Ima već neko vrijeme kako plešem na nekoj čudnoj međugranici između reda i kaosa. S jedne strane posvećena koracima reda, smisla i lijepo oblikovane životne strukture, s druge strane zaljubljena u korake kaosa, besmisla i kreativno naslikane životne slobode. Do međugranice koju spomenuh i nije bilo baš tako lako doći. Trebalo je proći fazu žestokog kaosa nakon koje je došla još bjesomučnija faza reda. Niti jedna od tih faza nije me zadržala u svojim zubima, ne zato jer sam im se vješto oduprla, već zato što mi niti jedna od njih nije bila prirodna. Valjalo mi je pronaći svoju granicu, svoje mjesto pod suncem u kojemu bi radosno ućulila, a koje bi me i dalje održavalo znatiželjnom i budnom.
Kada si mlad, kaos kao da ti nekako lakše „padne“, meni jest. Svaki izravan susret s kaosom ne probija previše granice tvoje ličnosti, štoviše, kao da se spaja s njim, kao da ti dokazuje i pokazuje da si ovdje, da si živ, da si izvorište vlastitih ideja, da si tajanstvena špilja mogućnosti, u konačnici, da si netko koga se ne može izbjeći tek tako. A onda se nanižu godine … jedna za drugom bez suviše pitanja. I kaos ti u jednome trenutku postane previše naporan, težak, odbojan. Špilja mogućnosti postane zaključani kavez, a ti umjesto da se osjećaš živim, osjećaš kao da preživljavaš u kaosu vlastitih misli i želja.
Red je s druge strane smrt za nekoga poput mene. Nekoga tko je naučio skakati s grane na granu, baš poput malog majmuna, razigran i nesputan u svojim odlukama i čežnjama. Nekoga čija razorna snaga ličnosti bez imalo sumnje dolazi na vidjelo svaki put kada se suretne s nametnutim autoritetom, takozvanim glasom razuma koji te pokušava podrezati na mjestima gdje su ti krila najdulja. No red te misliš si dok ih gledaš sa škarama u rukama, održava zdravim i normalnim i neminovno prihvaćenim od strane ljudi i društva. Jer da možeš živjeti sam onda bi živio sam u šumi, a ne među ljudima i u gradu, i da možeš živjeti od kaosa onda ti duša ne bi s vremena na vrijeme žudjela za određenim redom, redom koji će je spasiti od potencijalih grabežljivaca koji proviruju iz te životne šume kaosa.
Nedugo natom razmišljanja o tome kako sam napokon pronašla svoju međugranicu, svoju donekle savršenu formulu za zdrav život – zdrav u smislu uma, tijela i duha, u život mi je sasvim (ne)očekivano ušetala knjiga koju sam tako dugo odgađala, reklo bi se namjerno odbijala – valjda zato jer sam čekala da se smire strasti i cjelokupna pompa u vezi nje, a i sam njezin naslov „12 pravila za život“ vješto je odbijala onog malog buntovnog kreativca unutar mene. I onda – paf !!! U moru savršeno konstruiranih zdravorazumskih rečenica, u oceanu misli koje te navode da razmišljaš, baš duboko razmišljaš i promišljaš o onome o čemu čitaš – dogodilo mi se da sam na trenutke tako uzbuđeno disala, čak i glasom hihotala dok sam se iskreno i nadahnjujuće stvarno pronalazila u rečenicama poput …
„Mi vječno obitavamo u redu, okruženi kaosom. Red nije dovoljan. Ne možete biti samo stabilni, sigurni i nepromjenjivi zato što postoje još mnoge vitalne i važne nove stvari koje treba naučiti. Ipak, kaos može biti prevelik. Dok još učite ne možete dugo tolerirati da ste preplavljeni preko svojih snaga. Stoga se jednom nogom trebate smjestiti u ono što ste svladali i razumjeli, a drugom u ono što trenutno istražujete i svladavate. Kada vam se život naglo pokaže kao intenzivan, zanimljiv i smislen; kada ste toliko uvučeni u ono što radite da ne primjećujete kako vrijeme prolazi – tada ste točno na granici između reda i kaosa. Tu se nalazi smisao. “
I zato …
Ima li mi više itko pravo reći da ne smijem voljeti kaos i red istovremeno? Da ne smijem biti koreograf vlastite orkanske bure i nježnog smiraja u isto vrijeme, neumorni plesač najzahtjevnijih životnih pirueta, podatnija no što to mogu i zamisliti, izdržljivija no što se tomu mogu i nadati? Nebu, ljubavi i čovjeku koji živi punim srcem ništa živo ne može promaći. Njegov je duh oku nevidljivi dragulj. Zaneseni derviš koji se vrti suprotno od tuđih polunamještenih satova. Ima li mi više itko pravo reći da ne smijem živjeti kaos i red istovremeno? Da ne smijem biti budna dok ostali spavaju? Plesati dok ostali sjede?
Ima li mi više itko pravo reći da ne smijem voljeti sebe dok sam u tijelu i duši cijela crnilom okupana, dok stojim na litici iznad izvora koji ispire sve? I da nije zdravo imati jednu nogu čvrsto smještenu u redu i sigurnosti, a drugu u kaosu i avanturi? Ja još uvijek plešem negdje između to dvoje. Plešem kako najbolje znam, kako najbolje umijem. Ne znam drugačije, a iskreno, niti ne želim. I nije da mi oni što ne plešu ne govore više ništa, govore, ali ja ih više ne slušam. Plešem po svojoj tankoj granici reda i kaosa. Nerijetko iscrpljena, ranjena i bosa, ali nekako čudno, čudno sretna. Možda me se zato i (ne) boje. Možda me zato i (ne)vole. A tek sam krenula plesati …
*citirane misli iz knjige dugujem jednom od najutjecajnijih intelektualaca Zapada, Jordanu B. Petersonu čija me knjiga „12 pravila za život (protuotrov kaosu)“ apsolutno oduševila i koju vam od srca preporučujem.
…
Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.
0 Comments