“Biraj svoje bitke!” naziv je kampanje azila Dumovec kojoj su se priključili neki od najpoznatijih hrvatskih borilačkih imena. Mirko “Cro Cop” Filipović, Mladen Brestovac, Igor Jurković i Mladen Kujundžić – borci koji su pozirali sa psima spašenima od zlostavljanja, a koji su trenutno smješteni u azilu Dumovec.
Riječ je o kampanji koja želi ukazati na jednostavnu stvar koju ljudi prečesto zaboravljaju a to je – zlostavljanje životinja je društveno neprihvatljivo!
Dečkima nije bilo teško odvojiti vrijeme i podržati ovaj plemeniti cilj. Nadaju se da će svojim primjerom ukazati na to da je zlostavljanje životinja u najmanju ruku neprihvatljivo, i da moramo raditi na tome da spriječimo svaki oblik zlostavljanja nad ovim nedužnim a neprocijenjivim bićima.
Dečki svaka Vam čast!
I ja biram svoju bitku !
Ova me hvale vrijedna akcija potaknula na razmišljanje. I djelovanje.
Ja sam od onih ljudi koji su bezglavo zaljubljeni u životinje (nekim čudom) naročito u pse. Još kao šestogodišnja djevojčica zaljubila sam se u Blekija, crnog mješanca kojeg sam pronašla na ulici, bio je napušten, gladan i žedan. Šapice su mu bile prljave, a oči nekako tužne. Da, sjećam se svega toga iako je to bilo prije više od 22 godine. Blekija sam dovela kući, nahranila ga, zamotala u deku i sakrila. Bojala sam se pokazati ga roditeljima a naročito tati. Ipak, dogodilo se suprotno od mog očekivanja. Roditelji i sestra Blekija su objeručke prihvatili,brinuli se o njemu kao i ja, pa je Bleki ubrzo postao ravnopravni član naše obitelji.
Mali, crni, uplašeni pas postao je najveselije biće koje sam poznavala. On je bio moj prvi i pravi najbolji prijatelj. I tako sve do trenutka kada sam se jednoga dana vratila iz škole i vidjela da Belkija više nema. Sa sedam godina shvatiti da vam je netko namjerno otrovao psa nešto je najstrašnije što vam se može dogoditi. Blekija nažalost ništa nije moglo vratiti ali od tog trenutka ja sam nekako postala posebno slaba na pse. I na sve te životinjske ‘hejtere’.
Nakon Blekija imala sam još dva psa, o njima su se više brinuli moji roditelji nego ja. Neznam što je bio razlog tome. Najvjerojatnije strah od gubitka. Što sam ih više voljela više je boljelo. Godine su proletjele. Nemogu se sjetiti svih trenutaka koje sam provela sa njima ali naravno da pamtim one najljepše i najveselije.
Sadašnjost.
Prije nepunih 5 mjeseci u moj je život ušetao jedan pas. Ne, to nije ‘obični’ pas. Da me krivo ne shvatite. On je MAX. Labrador dođen 1.8.2013., lavić u horoskopu. Najsavršenije biće koje sam mogla zamisliti. Doputovao je iz dalekog Osijeka u brdovitu Rijeku. Samo zbog mene. Sreća – golema. Oduvijek sam željela labradora, pa sam to nehotice (ili ne?) nekoliko puta spomenula dečku. Želja mi se ispunila.
MAX je ovdje. Svaki moj dan ima smisao. Energičan, veseo, proždrljiv, znatiželjan, umiljat, ponosan, zahvalan, vjeran…
Kažu da je svaki pas preslika svog gospodara i da nesvjesno uzima njegove karakterne crte. Ako je tako onda je moj Max pravi umjetnik, hehe…
Ja mu nisam gospodarica. Niti mu to ne želim biti. Ja sam njegovo biće kao što je i on moje. Možda sam luda ako se prema svom Maxu odnosim kao prema čovjeku, ali on je za mene više čovjek od nekih ljudi.
Više od onih koji su toliko malene duše da se udostoje podignuti ruku na nedužnu životinju. Više od onih koji su ih sustavno maltretiraju i zapostavljaju kako bi pokazali svoju nadmoć. Čak i više od onih koji ih imaju samo kao modni detalj ili igračku za pokazivanje.
Svi su oni u mojim očima manje ljudi.
Nasilno ponašanje prema životinjama već dugo je poznato kao indikator opasne psihopatologije koja se ne odnosi samo na životinje. ‘Svatko tko je stekao naviku gledanja na život bilo kojeg živog bića kao bezvrijednog, u opasnosti je da dođe na ideju da su ljudski životi također bezvrijedni‘, napisao je jedan poznati humanist. ‘Ubojice … vrlo često počinju ubijanjem i mučenjem životinja kad su bili djeca.’
U posljednje vrijeme sve češće svjedočimo situacijama u kojima ljudi na najbrutalnije načine zlostavljaju životinje. Glas javnosti traži oštre kazne za perverzne nasilnike, ali koliko zlostavljača doista snosi posljedice za svoja nedjela i kolike kazne uopće propisuje zakon?
Nedovoljno njih! A kazne kao da i ne postoje!
Da vam budem iskrena ne vjerujem u zakon jer se čini da taj isti zakon ne vjeruje u mene. Ono u što sam pak sigurna je da ON vjeruje u mene. MAX – moj pas, najbolji prijatelj, suputnik i vjerni čuvar. ♥
Što bih učinila kada bi netko digao ruku na mog Maxa? Ne znam. Niti ne želim saznati. Ako postoji u ženi onaj životinjski nagon da čuva svoje mlade onda ga ja itekako imam.
Hvala dečki još jednom na ovoj divnoj inicijativi i na kampanji.
Hvala i svima Vama koji volite i podržavate svaki oblik NEnasilja nad životinjama. Činite to i dalje. Jasno i glasno.
Hvala i mom MAXU što postoji i čini moj život još ljepšim i ispunjenijim.
A vi?
Ne okrećite glavu.
Spasite jedan život. Podržite kampanju.
Birajte svoje bitke.
0 Comments