Svi znamo onu poznatu igru voli me – ne voli me koju smo kao djeca, pa i odrasli igrali upravo sa margaretama. Ovaj jednostavan cvijet simbolizira sve ono na što nas i sam pogled na njega asocira; optimizam, veselost, uživanje, divna prijateljstva… Sjećam se kako sam kao djevojčica često voljela raditi vijence od margarete i ponosno paradirati livadom noseći ih na glavi, ubrati ih toliko da ih jedva uspijem obujmiti rukama i diveći se čistoći kojom odišu njene latice pokloniti ih majci.
Margareta ili tratinčica oblikom podsjeća na sunce, karakteristična je po tome što se otvara samo kad je obasja sunce i zatvara čim ono zađe. Poklonite li nekome margarete zapravo poručujete da se ne uzda previše u trajnost nečije predanosti i vjernosti. Tren je tu, tren nije, baš poput sunca prijeko potrebnog tratinčici da raširi svoje latice.
Poklanjate li margarete ikad sebi? Kladim se prečesto. Koliko ste predani i vjerni u ljubavi prema najvažnijem biću u vašem životu? Koliko često si dozvoljavate da vaše osobno sunce zgasne i pretvori vas u malenu skupljenu travku i čekate. Dan da opet procvjetate. Da se opet zavolite. Ovisni o vanjskim podražajima. Pokloni mi ljubav i voljet ću se. Uskrati je i mrzit ću se. Sama sam odveć slaba da bi bila konstantna i dovoljno svoja da postojim neovisno o tuđim utjecajima…
Zastanite i promotrite svoju okolinu. Na svakom su koraku. Nevjerni ljudi. Predani samo u jednoj stvari, varanju samih sebe. Reći će vam da to čine u ime ljubavi prema svojim bližnjima. Jer ako nekoga voliš u redu je odreći se sebe, savijati se pod vjetrovitim naletima tuđih potreba. Kako da ne. Onaj tko te zaista voli nikad neće uvjetovati tvoju ljubav, zagušiti tvoju slobodu kao da je smrdljiva čarapa kojoj je podhitno potrebno pranje. Netko je nekad bio dovoljno lud da ljubav prema sebi ujednači sa sebičnošću.
Ljubav prema sebi prestala je biti u modi, ako je ikad i bila.
Bila jednom jedna djevojka. Malena. Tako se zvala. I zaista je bila malena. Sitna, krhka, plave kose i krupnih očiju boje lješnjaka…Po ničemu se nije posebno isticala, osim možda po šutljivosti koju je često znala prakticirati, no da bi to netko i primjetio, morao bi prvo primjetiti nju. A ona se uvijek nekako provlačila kroz život sasvim neprimjetno. Tiho, na prstima da ne bi slučajno omela nečije postojanje. Malena je rasla u okruženju gdje je biti žrtva bilo moderno. Šuti i trpi. Nikad ne reci tko si. Nikad se ne otkrij. Tvoja vrijednost nije tvoja, očituje se u davanju drugima. Takav sklop ponjela je sa sobom i u svoj odrasli život. Rasula ga je među svojim prijateljima, poznanicima, kolegama i ljubavnicima. Trebam li napomenuti da Malena nije sretna? Često zna reći, nakon što je iskoriste, potroše i odbace, zašto mi se to događa? Čime sam to zaslužila, kad sve što sam činila bilo je ljubav? Malena ne shvaća da je ljubav drugih spram nje uvjetovana ljubavlju koju gaji za samu sebe. Tumara kroz život dajući se bez rezerve, tražeći potvrdu svoje vrijednosti u očima drugih. A drugi…Drugi ljude poput nje koriste isključivo za svoje potrebe, ljubav daju onima koji ih svojom čvrstinom i postojanošću bace na koljena.
Malenin henndikep nije vidljiv, mnogi se zapravo čude njenim neuspjelim odnosima, jedino je oni čiji ego vječito traga za izmučenim dušama nanjuše poput izgladnjelih pasa i navale na nju onakom silinom kakvu samo glad umije da probudi. Malena zapravo predstavlja svakog od nas. Nekoga u većoj mjeri, nekoga u manjoj. Nekoga u jednom dijelu svog života, nekoga čitav život. Čupkajući margaretu, ne dobijete uvijek „voli me“ opciju…
Sjećam se svojih ranih tinejdžerskih dana, svoje nesigurnosti i povučenosti jer sam bila drugčija. Između ostalog, nikad nisam bila tipična mršavica, tada tako popularna. Rano sam dobila obline i visinu s kojom sam odskakala od većine djevojaka. Na kaotično djetinjstvo dodala sam i fizički hendikep i živjela u uvjerenju da nisam dovoljno dobra. A okolina se hranila i hranila…Okolina koju sam sama privukla i stvorila. Neće bolesno na zdravo ni zdravo na bolesno…Na svakoj sam slici stajala pogrbljenih ramena i savijenih koljena da bi se približila idealu koji su ponosno živjele moje prijateljice. Bedra su mi zapinjala za školsku klupu, u busu sam morala sjediti uspravno jer mi sjedalo ispred nije dozvoljavalo drugčije, morala sam paziti što oblačim jer bi u većini onoga što su školske nosile izgledala jeftino zahvaljujući velikim grudima i širokim bokovima. Sad mi je to smješno, no tad me strahovito deprimiralo. Pogotovo jer se od mene i očekivalo da se uklopim, da se poput Malene odreknem sebe… Prošle su godine i godine dok nisam shvatila da su duge noge i košarica d sve samo ne hendikep.
Interesantno je to. Ogledalo ti je isto, prikazuje jednaku sliku onda i sada, a ti vidiš nešto sasvim drugčije. U oba slučaja percipiraš sliku svojih uvjerenja. Tada skrojenih po tuđim mjerama. Danas po vlastitim. Ako se ne možeš izraziti k vragu sve. Ako radije ispunjavaš tuđe potencijale a svoje potiskuješ gurajući sve pod tepih ljubavi što si onda? Sebična da, ali prema kome? Sebi, ne drugima. Drugima je ionako svejedno. Zauzeti su vlastitim demonima.
Ja bi da je u modi ljubav prema sebi. Ona zdrava naravno, neću sada o narcisima. Postojana i trajna. Takva čini čuda, pomiče planine.
Margarete nek vam krase dvorišta, stolove, kose, ne stavljajte ih u svoje srce…
tekst: Brankica Stanić
0 Comments