Zrinka, hoće li ti oprostiti uspjeh?

Koliko talenta i gracioznosti u toj ženi! Koliko snage i upornosti! Divim ti se Zrinka!

‘Zrinka Cvitešić osvojila prestižnu kazališnu nagradu Olivier!’Tako izgledaju naslovi dnevnih novina i svih portala u Lijepoj Našoj. Naša prekrasna glumica osvojila je najprestižniju britansku kazališnu nagradu ‘Laurence Olivier Award’ u kategoriji najbolje glumice u mjuziklu! Rekla bih zasluženo i ništa drugo!

Vođena pričom o prekrasnoj ženi koja je preplavila naše medije uspjela sam se zateći u razmišljanju što je ono što je Zrinka napravila našemu narodu a da toga realno nije niti svjesna. Što je ono što je napravila meni. I bolje tako, čini se. Neka žena uživa. Daleko od nas.

Daleko od zemlje u kojoj je bitno samo mišljenje onih dežurnih dušebrižnika koji poput hijene vrebaju svoj plijen ne bi li im oteli i zadnju mrvicu hrane. A sve kako bi napunili svoje debele trome želudce. Prevesti žedne preko vode nije odlika naših vođa, iako iskreno ne znam tko je u ovoj zemlji vođa, lider ili kako već. Ako su vođe oni koji nas vode, ja nisam vođena. Jedino da me prikače na davilicu pa vuku za sobom.

Nije niti Zrinka. Davno se othrvala (h)rvackom lancu i pustila se u svijet. Sama, napuštena od sviju, tek sa dvije fige pod prstima. Jedna slovi za hrabrost, druga za upornost. Talent je odavno spremila u izlizane hrvatske džepove.

‘Kadija te tuži, kadija ti sudi.‘ Tužena. Osuđena.

Narod smo koji ne prašta i ne zaboravlja. Zrinku nisu tužili ali su osudili. Na uspjeh. Upravo oni koji su joj mikroskopom tražili mane, oni koji su joj prišivali svakojake etikete, koji su je napadali za neodlučnost – majku svih mana današnje žene. Zrinka je u njihovim očima bila samo neodlučna žena – glumica, pjevačica, plesačica…

I dok su ovi tražili i tražili, beskrajno se nadajući da će je uspjeti pripitomiti drugi su je pustili da slobodno trči i grabi sve što stigne. Oni koji su ugrabili njezine sretne fige sada skupa s njoj uživaju u trenucima koji život znače.

I sama Zrinka je napomenula kako je na svoju majku uvijek grabila u životu. Ne pred drugima, već pred samom sobom, nadodala bih. Poznat mi je taj osjećaj.

Da li je potreba za uspjehom ljudski generator, ugrađen u ljudsku osobnost?  Stvarno neznam. Ili je uspjeh samo zamišljena situacija koja se javlja s vremena na vrijeme vođena pukim dječjim maštanjem?…  od maštanja sve krene…Pa kud i koga dovede… Netko ni ne krene, a netko ne može stati…baš poput Zrinke…

Hvala ti Zrinka na inspiraciji i motivaciji koju si probudila u meni. Možda ti ovi drugi neće oprostiti uspjeh ali ja hoću… Umjetnik sam i ne poznajem granice. Tek jednu koja me fizički ograničava u nastojanju da se istrgnem s nevidljivog lanca. Ali nitko nije ni spomenuo koja je granica jača?! Ova spomenuta ili ova koju si postavimo u glavi?

Tamo već odavno nemam granice…

“Osjećala sam se sama, bila sam uplašena, ali u kreativnom sam timu i postavi mjuzikla pronašla novu obitelj.Hvala vam što ste mi dokazali da je bila dobra odluka da se ne trebam bojati pozornice West Enda.” riječi su koje zaključuju moja današnja razmišljanja.