Moja nova priča o… ali stara je to priča ako mene pitate.
Tko si ti?
Pitanje koje žudi za svojim odgovorom, kao šalica kave za žličicom šećera, gorka je najgora, podsjeća na život koji se valja ispred naših pospanih očiju. Neću duljiti, suština priča leži u onome što ćete tek pročitati.
Službeno: Ko sam ja je stranica koja se bavi filozofijom, psihologijom, umjetnošću, ona se bavi svakodnevnim životnim pitanjima. Kako sami autori stranice navode ona je predviđena da se čitaoc zamisli, zapita ili pak pronađe u tekstu…to nam je tako jako potrebno, suviše smo izgubljeni, pomislih pri prvom virtualnom susretu.
Neslužbeno: ‘Ko sam ja je produžena ruka svakoga od nas, nevidljiva nit koja spaja neizgovorene riječi, one koje ostaju nakon posljednjeg plaćenog računa za struju, netom prije isključenja, riječi koje se progutaju u trenutku kada nas susjeda sa petoga kata bezobrazno odmjeri, kada se ulovimo kada kritiziramo i prigovaramo, kada nas partner ne razumije i nema vremena za nas…kada ostanemo sami sa osobom koja nikada ne odlazi. Kada ostanemo sami sa sobom, u tišini samonametnutih misli. A svijet buči.
Iz tog razloga odlučila sam prenijeti vam retke koje sam pronašla upravo na ovoj inspirativnoj stranici a koji me podsjećaju da svi mi u većini slučajeva postavljamo ista pitanja, znajući da dajemo različite, samo nama shvatljive odgovore…
Tekst ‘lice i naličje’ autorice pod imenom Tanja.
‘Cesto puta mi je bilo receno kako se ne moze “dokuciti” ono sto krijem iza,tako prkosno,nametnutog lica.
Isto tako sam imala priliku da “cujem”,kako mi,to isto lice krije “pravu mene” i kako se stice utisak,da sam konstantno zasticena maskom.
Pretpostavke…
Razumije se…
Kazem njima…
A ja…
U stvari sam ostajala zatecena.
U tim trenucima,samo sam se plasila da mi ne bude postavljeno prosto i jednostavno pitanje-jedino pitanje na koje ne bih znala da dam odgovor-KO SAM JA?!
Veceras, dok se po ko zna koji put borim sa svojim nemirima koji me progone,iz dana u dan,iz noci u noc,ne pronalazim rijeci kojima bih mogla da odgovorim.
Grlo mi se steze,ruke drhte,a pogled postaje ukocen i proziran jer tonem.Tonem u moru svoga straha i svega onoga sto ne priznajem i od cega bjezim.
Zasto ni danas,kad sam toliko zrelija,ne mogu,ne umijem,ne ostajem sama?!
Koliko godina ce morati da prodje kako bih se pozdravila sa svojim kosmarima i strahovima na koje sam navikla?!
Da li cu umjeti da zivim bez njih?!
I onda se sjetim maske…
Volim da se maskiram.
Uzivam da testiram sebe i trudim se da svaku ulogu,koju mi reziser-zivot nametne,odigram do perfekcije.
Mijenjam kostime,isprobavam grimase,i na kraju role,cekam aplauz…veliku potvrdu odlicno odigrane uloge .
Jedino tako mogu da se usunjam medju ljude i budem im ravna.Jednaka.Dio njih.Tek tada mozemo da dijelimo sve one obicne,svakidasnje,banalne price na koje,klimanjem glave ,ili po nekom kratkom upadicom,dajem do znanja da shvatam.Da ih razumijem i da mogu kao oni.Takva sam prihvatljiva.Jedino takva nisam za osudu.
Slicna sam njima,a nemaju pojma koliko su mi strani.’
…
Koliko se nas osjeća kao Tanja, koliko nas na dnevnoj bazi izmjenjuje svakojake maske, navlači zastore na oči?
Koliko se nas trudi svidjeti drugima samo iz jednog jedinog razloga – da ne ostanemo sami – ne daj Bože, kao da je to najgore što se može dogoditi čovjeku. Očito zaboravljamo onu
Nikad ne nađoh druga koji bi bio tako društven kao samoća
U moru modnih blogova, teško probavljivih savjeta o tome kako se pravilno odjenuti, našminkati, izdepilirati, zadovoljiti svog muškarca/ženu, kako uspješno ispeći pitu od jabuka a ne spržiti ruku, kako utišati dječju buku i kako istrpiti kronično nezadovoljstvo tmurne svakodnevice pronašla sam mjesto gdje mogu biti netko bez da otkrijem svoje ime i prezime. Bez da navučem masku.
Hvala prekrasnom blogu ko sam ja. Stranicu možete pronaći i na fb Ko sam ja? koju prati više od 40 tisuća ljudi…
0 Comments