Meša Selimović – “Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti!”

by ingridožu 21, 2014kreativno pisanje0 comments

Postoje ljudi i postoje riječi. Čije nas misli umiju umiriti, prepoznati i nadahnuti. Kao da nas uvode u neki novi, bolji život. Meni to čine Mešine misli. Umiljate poput tek rođenog šteneta, vedre i oblačne poput samog aprila u kojem je rođen. Duboke i snažne. Sanjive. A tako vječne.

Meša Selimović zasigurno pripada među najveće balkanske književnike svih vremena. Ali i dan danas se vode polemike je li Meša srpski ili bosanski pisac? Zar je to uopće i bitno? Rođen u Tuzli, umro u Beogradu. Taj veliki čovjek napustio je ovaj svijet tri godine prije nego sam se ja rodila. Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga europskoga klasika, a taj se status temelji ponajviše na njegova dva romana, “Derviš i smrt” i “Tvrđava“. Nadodala bih, i na koječemu drugom. Onome što se ne čita, ali se osjeti…

U njegove sam se riječi zaljubila tek nakon fakulteta. Jer nismo na studiju hrvatskog jezika i književnosti spominjali Mešu. Uvijek se više prostora davalo Maruliću, Šenoi, Krleži … Onoga trenutka kada sam dobila tu privilegiju sama tražiti i pronalaziti sebi slične pronašla sam ga. I tada je sve krenulo. Svi vulkani. Sve lavine. Naposljetku, more ljubavi. Meša sada ima posebno mjesto u mom životu. Nekako ga ljubomorno čuvam samo za sebe. Njegove su mi riječi svakodnevno misli vodilje, i svjetlo kojim oslikavam svoje puteve. A tek onda kada nečije riječi upiješ s ljubavlju, te riječi postanu nauk, njihova mrak svjetlost, a gorčina dobije okus slatkoće koji kasnije danima i tjednima osjećaš u grlu, i u grudima…

U nastavku sam izdvojila ono što je Meša Selimović kao potpuni suvremenik ovome vremenu mislio pa i govorio, otvoreno, bez zadrške …

O brizi za mlade ljude…

‘Ja sam vrlo zabrinut za mlade ljude. I to iz mnogih razloga. Prvo, mi stariji koji držimo poziciju u društvu, a sve ih držimo mi stariji, mi propisujemo tim mladim ljudima način života, znači mi im propisujemo starački način života, a to je apsurd. Ne dozvoljavamo da oni sami imaju svoj način mišljenja, svoje puteve, da unesu nekakvu svježinu i da oni sami budu autori svoga budućeg života – ne, mi njima već danas stavljamo pečat na njihove buduće korake.’

Ponegdje, poneki dijelovi omladine pokušavaju se obraniti anarhizmom od svih tih utjecaja. To bi bili hipiji, zatim lijeve i ultralijeve organizacije, ili uvjerenja, ili kako god hoćete…

– A koji bi bili za osudu?

– Oni treći! Čini mi se najgorim – prilagođavanje. To je glajhšaltovanje, to je uklapanje u korake i staze očeva. Mislim da je to najgore.

O manipulaciji…

‘Danas je vrlo teško zadržati nezavisnost, gotovo da je to nemoguće. Čovjek je postao predmet manipulacije.

Zatim tu dolazi bitka za standard: čovjek u njoj čak nesvjesno učestvuje. Takmiči se hoće li imati automobil ove ili one vrste, vodi računa o onome što posjeduje njegov komšija. K tome, reklama! Njen utjecaj je upravo katastrofalan. Čovjek juri kroz život kao lud…’

O čitanju…

‘Zato se događa kod nas, a i u svijetu, da ljudi od petnaeste do dvadeset i pete godine nešto čitaju, ali poslije tih godina, kad počinju da se bore za život, za životnu poziciju, oni višu nemaju vremena da čitaju, i čovjek postaje sve prazniji i prazniji…’

O ženama…

‘Ja, na primjer, sve što treba da učinim prvo povjerim svojoj ženi. Onda vidim kako ona reagira na to, pristaje li ili ne pristaje. Ja vjerujem u žensku intuiciju. Ja vjerujem da su žene mnogo inteligentnije nego muškarci. Samo, mi se pravimo, mi se jako pravimo da smo mnogo pametni, a nismo.

One su finija bića, finija ustrojstva, mnogo finija nego mi. Ali mi smo, eto, nekako navikli na tu vlast, pa sebi i pridajemo suviše velik značaj.

Pomagati ženi nije ni grijeh, ni sramota.’

O porukama u svojim djelima…

‘Ja obično nemam poruke. Mislim da je to nedopustiva pretencioznost. Poruke imaju proroci, vođe naroda, a pisac ima svoje iskustvo. Ako netko iz toga izvuče za sebe neko iskustvo, dobro je. Ili ako postavi sebi neko pitanje na koje ne zna da odgovori…’

O seksualnim tabuima…

‘Čini mi se da je u psihologiji nove mode, sadašnje, današnje, otkrivanje vlastitog tijela. Bilo je čudno, baš strašno ono vrijeme, čini mi se gotovo smiješno, ne gotovo, nego sigurno licemjerno da se sakriva i članak na nozi…

Sad nema, brate, sad se otkriva sve što ima da se otkrije, i gotovo. Šta tu da se mistificira!

Zabrane stvaraju licemjernu ličnost dvostrukog morala.

Mislim da će čovjekovo oslobođenje ići tim putem oslobađanja od svih nepotrebnih zabrana, tu su i seksualne zabrane koje idu do apsurda.’

O vulgarizmima u literaturi…

‘Ja izbjegavam izravni način, ne volim ni psovku, ni ružnu riječ…

Mislim da su tu dvije stvari postoji jedna – komercijalna strana, a postoji i nešto drugo – prikrivanje netalenta. To je moje privatno mišljenje. Recimo, kad literati ili filmski radnici ili umjetnici pribjegavaju takvim detaljima.

To buktanje prostote može se protumačiti i svojevrsnim revoltom. Kao da vam žele prosto baciti prostotu u lice kad već ne mogu nešto drugo…’

O ljubavi…

‘Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja. Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži…’

“Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.”