najbrži je put do sreće, tako često u nas zaboravljen osjećaj zahvalnosti – na svemu u našim životima, a pogotovo zahvalnost na ružnim stvarima koje su nam se dogodile… Na važnost zahvalnosti pokušavam u zadnje vrijeme podsjetiti ali i poučiti sve one koji me prate na mom you tube kanalu. Zahvalnost korjenito mijenja naš život na bolje i sama sam se u to nebrojeno puta uvjerila. Hvala na tome.

Uspjeh ti kažu – ljudi nikada neće oprostiti. Koji je tvoj stav o tome i jesi li ikada (a vjerujem da jesi) doživjela oblik netolerancije ili čak grube predrasude prema onome što jesi i što radiš?

 Ivana: Zaista nisam nikada. Imala sam tu sreću da su me ljudi uvijek doživljavali kao jednu od njih i radovali se sa mnom svakom mome uspjehu. Iznimno sam počašćena zbog toga. Kroz pisma koja dobivam od ljudi koji su pročitali moju knjigu, često isčitavam: „Neke rečenice kao da sam pisala ja sama!“. Ljudi se sa mnom raduju kao da smo zajedno pisali moju knjigu, a i ja često osjećam kao da nisam ja pisala nju već ona mene 🙂

– recenciju na Ivaninu knjigu možete pročitati na popularnoj stranici Čitaj knjigu Ono sto ostaje uvijek ljubav je

Moram te pitati. Svi govore da je unutrašnja ljepota važnija od vanjske, no budimo realni, nitko nam ne daje šansu da mu pokažemo koliko smo lijepi iznutra, ako već nismo izvana. Smatraš li da je u današnje vrijeme opsjednutosti vanjskim izgledom suviše licemjerno govoriti o unutarnjoj ljepoti? Što za tebe predstavljaju žene poput Kim Kardashian i dal bi se ikad i sama podvrgnula kakvoj estetskoj operaciji u ime ljepote?

Ivana: Jedva da znam tko je ta žena… Ljepota ti brže otvara mnoga vrata to je činjenica, pošto je najbrže nekoga procijeniti po vanjskom izgledu. Za to ti ne treba ni trud ni želja da nekoga zaista upoznaš, već samo dobar vid. S površnim ljudima nikad nisam željela imati posla, a u zadnje vrijeme još i manje od nikad 😉 Ali – želiš li da te operira lijep doktor koji baš i ne zna baratati skalpelom? Želiš li da tvoje dijete ima lijepu učiteljicu koja ne razlikuje broj od slova? Želiš li se udati za ljepotana kojem je to jedina kvaliteta? Ali dogodi se, Ingrid ponekad, da se sve uroti i poklopi tako savršeno, da netko iznimno lijep poput tebe, bude i dobra duša i pametna glavica… I ti si jedna od najljepših ljepota Lijepe naše i to u svakom smislu! Počašćena sam što te poznajem.

Moje sljedeće pitanje, sasvim predvidljivo, kada se i kako javila tvoja potreba za pisanjem? Jesi li oduvijek znala da će riječi biti tvoje najjače oružje kada je u pitanju slatka ‘borba‘ zvana – život?

Ivana: Nisam pisala, osim ponekog teksta za pjesme koje smo skladali Bruno i ja i ponekog ljubavnog pisma (ali samo ako je bio jako dobar ) Zato mi je iznenađenje bilo kad sam, nakon što je vrlo traumatično za mene s ovog svijeta otišao moj Tata, imala silnu potrebu pisati. Pisala sam da si pomognem, da sve to što osjećam prenesem na papir, da papir umjesto mene isplače suze kad ih više u mom oku nije bilo… Pisala sam o svemu što sam kroz svoj život naučila s idejom da ti zapisi ostanu mojim sinovima, kako bi ih jednog dana čitali kad me više ne bude uz njih, da ih te riječi u moje ime grle i daju im radost. Nakon nekog vremena pokazala sam mužu i prijatljicama što pišem i svi su mi govorili da to ne smije samo ostati u mom kompjuteru. Tad sam se odvažila knjigu poslati na adrese nekoliko izdavača i – svi su željeli izdati moju knjigu! Zezam se da ta knjiga dugo nije ni znala da će postati knjiga, možda je baš zbog toga toliko silno volim.

Otkrij nam, jesi li kao osoba više sklona riskiranju i hazardiranju, tipa – hoću sve sad i odmah ili si više ziheraški tip – idem polako ali sigurno… ?

Ivana: Kako kada. Bilo je i jednih i drugih situacija i u svim varijantama s različito uspješnim završecima. Ali uvijek sam se trudila što god da sam radila ostati vjerna samoj sebi. I baš zato uvijek s ponosom slušam, gledam i čitam sve što sam do sada u svom profesionalnom životu napravila.

I za kraj, dakako glazba. Glazba je veliki dio tvog života, reci mi, koliko danas živiš glazbu?

Ivana: Živim je poslovno – ponosan sam DJ Narodnog radija, najslušanijeg radija u Hrvatskoj, ponosna sam što moj radio svira samo najbolju domaću glazbu, meni to kao hrvatskoj glazbenici izuzetno puno znači. Imamo izvanredne glazbenike i žalosti me kad čujem koliko se malo na nekim drugim stanicama svira naša glazba, zato sam te stanice prestala slušati… A privatno – u našoj kući ori glazba od jutra do mraka, udala sam se za muzičara i rodila još dvojicu. Moj mlađi sin Vigo želi biti kompozitor klasične glazbe, po cijele dane sklada, stariji Jan sanja da postane glumac i pjevač u mjuziklima a istovremeno je i jedan od prvih hrvatskih youtubera na kanalu Joomboos, moj muž je napravio gotovo sve što glazbenik u Hrvatskoj može – a i dalje sklada i svira za najbolje glazbenike u Hrvatskoj i izvan nje. Kad te glazba pozove da je izabereš za svoj poziv, to je zov kojem se ne možeš i ne trebaš oduprijeti, jer ako glazbu radiš svim talentom i srcem – to je najbolji posao koji u životu možeš izabrati. Osim… ako te kao mene, nakon glazbe ne pozove knjiga da se među njene stranice useliš zauvijek.

Postoje riječi koje liječe … I na njima ti hvala.

Do sljedećeg pisanja tebi Ivana ali i svim našim čitateljima šaljem LJUBAV. Jer ona je ono što nam u ovom životu i nakon njega (pre)ostaje.

Tvoja i vaša Ingrid.

Objava Ivana Plechinger Kovačić pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ja kažem. Najljepša je stvar kada karijera i strast hodaju ruku pod ruku. Kada možete svjedočiti nečijem uspjehu, kada imate priliku gledati rušenje zida od predrasuda, i kada i sami osjetite da ništa, ali baš ništa u životu nije nemoguće.

Stoga mi je izuzetna čast što sam imala priliku intervjuirati jednu od najuspješnijih kolumnistica nove generacije u Hrvatskoj. Prekrasnu žensku personu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Njezino je ime – Andrea Andrassy.

Draga Andrea, navjerojatnije bi bilo pristojno predstaviti te kao stand-up komičarku, radijsku voditeljicu i kolumnisticu jednog poznatog portala. Ja to neću učiniti. Ne zato što sam nepristojna, već zato jer to rade svi, a ja ne želim biti kao svi. Ja ću te predstaviti kao ženu koja zna nasmijati ljude, a to je teško. Možda i najteže. Pogotovo danas kada je sve samo ne smiješno. I u tom (na prvi pogled) smiješnom, a (na drugi pogled) ozbiljnom svjetlu želim otkriti neke nove stvari o tebi. Dakako na moju radost i radost čitatelja mog bloga. Pa krenimo…

1. Draga Andrea, osjećaš li da živiš svoj san? I koliko bi se po tebi snovi trebali razlikovati od stvarnosti? Kažem to iz razloga jer mi se čini da vrlo mali broj ljudi sanja, većina ih se nažalost, bavi preživljavanjem…

Iskreno, nisam nikad na to gledala baš tako. Oduvijek sam radila ono što želim, ili barem nastojala raditi što želim, tako da se moj trenutni životni stil ne razlikuje od onog prije. Istina, sada iza sebe imam neke uspjehe koje nisam imala prije nekoliko godina, ali mislim da to nije življenje sna…više bih to definirala kao uživanje u plodovima dugogodišnjeg rada.

2. Kad smo već kod života i življenja, je li tvoja misao ‘Čovječe, nemoj bit šupak ispod zvijezda.’ ujedno i tvoja misao vodilja? Radiš li na tome da u svemu što radiš budeš čovjek i koliko je teško u šupcima preplavljenom svijetu opstati i biti svoj?

Zna biti teško, ali uvijek pristupam stvarima filozofijom:

‘Ako je netko drugi govno prema tebi, ne moraš i ti biti govno prema njemu, jer si onda i ti govno.’

Nažalost, u svijetu u kojem radim ima puno ljudi koji nemaju baš najbolje namjere i ne ponašaju se onako kako bi bilo lijepo da se ponašaju, ali opet, ja s njima nemam veze – ja se trudim ne bit taj šupak iz citata, što je ponekad teže nego što se čini, ali pokušavam svaku večer leći u krevet znajući da nisam nikome napravila ništa ružno.

3. Negdje sam pročitala da si dugo htjela studirati glumu ali si shvatila da to ipak nije za tebe. Ipak, da dobiješ priliku zaigrati na kazališnim daskama koju bi ulogu najradije odabrala za sebe i zašto? Navest ću tri žene potpuno različitih pogleda na svijet... Barunica Castelli (Gospoda Glembajevi), Nora (Ibsenova Kuća lutaka) ili Jane Eyre, (istoimeni roman Charlotte Bronte)?

Da, bilo je planova da upišem glumu, ali to je ostalo samo u planovima. Pronašla sam se u stand-upu i pisanju, a tu je i radijski posao, tako da se kreativno izražavam u drugim domenama. Što se glume tiče, definitivno bih se voljela okušati u njoj, a što se likova tiče, ne znam bih li birala sama. Kod glume me privlači upravo to da dobiješ ulogu i moraš se uživiti u nju, kakva god ona bila.

4. Smatraš li da su bogatiji ljudi – sretniji ljudi?

Mislim da su sretni ljudi sretni ljudi, i da to nema veze sa financijskom situacijom. Naravno, ljepše je biti tužan na Maldivima nego u svom stanu, ali mislim da je sreća nešto što uvijek dolazi iznutra. Znam ljude koji su postali uspješni u financijskom smislu, ali i dalje su nesretni jer nisu sami sa sobom definirali što žele od života.

‘Ne možeš očekivati da će te novac usrećiti, pametnije je da naučiš biti sretan bez novca.’

5. Koliko znam uživaš u posljednjim mjesecima svojih dvadesetih. Koja je po tebi najteža, ujedno i najvažnija lekcija koju si naučila tijekom faze lude dvadesete?

Pa, nisam baš bila previše luda. Puno sam radila, upoznala puno ljudi, i to isto namjeravam i dalje. Naučila sam da se oko nekih ljudi jednostavno ne isplati truditi, i da postoje ljudi koji će ti biti prijatelji samo dok su uspješniji od tebe. Naučila sam i da se treba kloniti ljudi koji se ne vesele zbog tvojih uspjeha, te se držati onih koji će se iskreno obradovati kad čuju da ti dobro ide.

6. Uspjeh ti kažu – ljudi nikada neće oprostiti. Koji je tvoj stav o tome i jesi li ikada (a vjerujem da jesi) doživjela oblik netolerancije ili čak grube predrasude prema onome što jesi i što radiš?

Smiješno je to – kad sam kretala sa svim ovim, bilo je puno pametnjakovića koji su mi govorili da se moram uozbiljiti i „pronaći pravi posao.“

Sad kad se sve nekako uobličilo u karijeru, ti isti ljudi tvrde kako su ponosni i kako su oduvijek znali da ću uspjeti u tome što radim. Meni je potpuno svejedno misli li netko da bih nešto trebala raditi ili ne, i misli li netko da možda ne zaslužujem nešto ili ne – znam točno što stoji iza stvari koje trenutno radim, i to je dovoljno. A što se tiče neopraštanja uspjeha – pametnije je da se ljudi fokusiraju na vlastite projekte nego da komentiraju tuđe. Ako samo filozofiraš oko tuđeg uspjeha, nemaš vremena napraviti svoj.

7. Moram te pitati. Svi govore da je unutrašnja ljepota važnija od vanjske, no budimo realni, nitko nam ne daje šansu da mu pokažemo koliko smo lijepi iznutra, ako već nismo izvana. Smatraš li da je u današnje vrijeme opsjednutosti vanjskim izgledom suviše licemjerno govoriti o unutarnjoj ljepoti? Što za tebe predstavljaju žene poput Kim Kardashian i dal bi se ikad i sama podvrgnula kakvoj estetskoj operaciji u ime ljepote?

Meni idu na živce ljudi koji kažu da odmah moraš suditi ljude prema unutarnjoj ljepoti. Naravno da ćeš kasnije biti koncentriran na nju, ali kad upoznajemo nekog novog, prvo vidimo vanjštinu. Kasnije odlučuješ je li vanjština u skladu s unutrašnjosti. Mislim da nije licemjerno govoriti o unutarnjoj ljepoti, jer je ona još uvijek najvažnija, a što se tiče plastičnih operacija – mislim da ne bih to učinila. Nos mi malo ide ukrivo i bilo bi mi draže da više ličim na Adrianu Limu, ali tak je kak je. Moje lice je kombinacija onog što su napravili moji roditelji, a kada bih to išla dirati, značilo bi da brišem dio njih sa sebe.

8. Jesi li kao osoba sklona riskiranju i hazardiranju, tipa – hoću sve sad i odmah ili si više ziheraški tip – idem polako ali sigurno…

Mislim da sam pola-pola. Odgovorna sam i jako organizirana, i ne radim stvari iz hira. Do sada sam odbila dva televizijska projekta jer mi se činilo da to nije za mene, i brojne ponude koje bi možda donijele trenutni boom i prepoznatljivost, ali posljedice ne bi bile toliko dobre. Opet, nisam ni tip koji sve važe i ništa ne iskoristi – slušam intuiciju. Ako imam osjećaj da nešto treba napraviti, to i napravim.

9. I za sam kraj. Da se ljubav može opisati u jednoj riječi a da to nije riječ ljubav koju bi ti riječ upotrijebila?

Čizkejk.

Draga Andrea, od srca ti zahvaljujem.

Želim ti još mnogo ispisanih stranica. Ljubavi i strasti u neograničenim količinama.

Čitamo se i dalje… 🙂

Objava Andrea Andrassy pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Biti žena na Balkanu, znači biti deo jednog užasnog paradoksa – biti nevidljiv a istovremeno probadati oči. Biti žena na Balkanu znači stalno voditi borbu sa onim, znaš gde ti je mesto.

Da. Ovo su riječi Tamare Kučan, prekrasne mlade umjetnice, srpske spisateljice koja zna koliko je bitno ne odustati u svijetu koji samo čeka na naše ne mogu… Koliko je bitno biti svoj (neopterećen s onime što će ljudi reći), živi li Tamara svoj san, koliko su godine bitne za uspjeh, je li svako zlo za neko dobro i još mnogo toga otkrivam u nastavku ovog  zanimljivog razgovora…

Draga Tamara,

najprije ti želim zahvaliti na tome što si pristala progovoriti za moj blog i time se predstaviti hrvatskim čitateljima i čitateljicama. Istina je da se preklapamo u dvije, po meni vrlo bitne stvari. Obje smo žene, relativno mlade i obje pišemo. Dijelimo istu strast, a intuitivno mi se čini da dijelimo još mnogo toga. Pa dopusti mi da se dijeljenjem umnoži ova strast i da sasvim otvoreno progovorimo o tome kako je biti – ŽENA PISAC. I to još na Balkanu.

1. Moje prvo pitanje. Osjećaš li da živiš svoj san? I koliko bi se po tebi snovi trebali razlikovati od stvarnosti? (kažem to iz razloga jer mi se čini da vrlo mali broj ljudi sanja, većina ih se nažalost, bavi preživljavanjem...) 

Draga Ingrid, hvala mnogo na pozivu da govorim za tvoj blog. U ovom trenutku, živim san koji sam sanjala kao dete. Kada smo mladi, sanjamo velike, naizgled nedostižne snove. Kako odrastamo, postajemo svesniji života, samim tim i snovi su drugačiji, jednostavniji. Tužno je što u tom odrastanju, mnogi snovi nestanu.  Amita, junakinja iz mog romana Kapija kaže: ”Ljudi često ubijaju svoje snove, ali se niko ne zapita odakle im pištolj”.  Poenta je, da može bilo ko da nam da taj pištolj, ali mi smo ti koji odlučujemo da li ćemo ga upotrebiti. Nema bitne razlike između sna i realnosti.  U pravu si kada kažeš da mnogo ljudi samo preživljava. Verujem da je to zato jer nisu svesni jedne banalne stvari: san kad se ostvari postaje realnost, a ostvarenje sna, naša realnost, zavisi isključivo od nas samih.

2. Kad smo kod života i življenja, nedavno sam pročitala tvoj fb status koji me malo je reći dotaknuo. Što iz razloga jer si tako iskreno iznijela ono što misliš, a što zbog toga jer je to rekla autorica čak sedam romana. ‘Nekada kada shvatim da sam nesposobna i netalentovana zato što sam žena, padnem u depresiju. Onda se setim. Hej. Pa ja sam istetovirana, probušena, razgolićena, i naravno glupa… Inače, novi tiraž moje gluposti po imenu Peščani sat je u prodaji, kao i novo izdanje Made in Beograd. ‘ Moje pitanje tebi glasi. Što za tebe znači biti žena na Balkanu? Koliko se nemira, skrivenih emocija i nesigurnosti krije iza osmijeha prekrasne mlade žene koju vidim?

Taj status, napisala sam izrevoltirana izjavama i tekstovima dva autora. Jedan autor je govorio da su žene u biti manje sposobne od muškaraca, da sve dobijaju preko veze i da je to razlog zašto ih je manje u jednoj srpskoj instituciji. Drugi je govorio da su mladi ljudi danas istetovirani, probušeni, goli i glupi. Zasmetao mi je šovinizam i zasmetalo mi je stavljanje reči  mladi, istetovirani, glupi u istu rečenicu.  Ne smatram da sam manje sposobna od muškaraca. Ne smatram da su tetovaže ili količina garderobe pokazatelj gluposti ili nečije pameti. Ne smatram ni da je mladosti mesto u toj rečenici. Kao mlada žena koja je sve postigla sama, zahvaljujući predanom radu, ne želim da ćutim. Galamim, ne zbog sebe, već zbog mladih žena koje verovatno doživljavaju ili će doživeti da budu svrstane u glupače samo zato što su lepe ili sposobne. Biti žena na Balkanu, znači biti deo jednog užasnog paradoksa – biti nevidljiv a istovremeno probadati oči. Biti žena na Balkanu znači stalno voditi borbu sa onim ”znaš gde ti je mesto”. Ne daj Bože da spadaš u žene prijatne spoljašnjosti – tada se podrazumeva da ti je unutrašnjost trula i da si prazna. Biti spisateljica (ne pisac, SPISATELJICA), na Balkanu ima posebnu magiju. Ti si samo jedna glupača, koja piše bezvredne knjige za očajne domaćice. I ono što svaka žena koja u nečemu uspe, treba da zna – podrazumeva se da je ku*va, ku*vetina.

Koliko se nemira, skrivenih emocija i nesigurnosti krije? Mnogo. Zaista mnogo.  Ima ljudi koji idealizuju omiljenog pisca. Logično, pred ljudima je samo krajnji proizvod – knjiga, potpisana imenom i prezimenom.

Stvaralački proces je često težak tonu nemira, nesigurnosti i lomova i nema ime i prezime.

 3. Prvi si roman napisala napisala sa svega sedamnaest godina. To je priznajem jako hrabar potez. Koliko si podrške i (ne)razmijevanja imala od strane ljudi koji su te okruživali u trenutku kada si odlučila objaviti svoju prvu knjigu?

Iskreno, to je samo potez. Godine su bitne jedino za kvalitet vina i zatvorsku kaznu.  Jedino što je hrabro je to što sam bila svesna kako književnost percipira mladost i što sam ostala istrajna… Mada ni to ne bih nazvala hrabrošću, već prevelikom željom da uradim ono što želim, koju sam u neznanju nazivala inat. Podršku sam imala od najbližih ljudi, ali i oni su bili skeptični. Ljudi su mislili da gubim vreme. Mnogi su se smejali, tačnije podsmehivali. Bilo je tu zaista raznih komentara…

4. Često tvoje pisanje uspoređuju sa pisanjem Charlesa Bukowskog. Laska li ti to ili ti zadaje određeni teret? I zapravo, šta misliš, zbog čega ljudi imaju potrebu uspoređivati nekoga s nekim? Kada razmišljam o ljudima uvijek se pitam, zbog čega se mi neprestano u svojoj glavi uspoređujemo s drugima, znajući dobro da ničija priča nije ista…? Što ti misliš o tome?

Danas me to poređenje malo umara. Na početku mi je laskalo. Voleli Bukovskog ili ne, on je veliko književno ime. Ljudima je lakše da, novog i nepoznatog autora uporede sa nekim velikanom književnosti. Ljudi se plaše nepoznatog, pa često prilaze nepoznatom stvarajući niz asociacija na ono poznato. Ljudi vole da definišu stvari, vole etikete, vole da stavljaju stvari u određen folder jer tako lakše funkcionišu.  Kada nekome zalepimo etiketu, ne zalepimo mu samo ono što jeste, već i ono što nije. Čini mi se da je to razlog zašto ljudi vole da porede, da svrstavaju, rangiraju…

5. Slažeš li se sa izjavom/bolje reći mišlju…’ Život nam često podastire najveće darove ingeniozno upakirane u našu najgoru noćnu moru…’ Vjeruješ li da je svako zlo za neko dobro i jesi li imala priliku takvu noćnu moru osjetiti na svojoj koži?

Slažem se. Naravno da sam osetila nekoliko noćnih mora na svojoj koži. Neke su me slomile, ali su me i sastavile, bolje nego što sam bila sastavljena pre njih. Neke su me ubile, samo da bih ponovo bila živa, gladna života. Lekcija, saznanje, iskustvo… To je taj dar koji si spomenula. Jednostavno je. Nekih stvari nismo svesni dok ne izgubimo svest.

6. U trenutku kada ispišeš posljednji redak u knjizi počinje priča oko izdavanja iste. Otkrij nam, kakva je priča oko izdavanja u Srbiji (Beogradu)? Jer moram ti reći da je ovdje poprilično loše da ne kažem užasno. Izdavači su spali na niske grane, a oni rijetki koji opstaju guraju već provjerene, etablirane autore od kojih naravno zarađuju. Ovi drugi se naravno snalaze sami a to nerijetko znači pakao i preživljavanje.

Identično kao u Srbiji.  Postoji mnogo registrovanih izdavača, ali se sve svodi na par velikih koji ”jedu” manje. Manji jedva opstaju. Mladim, neafirmisanim autorima je jako teško jer nailaze na mnoga zatvorena vrata. Književnost je krajnje komercijalizovana i umesto da se vrednuju reči, vrednuju se brojke. I sama sam deo pakla i preživljavanja, ali postoji tu jedna divna stvar. Uspeh je slađi kada se sam za njega izboriš. Naučila sam jednu vrednu lekciju – niko se neće lomiti oko tvoje knjige osim tebe samog, bio deo velike izdavačke imperije ili bio sam u nečemu.

7. ‘Svoju kocku bacaš sam.‘ Pročitavši ovu tvoju misao rekla sam da. To je to. Vjeruješ li da nam je sve već u životu negdje zapisano ili da mi sami ispisujemo stanice svoga života. Konkretno, vjeruješ li da ti je bilo suđeno da postaneš pisac?

To je rečenica iz mog romana Kocka 2. Postoji u tom romanu još jedna rečenica. ”Svaka kocka bačena zbog ljubavi je šestica”. Smatram da je od samog trena kada kocka padne, bitniji tren kada rešimo da bacimo kocku, kada shvatimo da je kocka u našim rukama. Kada shvatimo da imamo sposobnost da sami nešto odlučimo, da sami prelomimo, da sami krenemo u nešto ili ka nekome. Ljudi vole reč sudbina, zato što je  sudbina uteha za lične neuspehe.  Sudbina te tera da se pomiriš sa porazom umesto da hrliš ka pobedi. Ne verujem u sudbinu. Ne verujem u to da je nešto zapisano. Da li mi je bilo suđeno da postanem pisac?  Ne. Nije mi bilo suđeno. Sve je ukazivalo na to da treba da odustanem. Prepereka za preprekom… Samo me je jedna stvar vukla napred – ljubav.  Zato sada i živim tu šesticu…

8. Pisala si o svemu. O prostituciji, o problemima mladih ljudi, o sazrijevanju, rušenju osobnih barijera, o strahovima, o imigraciji, o ljubavi… (slobodno nadodaj još….) Koliko si kao mladi pisac socijalno osjetljiva na društvo u kojemu živiš? Što je ono što ti posebno smeta, i na što ne možeš ostati ravnodušna?

Jako sam osetiljiva. Često se pitam da li je ta senzitivnost blagoslov ili prokletstvo.  Neke patnje i boli  koje nisu moje lične tuge, bolujem istinski. I to je prokletstvo. Blagoslov je jer mogu da ih opišem kao da su deo moje svakodnevice. Stvar je jednostavna – svako od nas ima svoj mali svet, ali ne možete stvarati u kanalizaciji i praviti se da fekalije ne postoje. Smeta mi nedostatak empatije u ljudima, diskriminacija, mržnja, smeta mi neumorno ponavljanje i citiranje prošlosti. Najosetljivija sam na sklonost ljudi da u startu  nešto odbace, iako o tome ništa ne znaju i ne trude se da saznaju.

9. I za kraj… s obzirom da je misao vodilja ovog bloga pozitivne misli, pozitivan život… da imaš priliku nekoj osobi promijeniti cijeli život (na bolje) jednom jedinom rečenicom koja bi to rečenica bila?

Ljudi često priželjkuju nešto ili nekoga što će u sekundi promeniti i preokrenuti sve. To za čime vape i što priželjkuju su oni sami. Promeniti nečiji život je nemoguća misija ukoliko to nije naš život. Verujem da možemo nekoga da podstaknemo i pokrenemo da krene ka promeni…  Možemo biti taj vetar u leđa, ali… Samo ta osoba može da promeni svoj život. Čini mi se da, ljudi generalno ne znaju koliko mogu. Tako da… Rečenica koju bih svakome rekla je: ”Možeš.”

Tamara, od srca ti zahvaljujem…želim ti još mnogo ispisanih stranica. Ljubavi i strasti.

I vjerujem da se ove godine i vidimo u Beogradu…

Objava Tamara Kučan pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Razmišljala sam, što mi o životu može otkriti osoba poput Jelene Pantić, diplomirana psihologinja, osoba koja se više od deset godina bavi emocionalnom inteligencijom i pozitivnom psihologijom, te naposljetku psihologijom sreće i blagostanja u ljubavnim vezama. Kako naučiti ljude da zavole sebe, kako ih naučiti da se upoznaju? Puno mi se pitanja motalo po glavi. Pitanja su tražila odgovore. Radovala sam se svakom ispisanom retku ove prekrasne žene…

1. Draga Jelena, dugo sam razmišljala koje bi bilo prvo pitanje koje bih vam uputila. Da li bi to bilo pitanje o sreći i blagostanju, poslu i ostvarenju ciljeva, ili pak o ljubavi i ljubavnim vezama. Stoga sam odlučila ne postaviti vam prvo pitanje nego vam dopustiti da mi kažete tko je Jelena Pantić kojom se ponosite? Tko je Jelena koja vam kada je teško izmami osmijeh na lice, i ne samo vama već i drugima?

Draga Ingrid, hvala ti na ovako lepom uvodu i inspirativnom pitanju.

Jelena Pantić kojom se ponosim je osoba koja u ovo vreme naopakih vrednosti uspeva, nekad manje a nekad više, da ostane verna sebi, da sluša sebe i svoje srce i da se hrabro i istrajno kreće kroz život.

Osobine na koje sam možda najviše ponosna kod sebe su optimizam, vedar duh i smisao za humor, tako da mi je jako lako izmamiti osmeh na lice i zasmejati me. Ponosna sam i zahvalna što već dugo negujem te osobine i taj stav i mislim da je to nešto što me je čuvalo i u najtežim situacijama, kad mi život nije baš bio ružičast.

2. Jelena, vi živite i stvarate u Novom Sadu. Možete li mi otkriti kakav je život u tom drugom po veličini gradu u Srbiji? S obzirom da na jesen planiram svoj prvi dolazak u Srbiju, zanima me što mogu očekivati od grada i kolektivne misli ljudi koji čine Novi Sad ali i Srbiju?

Bez obzira na mesto u kom živimo, život je onakav kakvim ga mi napravimo. Ja Novi Sad mnogo volim, njegovu mirnoću i toplinu. Od grada možeš da očekuješ mnogo lepog, pored lepih građevina i kulturno istorijskih spomenika, sama atmosfera Novog Sada je specifična. Meni je posebno simpatičan komentar prijatelja iz Beograda koji su konstatovali da u Novom Sadu vreme sporije teče. Nadam se da će ti se svideti i da ćemo uspeti da se sretnemo i popijemo kafu na nekom od mojih omiljenih mesta. Na primer na Tvrđavi, da razmenjujemo iskustva o pisanju, životu i ljudima, dok gledamo grad i Dunav kako lenjo teče.

Od ljudi možeš da očekuješ ljubaznost i spremnost da ti kao gošći pomognu i učine tvoj boravak u našem gradu što prijatnijim iskustvom. Koliko mi je poznato, svi koji posete Novi Sad sa sobom ponesu lepa iskustva i želju da mu se vrate. Sigurna sam da će tako biti i kod tebe.

3. Vrlo ste aktivni na društevnim mrežama. Vaša facebook stranica‘Emocionalna inteligencija’broji više od 75 000 fanova. I sami napominjete kako ste preko društevnih mreža i bloga upoznali mnogo divnih i dragih ljudi, i to je nešto na čemu ste najviše zahvalni internetu. Iz vaše osobne perspektive, što mislite da je tajna uspjeha na internetu? Za šta se ljudi najviše ‘kače’ i koji je sadržaj ljudima najzanimljiviji?

Da, aktivna sam i mnogo volim društvene mreže, pogotovo Fejsbuk. Mislim da je „tajna“ uspeha, ako tako nešto postoji, iskren nastup. Pri tom ne mislim na otkrivanje intime nego na deljenje nečeg što je nama važno i inspirativno. To se nekako oseti, sa kojom emocijom i iz koje pozicije nešto postavljamo, sa kojim motivom. „Tajna“ je možda i sposobnost da se povežemo sa drugima na nekom ljudskom nivou, sa emocijom a ne tek reda radi. To primećujem po tekstovima koje pišem- što više unesem sebe u njih i što više uživam dok pišem, ljudi bolje reaguju i pišu mi koliko im znači da pročitaju tako nešto.

Teme koje su, bar što se moje oblasti tiče, najzanimljivije su ljubavne veze, sreća i u poslednje vreme sve više ljubav prema sebi.

4. Moram vas upitati, pišu li vam čitatelji iz Hrvatske, kako vi gledate na političko ali i društveno stanje koje je zadesilo Balkan? Čini li vam se da su ljudi kolektivno potonuli i da je zavladala jedna depresija koja se nije osjetila još od davnih vremena?

Najviše čitalaca imam iz Srbije, ali i iz ostalih zemalja „regiona“ kako se to sad kaže. Pišu mi iz Hrvatske, tako da znam da su moji tekstovi i tamo čitani. Mislim da su sva događanja koja su iza nas ostavila traga u vidu emocionalnih rana i tereta brige za egzistenciju i da vlada depresija. Ono što je utešno u ovoj priči je da zahvaljujući najviše internetu imamo mnogo izvora podrške i samopodrške na raspolaganju. Tu je i moj blog i tekstovi na njemu, u kojim se trudim da dam smernice i ideje za to šta nam je činiti i kako da olakšamo sebi čak i kad je objektivno jako teško.

5. Nećemo o teškim i depresivnim temama. U jednom intervjuu koji ste dali pročitala sam da ste beskrajno zahvalni sebi što ste ustrajali u tome da slušate kako kažete‘šaputanje mog srca’ o tome šta želite raditi, a upravo u vrijeme kada je na ovim prostorima to izgledalo kao naučna fantastika. Sada je to kažete vaša realnost i jako ste sretni zbog toga. Mojepitanje glasi, kako ste smogli snage da pratite svoje snove, svoj unutarnji glas? I najzad, kako su ljudi iz vaše okoline reagirali na vašu odluku?

Moja odluka da napustim pravni fakultet i upišem psihologiju je naišla na neodobravanje sa svih strana. Što od strane roditelja, što mi je nekako razumljivo, to i od strane prijatelja. Svi su bili zabrinuti za moju budućnost jer „pravnici zarađuju dobro a psiholozi se teško zapošljavaju.“ U tom trenutku to nije bila hrabrost nego osećaj da nemam izbor i da je studiranje psihologije i bavljenje psihologijom nešto zbog čega sam odošla na ovaj svet. Osećaj da sam to ja i da je to moja svrha. Plašila sam se jer mi niko nije garantovao da ću stići tu gde sam sad, tada nije bilo ni interneta i objektivno gledano budućnost psihologa nije izgledala svetlo. Ali, istrajala sam uprkos strahu i sumnjama, i evo me ovde, gde želim da budem- pišem o psihologiji i to ljudima pomaže 🙂

Do sada su ljudi iz mog okruženja shvatili da znam šta radim i da moje „čudne“ ideje izađu na dobro, tako da imam mnogo podrške sa svih strana.

6. ‘Priča o mom vereničkom prstenu‘ priča je koja se dojmila velikog broja ljudi koji prate vaš blog (tako i mene) kažete: ‘Već dugo se bore ona koja veruje da je život više od životarenja i igranja po pravilima, ona koja veruje da je moguće biti srećan i ostvarivati svoje snove i ona druga… koja se boji da sanja.‘ Jelena, oprostite ako sam ovako direktna ali kao ženu koja se kao i vi u isto vrijeme ne boji ali i strahuje, zanima me čega se vi još uvijek bojite? Koji je vaš najveći strah koji vas na neki način određuje kao osobu?

Hm…nisam nikad razmišljala o tome- koji strah me određuje kao osobu. Sad kad razmišljam o tome, shvatam da strah nije emocija koja me određuje. Uplašim se ponekad i zabrinem, ali to je sve kratko i prolazno. Strah koji me je dugo određivao je strah da budem to što jesam, da pokažem sebe pred drugima, da kažem šta mislim i da kažem ne, da živim život po svom osećaju. Sada već u svom iskustvu imam mnogo dokaza da je to što ja jesam ok i da je način na koji živim život ok. Ne savršen, ali najbolji mogući u ovom trenutku.

Hvala ti za ovo pitanje, pomogla si mi da osvestim da je problem koji me je dugo pratio rešen i da su svi moji napori i aktivnosti u tom pravcu urodili plodom. Često govorim da se ne bavim problemima nego rešenjima i jačanjem snaga kod osobe i da se na taj način neki problemi sami reše. Evo sad imam još jedan dokaz za to 🙂

7. Osim što ste psiholog vi ste i stvarna žena koja se na dnevnoj bazi bori sa životnim radostima, problemima i izazovima. Možete li mi otkriti kako izgleda jedan vaš ‘normalan dan’? Što je ono što vas posebno veseli u danu i što sa zadovoljstvom radite?

Svaki moj  „normalan dan“ je drugačiji, ali kroz skoro svaki se provuče neko vreme za pisanje i čitanje, rad sa klijentima, vreme za Fejsbuk i odgovaranje na poruke i mejlove, vreme za druženje, boravak u prirodi. Koliko god volim svoj posao, trudim se da sebi obezbedim dovoljno odmora i vremena posvećenog nečem drugom, i na taj način „punim baterije“ i održavam motivaciju i inspiraciju. Vežbam jogu i to mi mnogo prija a volim i da vozim rolere i koristim svaki lep dan za tu aktivnost. Sve ovo što sam napisala me posebno veseli, a naučila sam da uživam u naizgled manje zabavnim i prijatnim aktivnostima poput spremanja kuće, nabavke, kuvanja…

Trudim se da u svemu što radim pronađem nešto lepo i prijatno, i kako vreme prolazi to mi sve više polazi za rukom. Sa takvim stavom svaki, i najobičniji dan je prepun lepih trenutaka.

O tome kako sam uspela da od spremanja po kući i pisanja seminarskog rada napravim lakša i prijatnija iskustva sam pisala u tekstu  motivacija i odugovlacenje

8. Dojmila me se vaša misao ‘Prevelika želja da se nešto postigne obično dovodi do toga da se zablokiramo.’ Vjerujete li da ljudi ponekad od prevelike želje mogu izgoriti, te možete li mi otkriti kada smo i zašto postali robovi prevelikih očekivanja? Čemu vi robujete u svom životu?

Da, od prevelike želje može da se izgori. Važno je da preispitujemo sebe, svoje želje, potrebe i motive, način na koji pristupamo životu, pa i željama i ciljevima. Mislim da smo kolektivno postali robovi previsokih očekivanja zato što verujemo da je sreća tamo negde, izvan nas, i da za sreću treba da ispunimo razne uslove i postignemo mnogo toga. Novac na primer, je potreban i koristan, ali ne može da nam kupi sreću, unutrašnji mir i osećaj smisla. Može da nam pomogne da ispunimo sebi neke želje i ostvarimo neke ciljeve, da zadovoljimo neke potrebe, bazične i one koje to nisu, ali problem nastaje kada umesto da koristimo novac za život mi živimo kao robovi novca. Ili robujemo slikama savršenstva koje nam nameću mediji.

Recimo da sam robovala toj ideji da moram da budem savršena i da ne grešim, i mnogo me je to sputavalo u življenju lepog i ispunjenog života. Zadovoljna sam što je to u velikoj meri iza mene i što sada mogu slobodno da kažem da ne robujem nikome i ničemu.

9. Nikada kao do sada nismo bili toliko blizu (ako se osvrnemo na sve mogućnosti moderne tehnologiju) no ipak, nikada nismo bili toliko daleko. Što vi mislite zašto je to tako? Zašto se ljudi toliko boje bliskosti, intime, stvarnih emocija? Je li to produkt teškog života i manjka sigurne egzistencije ili?

Slažem se s tobom da nikada nismo bili toliko blizu a toliko daleko. Sa toliko mogućnosti za komunikaciju a toliko nesporazuma i udaljenosti. Mislim da sam deo odgovora dala u prehodnom pitanju- robujemo perfekcionizmu i bojimo se da pokažemo sebe kakvi jesmo- a to je prvi uslov za bliskost i povezivanje sa drugima. U tekstu moc ranjivosti sam pisala o tome i taj tekst je naišao na jako lepe reakcije, najviše olakšanje jer su ljudi shvatili da nisu sami u tom problemu.

10. Tokom svih ovih godina rada učili ste na raznim stranama i od raznih učitelja. Kome ste posebno zahvalni i koja je za vas najvrijednija životna lekcija koju ste usvojili?

Svim učiteljima sam posebno zahvalna. Zoranu Milivojeviću, Anici Dudvarski, Gordani Mićović, Lidiji Pecotić, navešću samo neke od njih od kojih sam najviše naučila o transakcionoj analizi i geštalt psihoterapiji, o sebi i tome šta sve možemo da uradimo i promenimo u životu.

Kada bih nabrajala šta i koliko sam od koga naučila, ovaj intervju bi bio mnogo dugačak. Učila sam i od pisaca i iz filmova i od običnih neobičnih ljudi koje sam sretala u životu. Od svakog i iz svega može nešto da se nauči, kada smo otvoreni i spremni za to.

11. Nedavno sam se pronašla u jednom vašem fb statusu. Moram priznati da potpisujem svaku napisanu riječ. ‘Savetovao me neko da se malo suzdržim od pokazivanja pameti jerbo muški to ne vole.Pa, ovaj, kako da kažem…. nisam primetila. Muški koji ne vole nas pametne nisu moja ciljna grupa, tako da sve ok. Namaste.’ Recite mi kakav je vaš stav o današnjim modernim ženama? Čemu tolika potreba za zadovoljavanjem vanjštine na štetu unutarnjeg rasta? U što vi najviše ulažete na sebi?

Nama modernim ženama nije lako, kao što nije lako ni modernim muškarcima. Polne uloge su manje jasno i strogo definisane, što nam daje više slobode ali samim tim i odgovornosti. Pred nama su razni teški zadaci, možda najteže je to balansiranje između obaveza koje smo dobile emancipacijom i čuvanja onog iskonskog ženskog u nama. Nije nam lako ali raduje me to što znam da ima mnogo žena koje su istrajne na svom, kako to naslov jedne lepe knjige o psihologiji žene  kaže „viteškom putovanju“. Jedna od mnogih dobrih stvari koje sam dobila od bloga i pisanja na njemu su kontakti sa ženama i muškarcima koji rade na sebi i ulažu u svoj lični razvoj. I tebe i tvoj blog vidim u toj našoj, viteškoj grupi, koja spaja nežnost i ženstvenost sa pameću i uspehom.

Potreba za zadovoljavanjem spoljašnjosti na štetu unutrašnjeg rasta ide ponovo iz zahteva koje društvo stavlja pred nas i slika kojim nas mediji bombarduju i u velikoj meri oblikuju. Potrebno je mnogo snage i rada da bismo se oduprli porukama da je samo izgled bitan i da je sve manje od savršenog (fotošopiranog) dovoljno dobro.

Najviše ulažem u sebe ! Zavisi kako kad i u kojoj sam fazi, nekad više ulažem u znanje, nekad u izgled i garderobu, nekad u svoj unutrašnji svet, ali trudim se da što je moguće više živim uravnoteženo.

Neke unutrašnje i lične vrednosti su važne, ali u redu je vrednovati i neke spoljašnje, materijalne. Ne mislim da smo više vredni ili duhovni ako ne vodimo računa o svom izgledu i načinu na koji se oblačimo i predstavljamo drugima. U redu je radovati se novim cipelama i uživati u njima, lepoj haljini, novoj boji kose ili frizuri…sve dok sebe ne vrednujemo isključivo kroz te stvari. Mislim da je deo ljubavi prema sebi i da se ulepšavamo, za sebe i za druge, i to nas ne čini manje dubokim i vrednim osobama.

12. I za sam kraj. Ne mogu ne primjetiti da ste vi kao osoba ali i Srbi u kolektivu jako otvoren i sretan narod, bez obzira na standard i recesiju koja vlada kod vas i svuda u svijetu. Konkretnije, čini mi se da se puno više smijete, puno ste otvoreniji i sretniji od Hrvata. Jesam li u pravu ili?

Nisam se mnogo bavila takvim poređenjima i trudim se da izbegavam generalizacije, ali ima istine u tome što si rekla. Verujem da je to do vaspitanja i istorijskih uticaja. Hrvatska, kao i Vojvodina, su više pod austrougarskim uticajem, za razliku od juga Srbije gde su pravila malo drugačija, fleksibilnija. Sve to utiče na način na koji živimo život i doživljavamo ga. Važno mi je da naglasim  da bez obzira na poreklo i mesto na kom je neko odrastao, verujem da svako od nas ima mogućnost da učini mnogo toga za sebe i da živi jedan lepši i ispunjeniji život.

Za kraj čitateljima mog bloga možete uputiti jednu svoju misao.

Sa tvojim čitaocima želim da podelim rečenicu  iz teksta kako pronaći i zadržati leptiriće u stomaku  koja mi je posebno draga i koja je mnogim mojim čitaocima među omiljenima: Kada ste zaljubljeni u svoj život, kada obraćate pažnju na sebe, na druge i svet oko vas, kada umesto inertnog čekanja preduzimate aktivnosti koje vas opuštaju, vesele, raduju… tada znate kako da “prizovete letiriće”… i tada budite “leptiriće” u drugim ljudima.

A imam i poklon za njih – moju zbirku tekstova o sreći koju sam nazvala Vodič za srećniji život, koji mogu da preuzmu ovdje vodic-za-srecniji-zivot

Najljepša vam hvala 🙂

Hvala i tebi draga Ingrid, uživala sam u pisanju odgovora 🙂

p.s. Nedavno sam shvatila, jedina stvar zbog koje se u životu kajem je ta što nisam uz književnost paralelno studirala psihologiju. Godine traženja i unutarnji glas su mi potvrdili da mi je ‘suđen’ rad s ljudima, međusobni dijalog, pomaganje, približavanje i upoznavanje. Ipak, vjerujem da se sve u životu događa s razlogom i kako je moj završeni  studij kroatistike i filozofije pridonio tome da se razvijam u pravcu kojeg sam sama odabrala. Vjerujem da je psihologija već pronašla put u moj život a to mi potvrđuju i međuljudski odnosi na koje sam u svom životu jako ponosna.

Hvala Jeleni koja mi je veliki uzor 🙂 Vidimo se u Novom Sadu…

Objava Jelena Pantić pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ipak postoji osoba koju poznajem već jako dugo vremena (nećemo brojati godine, nije bitno) a koja me uvijek oduševljavala svojim razmišljanjima, jedinstvenim pogledom na svijet, odnosu prema ljudima i životu općenito. To je osoba koja će vam se uvijek javiti na telefon, koja će vas pažljivo slušati i dati vam vrlo pametan savjet. Koja će pronaći ono najljepše u vama i ovjekovječiti to fotografijom, i naposljetku, to je osoba koju ćete željeti imati u životu.

On je Josip Čekada, moj dugogodišnji prijatelj, i nadodat ću vrlo ponosno, recenzent moje prve knjige.Čovjek koji svojim fb statusima izriče svoj vrlo realan, neki bi rekli kritičan stav prema zemlji, politici, ljudima. Čovjek koji je pred svojim objektivom imao najljepše žene na ovim prostorima, čovjek bez dlake na jeziku…a gdje mu je kraj …

Ne osjećajući da gubim sebe, mijenjam sebe!

1. Neznam kako te predstaviti u kratkim crtama – pa dragi Josipe možeš li se predstaviti ti sam u kratkim crtama? Tko je  Josip kojeg ja poznajem?

Eto, rekao sam kratko i jednostavno, a kako sada kratko? Ajoj, šta da ti kažem draga Ingrid, tvoje je pitanje jedno do onih na koje bi mogli odgovarati danima…u ovim sam godinama došao do vrhunca da poznajem sebe. Istina je ta da se svaki dan preispitujem, svakoga dana otkrivam novi djelić sebe. Kako stičemo životna iskustva tako se u skladu s time i korigiramo. Svoje iskustvo koristim da bi prepravljao sebe, ako bi to mogao tako reći. Ne osjećajući da gubim sebe, mijenjam sebe!

2. “Doživjeti istinsku radost života znači pridonijeti onom cilju koji i sami smatramo veličanstvenim, biti snaga prirode umjesto grozničave, sebične, sitne duše.” Što je za tebe Josipe istinska radost života? Što te najviše ispunjava i veseli?

Malo stvari me veseli, zato što živimo u teškim vremenima, ali govore da su vremena oduvijek bila teška. Rekoh, malo me stvari veseli ali kada me nešto veseli onda me male stvari vesele. Sitne stvari koje nemaju veze sa wow, megalomanskim stvarima…ja ih nazivam mali inserti u životima drugih ljudi koji se isprepliću sa mnom…pokušavam svakoga dana pronaći jednu malu radost, razlog za veselje. Jer ako mi se u danu nametnu stvari koje me ne čine veselim moram onda kao protutežu pronaći barem jednu koja me čini radosnim.

3.Odmah na početku moram istaknuti tvoju angažiranost na društvenim mrežama – točnije face-u… kada se javila tvoja potreba za iskazivanjem svoga stava prema svijetu i društvu u kojem živiš?

Naime, svojevremeno sam naišao na knjigu Ive Andrića ‘Znakovi pored puta’ i to me nevjerojatno približio Andriću. Tko je pročitao tu knjigu, a pretpostavljam da si je Ingrid ti pročitala dobro znaš da je u toj knjizi mnoštvo misli, razmišljanja, a u današnje vrijeme bi to bili kratki statusi. S obzirom da sam kao mlad čovjek dosta putovao ambiciozno sam na svoje rokovnike napisao znakovi pored puta i tu je priča krenula…tako da fb statusi u mom slučaju postoje više od 30-tak godina…

4. Apropo našega društva i zemlje u kojoj živimo – kada bi našu zemlju morao opisati u tri riječi, koje bi to riječi bile?

To bi bilo ‘stojim na mjestu’ x3.

Čisto da naglasim te riječi. Iskreno ne bih tu imao puno lijepih riječ,i s time da je bitno razlikovati ljubav prema zemlji u kojoj živimo, moru, našim prirodnim ljepotama i ljubav prema ljudima koji kreiraju ovu zemlju, a to je do sada samo minus, minus, minus…

5. Možeš li se sjetiti kako je tvoj život izgledao kada si bio u mojim godinama?

Hm…to bi bilo ovako. Sjećam se toga kao scene iz nekog akcijskog filma…ide ovako…netko dobije batina na cesti. Nakon toga se povuče, nigdje ga nema, vrijedno trenira i vježba i onda nakon nekoliko godina pojavi se kao pravi super junak. Tako ja sebe vidim u tvojim godinama, kao nekog anti-junaka. Nesiguran u sebe, sa puno strahova, bez uvjerenja da je ono što radim ispravno. To je bilo, rekao bi to ovako – vrijeme mukotrpnog treniranja življenja. I onda sam, nakon nekog vremena…Napokon izašao na ulicu pa rekao, naravno metaforički – ‘ajde tko će sada u fight sa mnom, sada sam spreman‘!?

Da zaključim, sada dišem punim plućima i to plućima nepušača!

6. Na što si najponosniji u svom životu?

Najponosniji sam na trajna prijateljstva koje sam stekao tijekom života. S obzirom da se stalno suočavamo sa razočarenjima u ljude i vrlo često se osjećamo izdanima od strane drugih ljudi, ja sam sretan jer nemam taj osjećaj razočarenja ili izdaje. Jednostavno treba prihvatiti da nas sve život sastavlja i rastavlja. I svatko od nas slijedi svoj put.

7. Što je ono što te prvo privuče ljepšem spolu? Što prvo zamjetiš? To te pitam jer si neprestano okružen prekrasnim djevojkama. Kako znaš ili osjetiš da djevojka ima nešto više od prirodne ljepote koja je dobro znamo prolazna?

Kako ono kažu, ljepota je ono što nas privuče a karakter je ono što nas zadržava…stoga, bilo bi nesuvisno reći da čim vidim djevojku znam sve o njoj, ali ipak ima nešto u pogledu djevojke, mlade djevojke na primjer. To je vanjski izgled plus onaj bunt koji u mladima postoji. Ta kombinacija izgleda i unutarnjeg bunta je ono što čini ljepotu. Na kraju krajeva, kada mi gledamo neku osobu mi ne vidimo osobu kakva ona jest već ono što mi percipiramo u njoj. Ljudi su naša ogledala.

8. Što misliš, zašto je ovo društvo toliko tašto i koliko su se po tebi iskrivile temeljne ljudske vrijednosti?

To je vrlo jasno. Dali smo previše prostora pokvarenim ljudima. Vi očekujete mudrost ljudi koji vas vode, ako moram usporediti sa nečim usporedit ću sa odnosom roditelja i djeteta. Recimo ti očekuješ da im možeš vjerovati, da će se brinuti o tebi, da te neće prevesti preko crvenog na semaforu, a  onda se događaju upravo suprotne stvari i reakcije.

Dajemo krivim ljudima da nas vode i iz toga proizlazi opći pad vrijednosti u društvu i  pojedincima.

9. Bolje je živjeti jedan dan kao lav, nego sto kao ovca. Slažeš li se sa time?

I živjeti kao ovca je u redu, ako kao ovca dobiješ sve ono što ti je potrebno za život. Ali ovdje u prenesenom značenju znači, ne treba shvaćati da samo zato što je netko ovca da je glup. Čak i nisam pristalica toga da želim živjeti jedan dan kao lav. Opet se vraćam na ljude u ovoj zemlji koji su prepušteni sami sebi, koji gledaju kako ovi gore uzimaju sve što žele, a ove ovce dolje ne žive već životare. Povijest nas uči da se stvari ako ovako nastave neće dobro završiti.

10. I za sam kraj ne mogu izbjeći pitanje o ljubavi? Što je za tebe Josipe ljubav? Koliko je u tvom životu bilo ljubavi i jesi li spreman zbog ljubavi učiniti sve?

A ljubav…

To je…kao sreća, nemamo jednu veliku sreću već je ona proizvod malih djelića sreće…stoga  ljubav je, ja je doživljavam kao niz malih znakova, gesti, niz sitnih točkica koje kada pretvaram kroz život kažem, aha to je bila ljubav. Mislim da su nesretni ljudi oni koji nemaju ili izgube vjeru u ljubav. Ljudi se bore za ljubav na različite načine.  A time ne mislim samo na ljubav koji proizlazi iz intimne veze već općenito na ljubav u svim njezinim segmentima.

 Ljudi koji su bez ljubavi doista su u velikom problemu.

Hvala Josipe na prekrasnom razgovoru. Želim ti još puno ljubavi…znakova pored puta, inspirirajućih fb statusa i svega onoga što si želiš i sam…

Objava Josip Čekada pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Danica Karić nije samo srpska pop zvijezda i javna osoba. Danica Karić je puno više od toga.Na sceni aktualna još od 1998. godine. Bavi se aktivno, kao predsednik Karić fondacije, humanitarnim radom. Još 2010. godine započela je svoj blog thehappyplanet.co.uk koji danas postaje brend i filozofija života mnogima ( a time i meni dakako) , a inspirirana time ove godine objavila je i  knjigu „Srećna Planeta: Recepti za život“.

U razgovoru sa ovom divnom ženom otkrila sam puno toga.

Uživajte u ovoj prekrasnoj priči koja vam stiže sa relacije Rijeka – Beograd 🙂

1.Draga Danica, kada čitam vašu biografiju nemogu ne primjetiti da ste doista jako svestrana osoba. Glazbenica, glumica, humanitarka pa i spisateljica. Otkuda želja za radom u svim tim područjima umjetnosti, i da morate izabrati najdraži ‘ životni poziv’ koji bi to bio?

Ja sam jednostavno umetnik. To je u mojoj duši. Moram da ispoljim tu svoju energiju i kao mala sam otkrila da su to za mene muzika, gluma, pisanje, slikanje, fotografisanje… sve što je kreativno (a sve može i treba da bude kreativno). Završila sam glumu na fakultetu, magistrirala sam kreativno pisanje… to me ispunjava. Pišem svakoga dana. A i čitam svakoga dana… šta je pisac bez da je istrazivač života? Istražujem kroz život, kroz knjige, kroz note, tekst i platna…

Humanitarnim radom se bavim profesionalno od 2012, a pre toga sam bila uključena u rad naše porodične fondacije. Odrasla sam u kući gde su davanje, pomaganje i deljenje bili na prvom mestu, i dan danas jesu. Uživam u tom radu. Ispunjava dušu.

‘Životni poziv’ … najdraži… moram reći da je baš to.. istraživanje životnog poziva… ja osećam da me je Bog stavio na našoj prelepoj planeti da širim Njegovu Ljubav i Svetlost – ne postoji ništa lepše i plemenitije od te energije, energije Ljubavi… ljubavi za sebe, za sve ljude, životinje, za svoju planetu, i sve što joj pripada.

2. ‘Glazba nas vodi unutarnjem skladu’ da li biste se složili sa ovom tvrdnjom i možete li mi otkriti što u vašem životu predstavlja sklad?

Slažem se donekle. Nije muzika jedino što nas vodi ka skladu. Verujem da prvenstveno moramo brinuti o sebi i naći način na koji ćemo biti u skladu sa sobom i prirodom koja nas okružuje. Ako je to za vas muzika, to je fenomenalno i treba je pratiti… ali to može biti bilo šta… nečiji osmeh, lepa reč, lep cvet, životinja, drvo… prosto lepota i sklad su svuda oko nas. Što više vidimo to, više će to postati deo našeg života.

Ja svakoga dana dajem sebi vremena za meditaciju, ponekad je to zaista ‘meditacija’, a ponekad je moja meditacija kada sednem i gledam drvo na par minuta. Isključim se i samo posmatram svet oko sebe. Svi imamo prilike da to uradimo na dnevnom nivou. Ne morate meditirati, ali uzmite par minuta gde ćete biti sami sa sobom (to jest, sa prirodom, Bogom, svemirom) i tu ćete uvek naći sklad; ako se samo prepustite kosmosu, prirodi i toj predivnoj sili, na par minuta, da vas ono vodi i shvatite da nema ništa specijalno što treba da imate, radite ili budete – vi već jeste sve što vam je potrebno. Već posedujete sve – vazduh, pluća i srce koje neprekidno kuca samo za vas… prelepo.

 3. ‘Srećna Planeta recepti za život’ vaša je knjiga koja je ujedno i rezultat jako pozitivne cyber oaze poznate pod imenom ‘Srećna planeta’. Kada se rodila ideja za pisanjem ovakve vrste bloga, te jeste li uopće slutili da će vaš blog postati mjesto i inspiracija mnogima, pa tako priznajem i meni osobno?

Hvala na prelepom komplimentu! Srećna planeta se rodila 2010, a pre toga je postojala dugo godina u mojim mislima. Kao što rekoh, ja moram da pišem, svakoga dana, to je nešto jače od mene. To je moj način da svrstam svoje misli, da istražujem svoj mozak, svoje srce, dušu… da vidim šta ima u toj dubini…

Srećna planeta blog je mesto gde delim te inspirativne tekstove koje pišem. Knjiga ‘Srećna Planeta: Recepti za život’ je nešto što se prosto dogodilo samo od sebe! J Znala sam da moram da napišem knjigu, da će ona biti nešto unikatno i nešto što moram da podelim sa ljudima ove prelepe planete. To je knjiga recepata za život, kao i recepata za kuhinju, veganskih, zdravih, recepata koji su laki za primenui još lakši za čitanje.

Uz knjigu se dobija na poklon moj najnoviji jazz album, na engleskom. Isto tako, dobijate inspirativne karte koje možete koristiti na mnogo različitih načina.

Mnogo mi je drago da ljudi čitaju blogove i posećuju sajt www.srecnaplaneta.rs na srpskom, a www.thehappyplanet.co.uk na engleskom. Ja pišem iz srca i iz duše, sve što osetim da moram reći… prelepo je kada drugi osete isto to i osete se srećnim i inspirisanim posle čitanja bloga ili gledanja sajta.

4. Koji su vaši osobni recepti za sretan život?

Kao sto šam i pisala u knjizi – recept za srećan život jeste sledeće:

LJUBAV, KREATIVNOST, SLOBODA, RADOST, MIR. Da bismo imali sve ovo, moramo prvo osetiti sve to u nama samima. Ljubav je svuda oko nas. Kuvajmo sa slobodom, budimo kreativni u životu pa i u kuhinji. Mi smo kreatori svog života… jedini mi možemo da promenimo sebe, pa samim tim promenimo i okolnosti koje nas okružuju.

Pre svega, podsetimo se da moramo sebe voleti, sebi davati pažnju, ljubav, milovanje, prema sebi biti nežni i brižni, to će se pretvoriti u sreću i zadovoljstvo, pa će se rasipati oko nas i svi će osetiti lepotu naše duše.

Na nama je samo da volimo sebe i da sebi budemo najbolji prijatelji. Taj ko zaista zna da voli i poštuje sebe, samo ljubav i poštovanje može da daruje drugima… takva planeta jeste zaista puna sreće i radosti.

5. Referirat ću se na Sretnu planetu i spomenuti jednu misao: ‘I ljudi imaju svoj jedinstveni pečat. Kao i drvo, i mi smo posebni svatko za sebe.’

Ako je tako kako kažete, možete li mi otkriti zašto se onda, mi ljudi, u svoj svojoj različitosti trudimo biti isti, sličiti jedni drugima poput klonova? Naposljetku, zašto se bojimo izdvojiti iz mase i biti svoji?

Ja zaista verujem da je naša misija na planeti da budemo to što jesmo, da budemo i drugačiji, ‘čudni’ ako treba, da budemo AUTENTIČNI. To je mnogo bitna reč. Autentičnost. Svako poseduje nešto ‘svoje’, svako ima neki ‘dar’, možda ga nisu otkrili još uvek ali ga poseduju. Baš taj ‘strah’ je najveći razlog zašto ljudi ne žive svoju istinu, zašto nisu 100% svoji.

Iz detinjstva možemo nositi razne teškoće, boli i ‘sitne’ traume (koje uopšte nisu sitne). Zbog njih se plašimo da opet svetlimo jer nam je možda neko nekada davno zamerio ili nas ismejavao zbog toga… Sve je to uredu i sve to ima svoje mesto u našem odrastanju i neki od nas nikada ne uspeju da ispolje to što je u njima; mislimo da je lakše ostati u mraku, izgubiti se u magli sa ostalima nego biti vođa koji će možda i prosvetliti put… Ali, ja sam mišljenja da će se uvek izdvojiti procenat hrabrih ljudi koji će imati dovoljno vere u sebe da budu sasvim svoji. Ti ljudi i jesu inspiratori, ti ljudi su kreatori čuda i radosti… i SVI MI MOŽEMO BITI TI LJUDI. SVI. SVAKO OD NAS MOŽE DA BUDE KREATOR LEPOTE I SVETLA. Samo treba imati više obzira za svoju dušu, a manje za svoje ‘okruženje’ i šta će ono reći ili misliti o nama: ego će se možda uvrediti, ali nema nikakvog značaja ako samo slušate srce i dušu… tu ego prosto ne može da uđe i nema mesta za strah i brigu… samo ljubav, radost i mir tu stanuju… a u takvom stanju, svi smo mi unikatni i imamo hrabrosti da budemo sasvim svoji. Autentični.

 6. Na svom blogu puno govorite o sreći. Ne možemo ignorirati činjenicu da je naša planeta puna nesretnih ljudi. Što vi mislite zašto je to tako, i možete li mi otkriti tajnu sreće ako postoji?

Mogu reći iz svog ugla šta mislim i kako ja gledam na svet. Zaista verujem u činjenicu da ‘if you change the way you look at things, the things you look at change’ (ako promenite način na koji posmatrate stvari, stvari koje gledate će se promeniti). Svet je pun nesreće, ali je i pun sreće – na šta ćete se vi fokusirati? Čaša može biti poluprazna, polupuna, možete da je popijete ili možete da čekate i gledate da li će se ikada sama isprazniti… Svet je kao ta čaša… kako gledate na njega, takav će i biti. Naravno, neko može reći ‘nije lepo ignorisati nesrešu drugih’, ja lično ne ignorišem nesreće drugih, čak im i pomažem kada god mogu i koliko god mogu, ali to radim radosno i to mene čini srećnom. Ne želim da se ubacujem u tuđe ‘drame’, ako tako mogu da kažem, jer verujem da to što gledam, to na šta ću svoje vreme i energiju usmeriti, će mi se i vratiti… tako da je moja odluka da gledam na radost, mir, ljubav i lepotu oko sebe. To ne znači da ne postoji ‘poluprazna čaša’… postoji, ona je tu, ali za mene je ona ‘polupuna’, ona izgleda drugačije jer je gledam očima ljubavi.

Svako od nas može da odluči kako će gledati na tu ‘čašu’, zapravo na svet i na život. Tajna sreće za mene je u toj odluci – moja je odluka gde ću preusmeriti sebe i svoju ljubav danas. Može biti da gledam na svet i vidim pakao, mogu videti nesreću ljudi oko mene, mogu videti kišu i reći ‘zašto baš sada pada kiša!?’ ili mogu pogledati očima ljubavi i videti da su ovaj život i ovaj svet raj ako zželimo da tako bude. Mogu videti sreću i radost oko mene, primetiti ljude koji se smeju, ljube, vole, decu koja se igraju i smeškaju, mogu reći ‘hvala za kišu koja hrani našu predivnu zemlju’… Na nama je da odlučimo kako ćemo gledati na svet… moje iskustvo me je naučilo da to kako gledamo na svet, postaje naša realnost i vraća nam se višestruko. Naša je odluka.

7. Inspiracija je nešto što nama umjetnicima dolazi poput duhovne hrane. Ne znam hoćete li se složiti sa mnom u toj tvrdnji, no možete li mi opisati jedan svoj inspirativni trenutak ili dan? I gdje pronalazite inspiraciju?

Slažem se 100% se tvrdnjom! Inspiracija jeste duhovna hrana, ali ne samo za nas umetnike, već i za nas ljude. Inspiracija nas oživi, raduje, napuni… svi moramo naći dnevnu dozu inspiracije. To može biti drugačije za svakoga od nas. Preporučujem da napravite spisak ili listu stvari koje znate da vam donose osmeh na lice. To što vam donosi radost, to će vas zasigurno inspirisati. Da li je to neko, nešto, životinja, priroda, način na koji vas neko pogleda, kada vam neko kaže ‘volim te’ ili vas zagrli… kada vam se dete nasmeje… sve ima svoju draž i čaroliju… naše je da je nađemo. Budite istražitelj. Inspiracija je svuda oko nas, i svakome potrebna, samo počnite od sebe i počnite od toga što vam je već dostupno a donosi vam radost… šta god to bilo, koliko god malo… to je prava stvar za vas! Samo se ‘hranite’ time pa ćete naći nešto novo, pa još ponešto novo… sreća rađa sreću…

8. Možete li mi otkriti, iz svoje osobne perspektive koji je najveći problem, boljka modernog čovjeka? Zašto smo se toliko udaljili jedni od drugih, zašto je materijalno, konkretnije novac,  jedini vidljivi imperativ i zašto se sramimo biti obični ljudi, već težimo nekom lažnom identitetu i stavljanju maski?

To pitanje je vrlo široko i možemo ga posmatrati i razmišljati o njemu dugo. Verujem da su se ljudi udaljili od ‘sebe’ kada su se odaljili od prirode. Previše smo presije stavili na sebe, da moramo biti neko i nešto, imati to i to, raditi to i to, previše smo dopustili egu da vlada nama i našim gradovima, zemljama i planetom.

To nije strašno, sve se menja svakodnevno pa i mi, a i naša planeta i naša kolektivna svest.

Jedini razlog zašto možemo izgubiti sebe jeste kada gledamo van sebe za putokaz, odgovore, van sebe za ljubav, za pažnju i vrednost. Svako bije svoju bitku i nije naše da sudimo. Najbitnije jeste da se vratimo sebi, svom srcu, svojoj duši, prirodi… da shvatimo da su svi odgovori u nama samima, da smo mi jedini kojima treba da se svidimo i jedini sa kojima treba da smo zadovoljni.

Vredimo baš takvi kakvi smo. Nema potrebe da akumuliramo ‘više’, ‘više’ je želja ega, a ne duše. Duša zna da su ‘materijalne’ stvari prolazne, nebitne… jedino što donosi istinsku sreću i mir jeste ljubav: ljubav prema sebi, prema prirodi, svom telu, duši, umu i srcu.

Probajte. Sedite negde nasamo. Zatvorite oči. Dišite duboko kroz nos. Pustite da vreme nestane i svoj fokus prebacite unutar sebe. Stavite ruku na grudi i osetite otkucaj srca. Što dublje dišete, to se više umiruju srce, duša i um. Postavite sebi pitanje… koje god želite… i čekajte odgovor. Dišite, čekajte. Doći će vam neka misao, reč, čućete nešto, videćete nešto, budite sigurni da ste to vi, vaša duša koja vam govori. Ona zna sve odgovore. Verujte joj. Pratite njene savete i videćete razliku. Ako su poruke od pomoći, pozitivne, mile i inspirativne, to je vaša istina i vaša duša. Uvek možete da joj verujete. Ponekad ćete lako čuti , ponekad teže, ali verujte da će vam uvek reći istinu i šta treba da znate kako biste bili u skladu sa svojom jedinom istinom koja je ljubav.

9. ‘Rastemo upoznajući druge ljude, otkrivajući nova mjesta...’Možete li mi otkriti koje je mjesto koje ste posjetili a koje vas je kupilo na prvu? Jeste li ikada bili na Kvarneru, u Rijeci ili Opatiji? Volite li putovati i upoznavati nove kulture i običaje, te koju biste zemlju da imate priliku već sutra posjetili?

Obožavam da putujem i mislim da je to najveće bogatstvo. Obožavam da istražujem nova mesta, da upoznajem nove ljude, da vidim drugačije običaje i načine života – verujem da to zaista hrani dušu i uči nas ko smo mi ustvari. Svi smo povezani. Svi smo jedno. Gde god da odem, vidim da svi žele iste stvari: ljubav, sreću, spokoj.

Gde god da odem, zaljubim se u tu zemlju i ljude. Rim je izvanredan i unikatan skroz, Indija je vrlo interesantna zemlja, u Japanu sam provela neko vreme i posle prvobitnog ‘culture shock’ sam prihvatila njihove običaje i uživala tamo. Bila sam u Rijeci, tu imam kumove, prelepo je. Najlepši utisak mi je ostavilo ostrvo ‘Mali Iz’… kada smo putovali iz Zadra ka Izu videli smo delfine i, naravno, tu je počela čarolija! Mnogo je posebno mesto… puno misterije i te prelepe energije majke prirode koja buja svuda! Mnogo sam naučila od prirode na tom ostrvu.

Želim da vidim ceo svet! Trudim se da odem negde novo svake godine. Svet je prelep, i dostupan svima koji žele da ga vide. Uvek se nađe način i mesto i ljudi sa kojima možete putovati, ili se naći usput. Želim da obiđem Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland, želim da posetim džungle i piramide, da vidim vodopade, mora i pustinje, farme i nacionalne parkove… sve ima svoju draž i želim da okusim sve što mogu.

10. I za sam kraj. Kada biste imali priliku nekome promijeniti život samo jednom rečenicom, koju biste mu rečenicu, misao uputili?

Ti vrediš. Dovoljan/na si baš takav/va kakav/va si.

I doista, vrijedite kako Danica kaže. Svakoga trenutka.Ne zaboravite to onoga trenutka kada vas netko pokuša uvjeriti u suprotno… Hvala Danici, hvala Sretnoj Planeti ♥

U nastavku vam donosim moju priču ‘Kako sam probudila diva u sebi?’ objavljenu upravo na Sretnoj Planeti, kao i link gdje možete pročitati sve tekstove ove talentirane i nadasve sretne građanke svijeta 🙂

http://srecnaplaneta.rs/blog.html

http://www.srecnaplaneta.rs/

Objava Danica Karić pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

‘Iz sjaja zanosa puštam melodiju. Idem za njom. Bez daha je sustižem. Ona se ponovno otima i leti, nestaje, tone u kaos raznovsnih emocija. Ponovno je hvatam, držim je, prigrljujem je s radošću, množim je modulacijama, i na koncu prvom temom odnosim slavodobitnu pobjedu. U njoj je čitava simfonija.‘ Beethowen

Kišni ponedjeljak.

Sa nekoliko minuta kašnjenja, umjetnički taman, sa sivom kapuljačom na glavi i slušalicama na ušima na dogovoreno mjesto ušetao je Damir Kedžo,  i sa sobom unio ne samo kišne kapi i glazbene note, nego i cijelu simfoniju. Već pri prvoj rečenici koju mi je Damir uputio shvatila sam da ovo neće biti jedan običan intervju, ovo će biti razgovor u kojoj se prepoznaju dvije umjetničke duše, svaka sa istim ciljem  – prenijeti poruku koju žive i osjećaju.

Nestvarno telentiran i još nestvarnije skroman i prizeman otvorio mi je svoje glazbeno srce i otkrio koje su to njegove sitnice koje život znače, kako on živi i stvara glazbu…

1. Dragi Damire, što za tebe znači inspiracija i opiši mi jedan svoj inspirativni trenutak ili dan?

Pa zapravo moja inspiracija dolazi iz svih mogućih smjerova. Često mi se inspiracija dogodi upravo u jutarnjim satima za kompjuterom kada otkrivam novu glazbu. Mene kao osobu najviše inspirira glazba i ljudski glas. Kada osjetim da netko osjeća glazbu kako je osjećam ja, kada se srce na trenutak spusti u želudac, kada sve proradi u tebi, e tada znam to je to. Tada i ja dobijem injekciju adrenalina i potrebu da stvaram. Ako si dozvoliš da upadneš u dosadnu kolotečinu i tmurnu svakodnevicu tada se kao umjetniku i pjevaču sve gubi. Ja se inspiraciji svjesno izlažem, a kada pričamo o inspirativnom danu onda je to definitivno onaj proveden u prirodi.

 –  Za sve svoje nedoumice i probleme rješenje ne nalazim u betonu i čeliku već jedino i samo u prirodi.

2. Postoji jedna misao koja kaže: „Glazba je posrednica između duhovnog i materijalnog života.“  Slažeš li se time i što u tvome životu ima primarnu ulogu? Duhovno ili materijalno?

Slažem se u potpunosti sa tom mišlju. Ja glazbu proživljam na jedan svoj spiritualan način, pa prema tome  – glazba je moja religija.

Duhovno ili materijalno? Iskreno, jako je teško. Naročito u današnjem svijetu kada smo mi zbilja, usudio bi se reći zakočeni materijalnim jer danas ne možeš funkcionirati bez jedne doze materijalnog. Mislim možeš, ali tada bi se našao na cesti, ipak želim si priuštiti toplu vodu, krov nad glavom, pristup internetu i samim time neminovno postajem rob materijalnog. Da bi mogao stvarati osnovne egzistencijalne stvari moraju biti podmirene. Tek se tada možeš posvetiti stvaranju.

Da istina je da postoje i dani kada bi volio imati novi auto, neke nove stvari ali sve nestane u trenutku kada se podsjetiš zašto si tu. Znači novi auto zastari, dođe novi model ali ostaje samo ono što nosiš u sebi… kada te iskreno vodi duhovno, materijalno dođe nekako samo po sebi… Sjetim se kako sam u ranim dvadesetima bio opterećen uspjehom, željom da se dokažem i svidim ljudima… ‘moram ovo, moram ono’ i sve to traje dok ti se ne dogodi ‘break down’ i onda kreneš ispočetka. Sam sa sobom. Sretniji, zadovoljniji, slobodniji.

 – I kažeš si ‘ ma ne moram ja ništa’. I uživaš.

3. Tvoj posljednji singl je pjesma „Karta krive boje“ koja oduševljava što glazbom, što tekstom. Kad smo već kod naslova pjesme možeš li mi otkriti koja je tvoja sretna karta kada je u pitanju glazba i život općenito? Povodiš li se za svojom intuicijom ili igraš na sigurno?

S time ću se nadovezati na ovo prethodno pitanje. Osoba sam koja je sklona razmišljanju i analiziranju, no uvijek se na kraju nekako ispostavi da kad god bi previše razmišljao i previše vagao neke stvari dogodilo se da bi te stvari išle kontra mene, u smislu što materijalnom, što ljubavnom ili poslovnom. Jednostavno sam shvatio da čim isključim onaj svoj ‘gat feeling’, svoju intuiciju, stvari krenu loše.

Karta krive boje je moj prvi pravi singl nakon 7 godina, pjesma na koju sam se doslovno naježio i koja me kupila na prvu. Uskoro mi izlazi i novi singl u dvije verzije, najvjerojatnije jedna na engleskom jeziku. Veselim se što se ovoga puta guram i u autorske vode jer jedan dio melodije  i sam potpisujem.

4. Kad već spominjemo tvoju sretnu kartu jedna od njih je zasigurno „youtube“.Iskreno, ono za što sam se totalno „zakačila“ kada je u pitanju tvoj rad su upravo coveri stranih pjesama. Spomenut ću „Try“ od Pink, potom si ujedinio snage s prekrasnom Tinom Vukov u obradi pjesme “Stay” popularne Rihhane, prašinu si podigao genijalnom obradom pjesme “She Wolf” australske pjevačice Sie, a onda je došla i obrada Loreen „My heart is refusing me“ koja me potpuno razgalila. Nakon svih spomenutih ženskih vokala uslijedila je pjesma Johna Legenda „All of me’“ koja je svjetlo dana ugledala prije nekoliko dana. Riječi mi nedostaje da ti opišem kakve je emocije spomenuta pjesma u tvom aranžmanu probudila u meni.

Kako biraš pjesme i kada se zapravo izrodila ideja za obradama?

Kako biram pjesme? Opet naravno po nekoj unutarnjoj intuiciji, po feelingu kojeg u meni probude te pjesme. Vrlo često se dogodi da je upravo tekst ‘kriv‘ za odabir pjesme, pogotovo kod pjesme ‘All of me’ i ‘My heart is refusing me’. Što se tiče Sie, ja sam veliki fan Sie i feeling njezinog pjevanja je probudio u meni želju da i ja to interpretiram na svoj način. Moram priznati da su coveri na neki način potaknuli lavinu komentara jer su mnogi bili pod upitnikom što se dogodilo  sa mnom nakon raspada boy benda. Mnogi eto nisu znali da sam ja čitavo to vrijeme radio i stvarao.

 –  Ja sam trgovac glazbom. Glazba je ono što mene definira!

5. Za glazbu kakvu ti stvaraš dovoljan je jedan instrument i tvoj glas. Aludiram na pjesmu ‘All of me‘(očito je da sam još uvijek pod dojmom).

Otkuda tolika količina minimalizma u tvojim interpretacijama i možeš li sebe zamisliti u glazbenom spotu kako ga rade poznate američke zvijezde…? Bijesni auti, polugole djevojke, šampanjac u potocima…

Što se tiče tih bijesnih auta i svega navedenog moram reći da ja ne razmišljam na taj način. Mene nikada nećete vidjeti vani u bijesnom autu jer ga nemam, šampanjac ne pijem, što znači nisam osoba za takav vid zabave. Ja volim vrijeme provoditi u prirodi, trenirajući, slušajući glazbu, u druženju sa dragim prijateljima. Iz toga proizlazi da takvi spotovi ne bi odražavali mene kao osobu već nekog fejk Damira. Naglasio bi da nemam ništa protiv takvih spotova ali mene osobno takva glazba ne inspirira.

–  Sloboda koju ja imam zahvaljujući svom načinu života nešto je što mi nitko i ništa ne može zamijeniti. Svoj život živim za sebe a ne za druge ljude.

6. Nedavno si snimio i duet cover s talentiranom mladom glazbenicom LUCE čije vrijeme tek dolazi! Jesi li se u ovom slučaju našao kao mentor i koji je savjet koji si joj udijelio?

Na početku odmah želim reći kako Luce zapravo i ne trebaju savjeti. Slušao sam neke njezine demo snimke i ja sam fan na prvo slušanje. Ona ima baš onaj pravi kantautorski stil u smislu da sve ono što ona napiše, ona to iznese najbolje na svijetu. Ona jako dobro zna što radi. Interesantno je da smo nas dvoje poprilično različiti karakteri, jer ja sam prvenstveno pjevač/ glumac. Tražim načine kako da najbolje iznesem pjesmu koju netko napiše za mene.  Jedva čekam njezine pjesme, iskreno to je nešto što Hrvatskoj nedostaje a mislim da će se i šire čuti za nju.

 7. Moram te pitati, kako ti gledaš na poplavu novih mladih pjevača i pjevačica na našoj estradi? Što mlade ljude privlači sceni i koje je istant rješenje za glazbeni uspjeh? Izgled ili talent? Postoji li uopće?

Po meni je potrebno imati i jedno i drugo. Ne u smislu da ti sad moraš izgledat savršeno jer čak ako si presavršen može se lako dogoditi da postaneš odbojan pa ti ljudi ne vjeruju. Najbitnije je imati moć uvjeravanja i ‘natjerati’ ljude da ti vjeruju, da ih kupiš svojom glazbom. Ja eto nisam pjevač čije će ljudi pjesme pjevati prije izlaska, po meni svaka glazba ima svoje mjesto, ono kako kažu ‘svaka roba ima svog kupca’.

–  Pozornica je dovoljno velika za sve!

8.  Nakon glazbe – ego. S obzirom da sam pisala o gospodinu Egu, saznala sam koji je tvoj alter ego.  Zločesti biskup Hudi zar ne? Posljednjih nekoliko mjeseci glumiš u mjuziklu “Crna kuća“. Kako predstava djeluje na tebe i tvoj glazbeni rad?

Ta je priča zapravo vrlo smiješna. Glumljenjem tog bahatog, prepotentnog lika dobio sam na nekakvom samopouzdanju kada sam na sceni. Prije sam iskreno drhtao na sceni prvih desetak minuta i ne bi znao što bi sam sa sobom, sada si kanaliziram te emocije i usmjeravam ih na pravu stvar.

–  Kada mi se dogodi takav izlazak pred ljude kasnije imam potpunu suprotnost i i želju povući se od ljudi.

9. Kada te slušam, imam osjećaj da si u potpunosti u svom umjetničkom svijetu i doista je nevjerojatna paleta emocija koju prenosiš svojim glasom. Vjeruješ li da emocija ako je stvarna uvijek dođe do slušatelja i koji su tvoji glazbeni afiniteti?

Naravno. Emocije koje su stvarne uvijek dođu do slušatelja, naravno sve ovisi o glazbenom ukusu. Ne mogu sad izvojiti baš nekoliko njih ali svakako Freddie Mercury koji je bio genijalac totalni, stalno nailazim na neke nove glazbene osobnosti. Od naših? Ja sam jedan od onih koji u dobu interneta još uvijek kupi Urbanov orginalni cd jer mi je Damir apsolutni genijalac. Od riječke scene spomenut ću i Markovskog. A moram spomenuti i Marijana Bana.

–  Trujem se Oliverom!

10. I za sam kraj možeš li mi otkriti postoji li u Damirovu životu još neka tajna strast osim glazbe – možda knjige, neki sport ili pak kuhanje..?)

Iskreno ne volim kuhati, volim provoditi puno vremena u prirodi, obožavam zimske šetnje po Molo Longu kada puše bura , e to me potpuno inspirira. Upravo čitam ‘Game of thrones’ a veliki sam fan i ‘Harry Pottera’.

Harry Potter je moj bijeg od stvarnosti!

Duboko u sebi osjećam da još uvijek imam trinaest, četrnaest godina….

Osjećam se staro i mlado u isto vrijeme…

I još jedva Damirova misao za kraj koja govori sve…

Ako me život nečemu naučio to je ‘You become what you believe!‘

I doista Damir mi je ne samo potvdio tu misao već ju i živi na svoj jedinstveni način. I to je ono najvrijednije od svega.

Damire, Od srca ti zahvaljujem na ovom razgovoru! I želim ti puno sreće u tvom daljnjem stvaranju… 🙂 

Naslovna fotografija: Maja Kljaja

Slike u tekstu: zaposlenici Cukarikafe bara u Rijeci

Objava Damir Kedžo pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.