Tog dana nisam bila dobro. Bio je to prije dva mjeseca, dan prije mog povratka u Hrvatsku. Savršen dan – izvana. Jedan od težih dana – iznutra. ZAJEDNO. Odzvanjalo mi je u utrobi. ZAJEDNO. Čuo je moje lice koje se mrštilo od boli i samo tiho prozborio: “Spremi se, vodim te na jedno lijepo mjesto, svidjet će ti se…” “Kako da se obučem?”, upitala sam ga pokušavajući odagnati suze koje su se tvrdoglavo nakupljale u očnoj školjci, “Kao i inače…” izdahnuo je. I onda smo krenuli. U autu nismo pričali, umjesto naših jezika pričala su naša tijela. Kako bi sačuvao moje skladište radosti, uvijek prepuno, napravio je ono čemu se nisam nadala (ili jesam?) otvorio vrata i rekao, “Sada pogledaj. Ali baš pogledaj.” I pogledala sam. I gledala sam. Gledali smo. ZAJEDNO. Osjetila sam zanesenost u sebi, dijete u sebi, ma sve. Osjećaj zadovoljstva me sve više i više obuzimao, a ona bol s početka dana tiho je nestajala.
…
Nismo mi nastali “iz jednog komada”. Nastali smo od milijun komadića, nesavršenih malih pukotina, bora koje razaraju harmoniju naše unaprijed zamišljene, savršene osobnosti. I svejedno, i kada je sve savršeno, možemo se osjećati jadno, štoviše, čak i sjebano, i možemo biti van sebe, u eksploziji bijesa, u vulkanu tuge. I možemo odglumiti da se ništa od toga ne dešava. Ali dešava se, jer, nitko od nas nije izuzet
od tuge,
od brige,
od autotorture,
od preosjetljivosti,
od jadikovanja,
od nervoze,
od loše volje,
od lijenosti,
od nestrpljivosti,
od ismijavanja,
od zavisti,
od straha,
od taštine,
od ega,
od boli.
Ali isto tako, nitko od nas nije, niti će ikada biti izuzet
od života,
od sreće,
od radosti,
od ljubavi,
od sebe,
i od onog
ZAJEDNO.
Ako znamo gdje tražiti, i ako znamo gdje pustiti svog ZMAJA da (po)leti.“Zašto si me tu doveo?” prozborila sam osjećajući kako mi osmijeh klizi na licu.“Ne znam jesi li svjesna toga, ali često postavljaš pitanja na koja već znaš odgovor…” prozborio je i odlučnim korakom krenuo prema oceanu.
Moraš izraditi svog zmaja i pustiti ga da (po)leti. I ne smiješ ga uspoređivati ni s jednim drugim zmajem. I moraš ga voljeti. I moraš ga braniti. Dovoljno jako da ne poželi pasti. Moraš. Usprkos vjetru, usprkos kiši i usprkos drugim zmajevima. Ma, usprkos svemu.
…
p.s. ” I ajde, skini tu tugu s lica, vidimo se uskoro, znaš da si ti moj crni zmaj, ovaj dolje na slici, koji, gdje god da krene ostavlja trag srca …” p.p.s. “Možda je to bilo do lovaca na zmajeve, a možda i do ŽIVOTA …”
0 Comments