Kažu da se život događa onda kada se krećeš.
Ususret stvarima, mjestima, ljudima. Pronalazeći nova mjesta, zapravo pronazimo sebe, nije li tako? Koliko smo puta oduševljeno zagazili tamo gdje se ranije nismo usudili kročiti? Koliko smo puta uzbuđeno uzviknuli ‘Idem!’ Iznenadili smo se koliko smo hrabri/hrabre. I ne, ne moramo brojati, samo nas podsjećam koliko je bitno ići naprijed, pronalaziti sebe, u drugima…
Kraj listopada. Na kalendaru broj 30. crvenim markerom zaokružen. Moj prvi, ajmo reći poslovni posjet Beogradu. Očekivanja na prvi pogled nema, ali vraga, očekivanja su tu. Sasvim namjerno pospremljena u moju malu putnu torbu. Neka se nađu…
Razlog puta?
Moja je knjiga dijelom 59. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga. Ponosno priznajem, dobar je osjećaj biti djelićem takve koricama uokvirene priče. Sreća koja se nastanila u meni već je opipljiva i putuje s nas dvije. Sestra je odlučila putovati sa mnom. Divno je kad imaš nekog svog da sa tobom dijeli slatke i gorke čari putovanja ususret. A takvih čari nije nedostajalo…i zato svaki trenutak vrijedi više.
Apartman u centru Beograda koji smo rezervirali tjedan dana unaprijed čudom je otkazan 20 minuta prije našeg polaska. Razlog? Greška u komunikaciji. Dotični nisu shvatili da dolazimo u 5h ujutro i da će nam apartman trebati odmah po dolasku. Ponudili su da prošećemo Beogradom do 12h. Apartman je naime bio pun. Pomislih, zanimljiva bi bila ta šetnja nakon cjelonoćnog putovanja, s dvije velike putne torbe. Ali, nema zime. Sve se događa s razlogom, rekoh sestri. Čekaju nas bolje stvari.
Dan prvi.
I da, bilo je bolje. Mogu čak reći i odlično. Brže bolje pronađosmo hostel koji se nalazio nekoliko minuta od sajma. Odlično! Toplo, uredno, simpatično mjesto koje odiše pozitivnom energijom. To je to! Pomislih. Imam osjećaj kao da smo na studentskom putovanju. Nasmijah se sestri istovremeno odlažući torbe na jednom od kreveta na kat.
Nije trebalo dugo da se sestra i ja skompamo sa zaposlenicima hostela. Osjećale smo se kao da smo u hotelu s 5 zvjezdica. Ljubaznost na vrhuncu, a prija neka kućna atmosfera. Skoro pa nas je dočekao i doručak u krevet. I onda kažu da se ljubaznost ne isplati. Isplati se, isplati čak i dvostruko. Dobro kaže ona stara, ‘Osmijeh otvara i željezna vrata’ čak i na Balkanu…
Kratki odmor, kavica pod maglovitim beogradskim nebom i evo nas na sajmu.
Na sajmu je doslovno milion ljudi. Kakva dobra vibra. Gužva je neizbježna, ipak prepoznajem njezino lice u gomili. Slađana nas grli, ljubi i poziva da sjednemo. Slađana je btw moja beogradska ‘domaćica‘ kako sam je nazvala od milja. To čine i drugi. Sve je nekako neformalno i vrlo opušteno. ‘Tako ti je to kod nas. Sedite i opustite se.‘ Progovara ljubazno lice nasmiješene Slađane.
Dan je proletio u ugodnom druženju a večer, bolje reći noć bila je rezervirana za druženje na Radiju Beograd1.Pozvana sam da gostujem u emisiji ‘Druga strana računara‘ autora i voditelja Vladana Nenadića i Predraga Jovanovića, te prekrasne voditeljice Daliborke Dace Rajković. Sudjelovali su divni, i vrlo zanimljivi gosti iz cijele Regije (Dražen Vega glazbenik iz Zagreba, Nina Bijedić profesorica sa FIT-a iz Mostara, Slađana Đorđević autorica knjige ‘Portal’ iz Beograda, ujedno moja domaćica i veliki prijatelj.)
Kakva divna noć. Tri sata druženja u sitne noćne sate proletjelo je u trenu. Podijelile su se i knjigice. Ego putuje u Novi Sad, Beograd i Požarevac…
Dan drugi.
Sajam vrvi ljudima, vruće je ali atmosfera je i više nego ugodna. Upoznajem se sa divnim autorima i autoricama. Razmjenjujemo iskustva, priča se o svemu. Generacijski jaz ne postoji. Ovdje su svi na ti. Teško se naviknuti. Primjećujemo (sestra i ja) da su Srbi vrlo otvoreni i pristupačni. Govore bez dlake na jeziku, bez ustručavanja. Paše nam njihova energija, a njima čini se, naš način govora. Vole oni, kako kažu, devojke sa mora. Nekolicina njih nam laska, poznato je da su Srbi veliki šarmeri.
Sve je prošlo u znaku smijeha i dobrog raspoloženja.
Iako je plan bio osjetiti noćni život Beograda, s obzirom da je bila subota, morale smo si priznati da smo preumorne za ostvarenje tog plana. Bit će prilike, govorim sestri koja vidno razočarana ispija gutljaj vina u velikom šarem naslonjaču.
Dan treći.
Sunce! Jutro. Nedjelja. Posljednji dan. Plan je da nemamo plana. Idemo gdje nas noge nose. Odmorne i pune dojmova obilazimo Beograd. Šetnja centrom, kavica na glavnom trgu, pokoji suvenir, cjenkanje obavezno, domaća klopa, Kalemegdan, još jedna kavica, naposljetku Novi Beograd.
Osjećam kako nas prati duh grada. Taj nam duh šapće da smo kod kuće, da ne možemo propasti jer smo među svojima, da uvijek i u svako doba možemo pokucati negdje, a vrata će nam se otvoriti.
Večer. Umorne, zadovoljne. Druženje u hostelu, pokoja šala na balkanski način, spremanje i odlazak.
Tamo gdje je sve započelo tamo najčešće i završava. Obuzela me neka tuga zbog povratka ali i neopisivi umor. Ipak tri dana skoro pa nismo spavale. Dani su iza nas ali i ispred nas. Imam običaj tek što jedno putovanje završi planirati drugo. Valjda mi je to neka utjeha zbog odlaska. Krećemo prema Rijeci. Razmijenjujemo iskustva bez ijedne riječi. Pitate se kako je to moguće? Predlažem pođite u Beograd. Nakon njega sve će vam biti jasno.
Ono što je meni jasno je to da se u Beograd vraćam jako brzo.
p.s. Momo Kapor je rekao ‘Beograd je niskobudžetni New York’. Ja bih nadodala
Ne znam za New York, ali u Beogradu je osmijeh najjača valuta. Para ionako nigdje dovoljno…
♥
0 Comments