“Draga,

Vidim koliko te boli tvoja umorna duša, teška od tereta tisuća usamljenih životnih vjekova. Žudiš za ljubavlju koju ćeš osjetiti u srži svoga bića, u najistinitijim dijelovima sebe. Ponekad se pitaš postoji li uopće prava ljubav, dok razmišljaš o prošlim vremenima i otpuštaš stara očekivanja, drevna sjećanja i srca koja nikada nisu bila namijenjena tebi. Pitaš se kakvu bi ljubav uopće mogla pronaći kada si već prošla tolikim stazama koje nisu vodile nikuda. Dovodiš u pitanje svoju vrijednost, svoje srce i dubinu svoje duše.

Mila, bez obzira na to koliko su tamne sjene tvoje prošlosti, nikada nemoj sumnjati da zaslužuješ ljubav koja će svakoga dana svjesno uživati u tvojoj čaroliji, a svake noći plesati na tvojoj kiši. U tvojim prsima snažno kuca duboka ljubav; nikada ni zbog koga nemoj pokušavati utišati svoju grmljavinu.

Hrabro si koračala svojom stazom i provela mnoge noći sjedeći u društvu svoje sjene koja te učila bolnim lekcijama. Poput Feniksa koji se uzdiže iz pepela i ti si se promijenila i razvila. Tvoja ljubav ne bi trebala biti komprimirana i ograničena na plićake. Tvoja bi se ljubav, na svjetlosnom krilu slobode, trebala uspeti do oblaka. Tvoja je ljubav tako svijetla, tako prodorna i intenzivna da nikada ne bi trebala pristati na ništa manje od zagrljaja koji je spreman primiti sav tvoj plamen.

Zaslužuješ ljubav koja je toliko duboka da će uvijek imati vremena slušati o svim tvojim snovima, a srce dovoljno divlje da ih sve želi ispuniti. Zaslužuješ svjesne postupke, namjerna djela i strast koja plamti jače od Sunca. Nijedna polovična ljubav, koja tek djelomično želi uroniti u more tvoje duše, neće te zadovoljiti.

Draga, ti zaslužuješ ogromnu ljubav, osobu koja će znati što ima kada ima tebe; osobu koja se neće skrivati iza sporazuma niti će igrati igrice. Zaslužuješ nekoga čije su riječi vidljive u njegovim djelima. Ljubav koja odgovara neustrašivom ratniku koji diše u tvojim prsima.

Nitko ne mora voditi tvoje bitke jer si snažna poput čelika i sjajiš jače od vatre iz usta stotine zmajeva. Znaš da si ti junakinja vlastitog života i da je svatko odgovoran za svoje spasenje. Zaslužuješ nekoga tko će stajati uz tebe dok ćeš voditi svoje bitke i slaviti s tobom tvoje pobjede.

Divlja dušo, tebi treba netko tko s kim ćeš trčati. Treba ti netko jednako slobodan, a ne netko tko će te zatvoriti u kutiju zastarjelih pravila i nezdravih ideala. Ti si nastala iz oluje i požara; ništa osim čiste istine, neće te zadovoljiti.

Draga, zaslužuješ nekoga kome možeš povjeriti svoju umornu dušu i odmoriti se na tom svetom tlu. Hodočasnika ljubavi na putu otkrivenja, koji će te obožavati u tvom hramu i nuditi ti blagoslove na oltaru tvoga srca, jednako kao i ti njega.

Nikada nemoj žrtvovati svoje dragocjeno srce ni za što manje od toga.”

…

C. Ara Campbell je vizionarka, spisateljica, učiteljica, umjetnica i vrlo empatična osoba. Posvećena je buđenju ženstvenosti, utjelovljenju životne istine i pomaganju drugima na putu iscjeljenja. Ona je stara duša koja od svoje mladosti piše i kanalizira vodstvo iz nevidljivog svijeta, intuitivno trenira duše i osnažuje ih pomoću duhovnih i prirodnih energija. Ovo je njezino pismo svim obeshrabrenim dušama…

Izvor: thegoddescircle & sensa

fotografija: iStock

Objava C. Ara Campbell – pismo svim obeshrabrenim dušama pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Živi mi se. Šapnula sam, najprije sebi, pa onda njemu. „Živi mi se u Hrvatskoj. Vratimo se kući.“ nastavila sam šaputati. Živi mi se životom koji će mi trošiti i srce i dušu, koliko god teško bilo. Ne živi mi se u imaginaciji strane zemlje, već u realnosti vlastite. Ne želim sebičan, bezobrazan, prepotentan život koji će me čuvati od neminovnih udaraca. Zar takav život uopće i postoji? Želim biti i udarac i obrana. Na koncu na to sam i navikla, za to sam i stvorena. Ne za život u čahuri, već za život izvan nje.

Onaj tko bude promatrao stvari i ljude naučit će kako da preživi, no tek će onaj koji bude promatrao prirodu i leptire naučiti kako da – živi.

To je misao koja je „stvorila“ moju treću knjigu, ujedno i prvi roman. Vođena tom mišlju krenula sam ispisivati priču o tri žene. Tri ženska lika koja su se rodila na dalekom otoku koje nikada nisu niti posjetile. One. Elena, Ana i Naida. ( jedna od njih zaista i postoji ali pod drugim imenom.) Moje žene, moje tihe junakinje koje sam čitav život nosila u sebi, a koje su tek danas odlučile pustiti svoj glas. Strpljivo sam ih čekala. Strpljenje je zlato. Dobro kažu.

Ispričat će vam svoju priču, svaka od njih na svoj način. Jedna po jedna, bez guranja i bez žurbe. Najprije Elena, žena u kasnim tridesetima koja godinama pokušava zatrudnjeti i koja na koncu zajedno sa svojim partnerom Ivanom odluči udomiti dijete iz doma. Svoju će vam priču pričati i ona, šesnaestogodišnja štićenica doma koju će udomiti a gle života, tko drugi nego Elena i Ivan. Svoju priču otkrit će i Naida, zaposlenica u domu koja Anu doživljava i voli kao svoje vlastito dijete. I sve bi to bilo skoro pa činovnički definirano (udomljena tinejdžerica, udomiteljica i odgojiteljica) da Ana, dijete bez roditelja, djevojka na pragu djevojaštva, željna slobode i života ne odluči jednog dana pobjeći – i gotovo nadrealnim noćenjem u kući s bijelim prostorijama, okruženoj vrtom, morem i kamenim skulpturama ne otvori čahure njihovih dosadašnjih života – Elenino djetinjstvo, domovinski rat i nestanak oca, Naidin gubitak djeteta, udaja i odlazak sestre Azre, bolest i smrt Anine majke, život u domu, odrastanje, Elenino opijanje i na koncu bijeg.

Ispisivala sam roman noseći likove na krilima nekog idealističnog i pomalo naivnog htijenja za boljim svijetom. Kroz cijeli roman, kako moja urednica Sandra Mlakar kaže: „elaboriram potrebu za ljubavlju koja se umjesto kroz hipertrofiranu suvremenu želju za primanjem (ili uzimanjem?) ostvaruje kroz davanje.“ Roman je zato i napisan u prvom licu jednine. Željela sam time svakoj od likova utisnuti osobni glas, emociju i karakter koji će se najbolje ogledati u preobrazbi koju će tijekom romana doživjeti. Zajedničko im je da ne znaju što donosi život, no, iako naizgled potpuno različite ove tri žene drugačije životne dobi, podrijetla i sudbina znaju da ne žele život bez – ljubavi.

Leptir u romanu simbolizira ljudsku dušu, a gusjenica koja se stvara iz čahure simbolizira životnu bol koju svatko od nas proživljava na svoj način.

Osim ovih triju žena u romanu se javlja i lik Život. Željela sam nekoga tko će voditi junakinje, čuti ih i razumjeti na način na koji one same sebe ne razumiju. Zato je Život kao lik oličenje entuzijazma i čovjekoljublja, vjere u dobro i velikodušne osjećajnosti koja nam svima nerijetko nedostaje.

Priču sam vodila kroz sedam poglavlja, sedam transformacijskih faza. Priviđenje i predživot, rastuća bol, dani proždrljive gladi, doba ranjivosti, trenuci čudesnog širenja, vrata ka ljubavi i samoostvarenje. Njima sam željela dočarati faze napuštanja vlastite čahure poluživota ali i poentirati utjecaj koji duše imaju jedna na drugu i koliko je bitno dopustiti ljudima da nam pomognu na putu našeg razvoja, ne zatvarati se u najtežim trenucima života u vlastiti mrak razočaranja a sve iz straha od boli i razotkrivanja, jer na koncu sve duše na svijetu žele isto a to je – živjeti i voljeti. Zato su moje junakinje, Elena, Ana i Naida metafore mnogih žena koje susrećem, žena koje svojim životima i vlastitim izborima pokazuju koliko je teško biti ženom – u svijetu u kojemu se očekuje da je žena baš sve. I ispunjena majka, i ispunjena poslovna žena, i ispunjena supruga i ispunjena kćer, zaboravljajući da je sve to nemoguće ukoliko ona prvenstveno nije – ispunjena duša.

Mogla bih zato reći da je jedna od ključnih poruka u romanu ona koju donosi sam Život:

Duša koja živi u „samo jednom se živi“ misli da je ovaj život sve što ima i da u njemu čuči sreća za kojom traga, kojoj trči ususret. Takva duša misli da je rođena samo zato da se pokaže, da uspije i da postane vidljiva, ali može se desiti i to vrlo lako, da joj se to i ostvari i da postane vidljiva drugima, istovremeno nevidljiva sebi. Duša koja živi u „živi mi se“ zna koliko ima života tamo gdje ga ne vidi, a koji svejedno postoji neovisno o njoj. Takva duša osjeća da je rođena ne samo zato da se pokaže, da uspije i da postane vidljiva, već zato da uspije biti, imati i činiti nevidljivo.

…

Do čitanja, i susreta među ovim šarenim koricama, šaljem vam more ljubavi. I naravno, knjiga je od ovog tjedna dostupna u svim knjižarama diljem Hrvatske 🙂

Objava Kakva ti je korist imati tijelo leptira, ako ti je ispod njega duša gusjenice? pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Neki kažu da se poezija čita polako, i kroz neko vrijeme no ja to priznajem s Rupi nisam uspjela, niti željela. To činim s poezijom Nerude, Rumija, Jesenjina, Pessoe, Cohena no Rupi sam poklonila jedno kišno poslijepodne (njezinoj kod nas netom objavljenoj knjizi) ne računajući dakako sva ona popodneva ranije kojima sam se kačila na njezin instagramski profil zalazeći tako među njezine crno bijele redove. Da, Rupi sam počela pratiti dok je na društvenoj mreži instagram imala tek nekoliko tisuća pratitelja, danas ima više od milijun. Zamijetila sam je u moru svakojakih pjesničkih duša koje svoje mjesto pod književnim suncem pokušavaju pronaći upravo na instagramu, društvenoj mreži koja je po svemu sudeći savršena za umjetnike, kreativce i ostale vizionare koji svoj neotkriveni talent i emociju žude podijeliti sa svijetom.

Dojmio me se Rupin pjesnički izričaj. Odavao je lakoću razumijevanja (što sa mnogim pjesnicima nije slučaj), svidjela mi se hrabrost koja se reflektirala kroz prikaz najdubljih vlastitih emocija, i na koncu posebno me se dojmila krajnja simplicifiranost koji je odisala iz njezinih slikovitih objava. Svi koji me čitaju i prate znaju koliki sam ljubitelj jednostavnih, prozračnih, čistih prizora koji su u stanju dotaknuti dublje od mora ekstemiteta kojima nas zatrpavaju, stoga nije ni čudno da je baš Rupi svojim nepretencioznim minimalizmom uspjela osvojiti čitatelje ne samo instagrama već i izvan njega. No, ne pišu svi o Rupi u superlativima, naročito ne struka. Tome svjedoči i sada smiješna činjenica da za svoj prvijenac nije mogla pronaći izdavača. Mnogi joj zamjeraju neinventivnost (aludirajući na naslov zbirke “milk and honey”) te poetski izričaj u kojemu ne vide književnu vrijednost. Ipak čini se da joj ipak ne mogu osporiti uspjeh iza kojeg otvoreno stoje zavidne brojke.

“Rupi Kaur, kći roditelja imigranata, postala je književni i društveni fenomen i što god to ona pisala i koliko god da poezije doista bilo u njezinim stihovima, činjenica je da je nekakav poetski izričaj uspjela približiti masama. Dvadeset i pet joj je godina, prvu je zbirku, neinventivno naslovljenu “Med i mlijeko”, dosad prodala u – nevjerojatnih 2,500.000 primjeraka. Prevedena je na 25 jezika. U posljednje je dvije godine “Med i mlijeko” provela 77 tjedana na bestseler listi The New York Timesa.”

Kako god bilo, i šta god o Rupi i njezinoj poeziji mislili i govorili neosporno je da je ova mlada žena svojim riječima, umjetnošću i vizijom napravila nešto izvanredno i da je samim time postala glas onih žena koje se ne čuju, a koje se itekako vide. Kako napisah u tekstu gore, dojmio me se i još uvijek me se dojmi neslomljivi duh ove mlade žene kojeg osjetih kroz njezine netipično-interpuncijski ispisane stihove,

silovanje 

će te rastrgati 

napola

ali neće

biti 

tvoj kraj

iskrenost kojom bez zadrške progovara (znajući koliko je neiskrenost i samodopadnost danas na cijeni),

ne traži lijek

klečeći pred onima

koji su te slomili

nježnost i ranjivost od kojih ne bježi, dapače koje otvoreno veliča,

biti

nježna

znači

biti 

moćna

vlastito iskustvo neuspjeha koje kroz  teške i neatraktivne životne prizore oslikava u svoju vlastitu poruku svijetu,

ništa me ne užasava više 

od zapjenjene zavisti

pred uspjehom drugih

i uzdaha olakšanja

kad propadnu

i na koncu ljubav koju vidi kao korijen svog života.

ne pristajem biti

tek jedna cigla tvojeg života

kad 

ja s tobom želim

izgraditi čitav zajednički život

Gledajući kako ova mlada pjesnikinja raste ne mogu se otrgnuti dojmu kako baš ona svojim “preko noći” uspjehom dokazuje kako je moguće stvoriti vlastiti vjetar u leđa koji osnažuje da neumorno stvaramo unatoč čudnim, književnim strujama koje ne mogu i ne žele prihvatiti da dolaze neka nova, drugačija vremena u kojima nam je dozvoljeno sve, a najviše od svega – biti svoj.

smisao umjetnosti
ne leži u broju ljudi
kojima se sviđa smisao umjetnosti
leži u tome
koliko je voli tvoje srce
koliko je voli tvoja duša
koliko si iskren
prema samome sebi
i nikad
ne pristaj na trampu
iskrenost za sviđanje

svim mladim pjesnicima

Na kraju priče, bilo da je riječ o knjizi Rupi Kaur li bilo kojeg drugoj knjizi današnjice mislim da je za čitanje nekog književnog djela nužno biti otvorenog srca, bez predrasuda i unaprijed zacrtanih očekivanja. Na koncu, svi iz knjige iščitavamo ono što nosimo u sebi. Upravo će zato “mlijeko i med” svatko od nas shvatiti na svoj način, a poruke koje pronađemo u njoj bit će odraz poruka koje i sami svojim životima odašiljemo svijetu.

Mlijeko i med – instagramska poezija ili nešto više?

Prosudite sami, dakako, nakon što pročitate knjigu …

moja velika preporuka svakako je – DA 🙂

Objava Mlijeko i med – poezija s glasom suvremene žene pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ako sam i prije CCBNA nešto naučila to je da su rad, dosljednost i predanost bitne karike u procesu stvaranja, i da nema tog talenta koji vam može zamijeniti marljivost, znatiželju i svakodnevni osobni angažman, što u offline, a što u online svijetu. A ono što mi je akcija CCBNA itekako povrdila to je da se entuzijazam pojedinca udužen sa prepoznatljivim stilom pisanja i neospornom emocijom itekako cijeni u današnjem svijetu, iako nas na sve strane obasipaju valovima objektivnog i vrlo prosječnog pripovijedanja, i iako nas uče da treba biti realan i sagledavati svijet oko sebe prizemljenim, nerijetko ustaljenim viđenjem svijeta.

E pa ja nemam oči za ustaljenost, nemam jezik za objektivnost i nemam srce za prosječnost. Zato sam se valjda i našla među ovim divnim ljudima, i zato smo valjda i dokazali i pokazali da se može i mora bolje i drugačije. A sada više o samoj akciji i što mi ona donese nakon predivnih dvanaest mjeseci. A neskromno priznajem da mi donese puno toga.

Što naučih u ovih dvanaest mjeseci?

Da se možemo roditi s talentom ali ne i s disciplinom pisanja. Da se njoj učimo, i da je ona ključna kada se radi o blogovanju. Eto naučih se disciplinirati, pisati i objavljivati na vrijeme, ali ne pod pritiskom već pod dojmom. Naučih i da nikada ne treba prestati učiti, usavršati se, i da treba ispunjavati rupe svoga znanja, ne zato jer to netko traži od nas, već zato jer mi to tako osjećamo.

Što osjetih u ovih dvanaest mjesci?

Ljude/kolege prepune emocija i predivnih životnih priča koje su samo čekale da se ispišu. Osjetih zahvalnost, znatiželju, pomake unaprijed, kako one u glavi, tako i u tijelu. Osjetih zadovoljstvo i zahvalnost u ljudima kada im napisah da su im tekstovi dobri. A moji kolege blogeri su zaista dobri. Svatko u svojoj oblasti.

Što me ražalosti u ovih dvanaest mjeseci?

Toga nema. Dobro priznajem, bilo je tema i nekih tekstova kolega na koje sam se itekako rastužila i koji su me podsjetili i mojim unutarnjim borbama, Branica i Jelena K. to dobro znaju, ali ništa me nije rastužilo na onaj tužni način. Ovdje su vladale iskrene emocije i stanja koja nas uče da je pred ekranom potrebno ostati čovjek.

Što me usreći u ovih dvanaest mjeseci?

Toliko toga. Za početak usrećiše me reakcije kolega na moje tekstove, kao i moje reakcije na njihove. Usreći me to što moji kolege blogeri zaista žive to što pišu i što su u tome toliko svoji i predani. Usreći me i to što se Marijina opaska na neke tekstove nije dočekala s egom u rukavu već s razumijevanjem i prihvaćanjem. Usreći me što su neki od nas zaista napredovali. Tu moram spomenuti kolegu Matta koji je od prvog do posljednjeg teksta imao veliki napredak. Bravo Matt.

Što ću pamtiti nakon ovih dvanaest mjeseci?

U ovoj priči nema nepamtljivih stvari. Sva su iskustva vrijedna i sva se spremaju u riznicu sjećanja. Ipak, ako ću nešto pamtiti najviše od svega to je da nas je ova priča sve zajedno spojila ne samo zato da napredujemo i da se usavršimo kao pojedinci, već da narastemo i kao kolektiv, i da bez obzira na neke minorne razlike koje vladaju među nama, uvidimo koliko su krucijalne naše zajedničke sličnosti i koliko dobrih i svijetu potrebnih stvari možemo postići upravo s njima.

Hvala vam društvo. Vaša Ingrid.

…

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria

Objava CCBNA – iskustvo koje bih uvijek ponovila pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Tebi, gospođo Ljubav.

Znaš, razmišljala sam malo u posljednje vrijeme. O Tebi dakako.

Razmišljala sam, odnosno pokušala sam se sjetiti kada smo se prvi put susrele. Ono, kako smo izgledale, jesmo li bile pristojne, nasmiješene, jesmo li si pružile ruku, takve stvari. I nisam se mogla sjetiti. Baš ničega. Skoro pa kao da mi je netko odstranio taj dio mozga, taj za sjećanje. Neugodno mi je, priznajem, ali šta da radim? Osim iskrenosti ništa drugo niti ne zaslužuješ.

No, sigurno se pitaš zašto ti pišem. Mislim, zašto baš danas, sada. Znaš, ne znam to ni sama. Valjda je kod mene to u životu učestala pojava. To da radim stvari koje i kada nitko ne očekuje. No dopusti mi da vjerujem da to tebi nije niti važno, i da ćeš pročitati ovo pismo ne obazirući se ni najmanje na to što ti pišem tek nakon ovoliko godina, ajde izgovorit ću to na glas. Trideset i dvije. Izuzmi onih par godina kada nisam znala pisati, može? Bit će mi lakše. Hvala ti. A sada ako si za, i ako još uvijek držiš glavu iznad papira, dopusti mi još nešto. Nešto što će mi puno značiti i što će me nahraniti za nekoliko narednih godina. Ako ne i za život cijeli. Dopustim mi da ti kažem.

Prvo. Hvala ti što si živa i što postojiš u svemu što me okružuje. To tako ima smisla. I ne mislim to tek tako. Ljubavi, ti zaista postojiš. Gledam to svakoga dana i divim se. Zaista se divim. Ne znam odakle ti snaga i moć da se uvučeš u svaki skriveni kutak svijeta pa tako i ovaj moj. Pratim kako svake godine posjećuješ Brodsku Varoš, zapravo, tamo više i nisi gost. Znaj, predivnu si priču probudila. Ne samo u Brodskoj Varoši već u cijeloj mojoj zemlji. Ljudi pričaju o tome. Ponosni su. Kako si samo znala da će nas dvije naizgled obične rode naučiti tolikim životnim vrijednostima? Divno je to. Hvala ti.

Drugo. Hvala ti što me svakodnevno podsjećaš na male stvari. Ne one velike, jer te velike stvari mi ljudi nikada ne zaboravljamo. Ali male? Promaknu nam one često. No, zato si ti tu. Da me podsjetiš na što uvijek trebam obratiti pažnju. I na što usmjeriti svu svoju energiju. Nevjerojatno je to kako život nagrađuje one koji to ne zaboravljaju. Zato ti obećajem da ću oči držati otvorenima još i više. Baš kao i srce.

Treće. Hvala ti što me vodiš. Svojom nevidljivom rukom. Ne znam kako da ti to objasnim ali zaista je tako. U posljednje vrijeme osjećam kako me vodiš i kako mi šapućeš kojim putem moram nastaviti, a koji put ostaviti. Bilo je trenutaka i kada sam se gubila putem, želim vjerovati da si mi tada dopuštala da odrastem, da stanem na svoje noge. Pripremala si me za nešto veće od mene same. Još uvijek to vjerujem.

Četvrto. Hvala ti što se ne obazireš na zle jezike. Gledam kako to dostojansveno radiš. Učim od tebe. Čak i u trenucima kada ti otežavam i kada ti dopuštam da misliš da sam kruta, hladna i strana. Nisam vjeruj mi. Samo sam uplašena. Samo se borim. Ali neću više. Nikakva zla u ljudima ne zaslužuju moje misli i moje vrijeme. Naučit ću se nositi s time.

Peto. Hvala ti što mi ulijevaš povjerenje i vraćaš nadu. Da mogu napraviti sve što poželim. S onime što jesam i što imam. Često puta, priznat ću ti to, dešavalo se da sam mislila da nemam ništa. Da sam gola, prazna, otupjela od boli i razočaranja. Mislim da sam te tada najviše trebala. I kada si došla, da sam te baš tada najjače zavoljela. Bila si kap koja mi je nedostajala, nikako kap koja je prelila čašu. Danas, kada sam žedna, naspem te u svoje srce. Još se nije dogodilo da smo se prelile jedna drugom. Danas mi je srce taman puno.

Šesto. Hvala ti što me ne mjeriš i ne osuđuješ. Poput nekih ljudi koji samo čekaju da pogriješim i da padnem. Ako ti na nečemu zavidim onda je to tvoja sposobnost da u svima vidiš dobro. I ja se trudim činiti isto, no vjeruj mi, ljudi mi to ponekad toliko otežavaju. Ipak, svjesna sam, takvi su utezi kratkog vijeka. Na kraju sve ispliva na dobro. Zapravo uvijek, kada si ti u blizini.

Sedmo. Hvala ti što se mogu osloniti na tebe i zvati te svojom najboljom prijateljicom. Zaista je tako. Čak i više od toga. U moru odnosa koji ljudi sklapaju jedni s drugima, ja sam pak najponosnija na odnos koji sam stvorila sa tobom. A gle, da to nisam ni znala. Hvala ti na tome. I za kraj. Sjećaš li se što je Mali Princ govorio dok je pričao o svojoj ljubavi? Govorio je, dopusti mi da te podsjetim:„ Ako, na primjer, budeš dolazio u četiri sata poslijepodne, ja ću već od tri sata biti sretna.“ Vidiš, tako je i meni sa tobom. Oduvijek sam te čekala, a ti si oduvijek dolazila.

Hvala ti na svemu tome.

Tvoja, Ingrid

…

Ukoliko i ti osjećaš da bi svoje najskrivenije misli i najdublju ljubav trebala podijeliti s nekim tvom srcu posebnim, bez puno razmišljanja učini to već sada. Kako? Posjeti stranicu vodasporukom i napiši svoje pismo na jedinstven način. Možda će baš tvoje pismo biti izabrano i ispisano krasopisom s pravim Klepetanovim perom. Pusti srce neka piše! Pusti ljubav neka te vodi! 

#samoljubav 

Objava Tebi, gospođo LJUBAV pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

No nisu sve poruke takve. Jedna me poruka prije nekoliko dana posebno dotaknula. Napisala mi ju je dvadesetogodišnja djevojka podrijetlom iz Bosne, koja živi i stvara u Dalmaciji, studira književnost, piše otkada zna za sebe (tako kaže). Ja joj vjerujem. Napisala mi je puno toga, a između ostalog i to da joj je najveći san izdati svoju knjigu pjesama no za to, u njezinoj obitelji i među poznanicima nema sluha. Svi joj govore da je najbolje da se strpi da završi faks, da nađe posao u struci pa da onda traži izdavača. Dakako, njezina nemirna duša ne zna za strpljenje (znam to najbolje!)

Osim toga, piše mi, često puta joj se dogodi da završi u društvu ljudi koji o svemu, pa tako i o ovoj temi imaju mišljenje. Tako se, piše mi dalje, dogodilo da je jednoj djevojci s više godine faxa (koja je btw izdala knjigu!) spomenula kako joj je vlastita knjiga najveća želja te kako sam joj ja veliki uzor (jer i ja baš kao i ona nisam mogla pronaći izdavača no na kraju sam knjigu izdala sama, te da je ta knjiga bez obzira na to ubrzo postala veliki hit ne samo u HR već i u regiji!) Time je valjda htjela reći kako je moguće izdati sam bez izdavača i uspjeti, ne umanjujući tako ičiju vrijednost.

Nije čekala dugo da joj starija djevojka bez imalo takta i zadrške odgovori na spomenuto. S kiselim izrazom lica popljuvala je mene i moj rad, govoreći kako izdati knjigu u vlastitom izdanju znači DA NE VRIJEDIŠ jer da vrijediš NETKO BI TE OD IZDAVAČA VEĆ UZEO. I zato joj savjetuje, onako iskusno i prijateljski da se strpi dok neki bitan izdavač ne prepozna njezin rad.

I da ne duljim više, znate li što sam joj odgovorila nakon što sam pročitala cijeli taj dugi mail? DA NE ČEKA NIKOGA! Jer nema onoga tko nas (pre)poznaje bolje od nas samih. Da skupi hrabrost, i da napravi ono što joj srce traži. Osim toga, tražila sam da mi nabavi adresu te djevojke ujedno i moje kolegice spisateljice. Napisah joj, poslat ću joj “J..e li vas ego?!” s posebnom posvetom. Na to mi je napisala. “Ludi ste. Ali u pozitivnom smislu. Hvala vam od srca.”

p.s. još nešto dragi moji. Želim da znate da pišem svoju treću knjigu, ujedno i prvi roman, koju planiram izdati pred ljeto ove godine. A zna li u čijem izdanju izlazi? U izdanju izdavačke kuće KREATIVNO PERO. Moje izdavačke kuće. Ne zato jer ne mogu naći “pravog” izdavača (vjerujte mi mogu, sada se svi nude sami!) već zato jer mislim da sama mogu bolje,  više i jače. A moći će i djevojka iz ove priče. Samo ako to bude jako ŽELJELA. Do sljedeće priče šaljem vam ljubav.

vaša, Ingrid.

Objava ZABORAVI ONU “DA VRIJEDIŠ, NETKO BI TE VEĆ PREPOZNAO!” pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ljudima je potrebno tako malo da ih se obeshrabri, meni je potrebno tako malo da me se ohrabri. I tako sam zahvaljujući jednom nemogućem ohrabrenju, negdje u nelogičnoj strani mozga donijela odluku da ću početi pisati osobni blog, neke moje priče koje bi možda mogle doticati sve ljude, ili možda čak i nikoga od ljudi. Kod nas se svašta može, ali malo toga mora i zato je još i ljepše i još slađe. Pisanje je za mene neobrano grožđe. Ništa ne vrijedi ako ne uživaš u njemu.

Pisati možeš, dobro to znam, iz stotinu razloga. Ali možeš i bez ijednog razloga. Mislim da je kod mene slučaj i jedno i drugo. Kako kada. I zato pišem. Jer me životni izazovi nadjačavaju i traže od mene da budem hrabriji čovjek u trenucima kada mi dođe da posustanem, ali pišem i zato jer se nerijetko ulovim u planini hrabrosti onda kada se drugi skrivaju u mišju rupu. Valjda više volim nemoguće od onog mogućeg. I valjda zato dobro pazim što od to dvoje radije biram.

Kada razmišljam o tome što je ono što me najviše inspirira da već treću godinu aktivno pišem svoj osobni blog odgovor se nameće sam. Život, ljudi koji taj život čine i svi životni izazovi zaslužni su što se moja ruka na tastaturi skoro pa sama kreće, što vrluda ispričanim i neispričanim puteljcima riječi, što traži načine da pojača smisao stvari koje mi se svakodnevno događaju. Nikada neću moći znati šta će mi se dogoditi sutra ali ono u što sam sigurna svakoga dana jest da znam tko sam u ovome trenutku i što baš sada mogu ponuditi svijetu.

Kada jutrom biram što ću tog dana biti to je uvijek i samo – inspiracija – sebi, svijetu, nebu, ljubavi, Njemu. Mislim da sam na dobrom putu, jer ljudi moji dragi, meni se, da vam budem skoro pa neskromna u posljednje vrijeme dešavaju samo veliki izazovi i nemoguće stvari.

Jesu li to slučajnosti ili?

Do sljedećeg pisanja, ali i viđenja u Beogradu,

vaša Ingrid.

Objava Životni izazovi su moja najveća inspiracija – Blogerfest 2017. pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Sjetih se sinoć. Bilo je to potpisivanje moje prve knjige. Interliber prošle godine. Red je bio dugačak, skoro pa predugačak. Sjedila sam u kutu sajamskog štanda, negdje između aparata za vodu, plakata zalijepljenog salotejpom i vaze plastičnog cvijeća. Sjedila i potpisivala svoju prvu knjigu. Ponosno, ipak nervozno. One su dolazile. Neke same, a neke u paru s prijateljicom. Bile su to žene prekrasnog, sve do jedne nasmiješenog lica. Osim oblaka parfema na sebi su nosile i suptilni dah očekivanja. U trenucima dok sam potpisivala knjige, iza mene se stvorio direktor koji je tiho, pomalo i sam iznenađen što mi je prišao, i potom šapnuo: „Ingrid, daj mi reci, što je to sa tobom i ženama? Zašto su sve tvoje čitateljice tako lijepe?“ Ne uzmite mi za zlo ako nisam od riječi do riječi citirala njegov šapat ali na koncu, to su bile te riječi. Okrenula sam se, ispila gutljaj vode, nasmiješila se i uzvratila mu šapatom: „Ne znam direktore. Možda ima neka tajna veza…“

 I bila je. Ta tajna veza. A krenula je upravo s tim trenutkom, s tim danom i nastavila se sve do prije neki dan kada je i završila naša turneja. Prekrasna turneja koja je spojila moju Alis i mene, ili ako ćete službenije, Čitaj knjigu & Knjigu za Divlju ženu. Ne znam jeste li od onih koji ovo čitaju a koji su prisustvovali barem jednoj od naših 12 promocija u 11 gradova diljem Hrvastke. Ukoliko jeste HVALA VAM, vi ćete znati, točnije osjetiti o čemu pričam kada kažem da na našim promocijama nema ružnih ljudi. Ukoliko niste bili niti na jednoj našoj promociji dozvolite mi da vam kažem tko su ljudi koji su punili te prostorije, i koji su zaslužni da se književne večeri koje mi nosimo, potpisuju srcem.

Da. To su ljudi. Koji su se našim promocijama veselili kada nitko drugi nije. Koji su nam pisali poruke ohrabrenja i koji su nam (možda nećete vjerovati ali to je vaš problem) nudili smještaj u svojim stanovima, kućama ili apartmanima a samo da bi došli do njihovog grada ili otoka. Da. To su ljudi. Koji su na naše promocije dolazili direktno s posla, umorni pa čak i bolesni. Koji su putovali i do nekoliko sati da bi se družili sa nama, koji su nam poklanjali svoje ručne radove, knjige, kulenove seke pa i domaće rakije (jer to se tako kod njih radi). Ljudi koji su nas slušali sa željom i pozornošću. Koji su upijali svaku našu riječ, klimali glavom, koji su zaplakali ili koji su se grohotom i od srca nasmijali. Smijeh spominjem jer svi koji su bili na promocijama svjedoče kakve ja gluposti znam izvaliti 🙂 Nadalje, to su ljudi koji su bez ikakvih predrasuda slušali naše životne priče pa se u njima i pronalazili, i koji su nas nakon promocija tako jako grlili kao da se znamo ne jedan, već sto života.

Eto, to su takvi ljudi. Prekrasni. Iskreni. Nepretenciozni. Neki kažu obični, ja kažem neobični, veliki ljudi. Jednom riječju čisti. A takve najviše volim. I zato kažem da na našim promocijama nema ružnih ljudi. Jer kako može biti ružan netko tko daje najbolje od sebe nekome koga vidi prvi put u životu? Komu vjeruje, a da ni ne zna kakav je? Koga voli,a da mu ništa nije?

Nema ružnih ljudi. Ima samo ružnih navika.

A ja ne obazirući se na njih, priznajem da ću se već ovoga trenutka naviknuti na činjenicu da me čita i podržava toliko lijepih ljudi koji svojim dobrim, ljudskim navikama mijenjanju i svoj i moj svijet. ZAGREB. OSIJEK. RIJEKA. SAMOBOR. ŠIBENIK. PULA. OPATIJA. OMIŠ. KAŠTEL SUĆURAC. ČAKOVEC. VARAŽDIN.

Hvala vam. I da znate, volim vas. Vaša Ingrid.

Objava Zašto na promocijama mojih knjiga nema ružnih ljudi? pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Da volim Elizabeth Gilbert i da se pronalazim u svim njezinim knjigama nije tajna, no tajna je to da sam se u ovu (a to je ujedno i njezina posljednja knjiga) zaljubila i prije nego sam je i krenula čitati. Ne događa mi se to tako često, zapravo ne događa mi se nikada. No, s ovom knjigom, kao da sam predosjećala da će mi riječi koja se otkrivaju na svakoj njezinoj tintom utisnutoj stranici biti melem za dušu i da će mi u isto vrijeme biti i odgovor na sva pitanja koja poput malog balona lete mojim mislima. I zaista. Odgovori su, svi do jednog zadovoljeni a neka nova, mahom znatiželjna pitanja su postavljena. Nikad odmora radoznalom djetetu u meni …

Na koricama knjige piše da je više od 12 milijuna ljudi (uključujući i mene) pogledalo govor Elizabeth Gilbert s TED konferencije o životu ispunjenom svrhom i kreativnošću. A knjiga o kojoj vam danas pišem nastala je zahvaljujući upravo tom govoru. Ukoliko se smatrate stvarateljem i ukoliko ste svakodnevno u kreativnom provesu stvaranja i dijeljenja onda znate koliko je blokada, strahova i skrivenih slabosti u svakom danu, da ne kažem trenutku i koliko je važno s tim strahovima i slabostima ostati priseban. Zaključujete, govor svakako vrijedi pogledati no knjigu svakako morate pročitati. Zašto morate? Jednostavno zato jer je divna (uz to i vrlo pitka za čitanje) i zato jer će vam otkriti jedan potpuno novi svijet ispunjen magijom i kreativnošću.

A o čemu točno govori knjiga i koje su njezine poruke? Ako ćemo suditi po naslovu knjige onda zaključujemo da knjiga govori o magiji (a to je trenutak kada napokon odbacimo strah i ozbiljnost i počnemo živjeti svojim potpunijim i razigranijim životom), no ja bih ipak rekla da je ova knjiga puno više od trenutka magije. Ona je čarobna ali je isto tako i stvarna, i opipljiva, i vrlo realistična i pragmatična i ono što je najbitnije, vrlo lako nam pomaže da i sami usvojimo stavove i navike koji vode do kreativnijeg a time i sretnijeg života.

Velika magija govori o hrabrosti, očaranosti, dopuštenju, ustrajnosti, povjerenju i božanstvu, a to su ujedno i naslovi odlomaka u ovoj sjajnoj knjizi. Svaki od odlomaka ima svoju poruku, a ono što mi se posebno sviđa je optimističan i vrlo ohrabrujući ton koji autorica koristi pri svom pripovijedanju. Njezine su riječi na trenutke duhovite i ironične a ipak vrlo duboke i duhovne.

I iako autorica kroz cijelu knjigu priča svoju priču (otkiva svoj put spisateljske karijere i kako su nastale sve njezine knjige) ona se ipak obraća čitatelju i ohrabruje ga u naumu da i sam zakorači u kreativni život. „Vi u sebi nosite skriveno blago, izuzetno blago kao i ja sama, kao i svi oko nas. Da bismo to blago iznijeli na svjetlost dana moramo se potruditi, imati vjere, suredotočiti sem biti hrabri i predani. A sat otkucava, svijet se okreće i jednostavno više nemamo vremena da bismo razmišljali u uskim granima. Imate li hrabrosti na svjetlost dana iznijeti dragocjenosti skrivene u vlastitoj nutrini?“

Autorica na kraju knjige vedro zaključuje:

„Kreativnost i jest i nije sveta. Ono što stvaramo iznimno je bitno, a ujedno i nije. Mučimo se u osamljenosti i društvo nam prave duhovi. Užasnuti smo i hrabri. Umjetnost je težak zadatak i prekrasna poslastica. Ako u svojoj duši imate mjesta da obuhvatite sve ove paradokse obećajem vam da možete stvoriti sve što poželite. Stoga se sada smirite i vratite poslu, može? Ako već imate dovoljno hrabrosti da dragulje skrivene u sebi iznesete na svjetlost dana, sjajno. Vjerojatno već radite neke zanimljive stvari u životu i ova vam knjiga nije ni potrebna. Samo naprijed. Ali ako nemate hrabrosti pokušajte je malo skupiti. Jer kreativni je život pun hrabrih. I u kreativnom življenju uvijek je prisutna i velika magija. ”

Može Elizabert. Klimam glavom i nadodajem držeći u rukama veliku magiju, magija dolazi kada napokon shvatimo da smo dovoljno dobri.

Uz ugodno čitanje ove divne knjige želim vam još puno kreativnih izazova. Jer kako i sama Elizabeth kaže „A to se događa samo zbog odluke da svoje povjerenje poklonim ljubavi.“

Objava Velika magija – knjiga koja otvara nova vrata kreativnosti pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.

Ovako je glasio tekst koji sam prije nekoliko dana objavila na svom instagram profilu, svega desetak minuta prije nego sam na drugoj društvenoj mreži facebooku uočila tekst koji je govorio upravo o tome, a koji je vodio do stranice blogerfest koji me već na prvu zaintrigirao. Balkan blog fest 2017.? O čemu se ovdje radi? Nije prošlo dugo i već sam se prijavljivala za prvi blogerski festival koji će se kako je navedeno na stranici održati u travnju iduće godine. Beograd, proljeće. Ima li šta ljepše? Znala sam da moram biti tamo. I eto me. Na korak do Beograda, i već debelo u riječima, u mirisima, u proljeću. Jer sličan se sličnom raduje, a kako priča stoji Beograd će okupiti sve one koji vole pisati i koji na neki svoj neobjašnjiv način žive to pisanje. Netko za pisanje, netko od pisanja. Ali svi sa srcem na papiru, na tastaturi. Bilo gdje, bitno je samo da srce u riječima kuca.

Travanj je. Ili ako vam je draže April. Već se vidim kako odlažem kofere, kako vadim svoje dvije knjige i krećem prema mjestu okupljanja. Lica su nestrpljiva ali nasmiješena. Svi čekamo isto. Predstaviti sebe. Predstaviti svoj rad. Upoznati druge, saznati tko su. Progovaram. Ja sam Ingrid. Netko tko je cijelim bićem uronjen u more knjiga, i netko tko diše riječi, s njima spava i s njima se budi. Napisala sam dvije knjige ali da vam budem iskrena, više mi se čini da su one napisale mene. Pišem i svoj osobni blog. O čemu? O životu najviše. O ljubavi, o rastu, o razvoju. Onom unutarnjem. O putovanjima i traganju. Pišem i o knjigama i o kreativnom pisanju. I ne, nisam redovita. Ne pišem postove jednom dnevno, ponekad čak niti jednom tjedno. Pišem onako kada mi dođe, ali kada napišem vjerujte mi, napišem baš ono što tog trenutka mislim i osjećam. I znate šta? Dotaknu ti moji tekstovi mnogo ljudi. Ohrabre ih, potaknu. Vrate izgubljene osmijehe. I neku davno izgubljenu nadu. Pišem taj blog već više od dvije godine. Sve što na njemu vidite napravila sam i napisala sama. Uostalom čemu plaćati nekoga da vam napravi nešto što ne želite? Slađe je kada je sve naših ruku i mišlju djelo.

Pisala sam i pisala, dugo u noć i dugo bez očekivanja. I onda su došle prve potvrde. Moji su se tekstovi krenuli dijeliti na mnogim portalima diljem regije. Kopirali su se i umnožavali. Lijepo je kada se ljubav dijeli, pomišljala sam. I onda je došla 2016., dakle ova godina. Godina kada sam svoj tekst prijavila u Coca-Cola Bloggers Network Adria. I da dobro pogađate, izabrali su me. Ušla sam (među više od 200 prijavljenih blogera u cijeloj regiji u tim od 9 ljudi) i time je moj blog na godinu dana postao financijski isplativ, a time i vidljiv kada je riječ o podizanju tržišne vrijednosti osobnih blogova. Divno zar ne? I ja mislim. A sasvim neočekivao 🙂 Ruku na srce, takve nas stvari itekako motiviraju na rad i na daljnje usavršavanje. I ne, nema tog novca za kojeg bi pisala nešto u što ne vjerujem ali kada vam plaćaju da pišete ono u što vjerujete, e to je osjećaj neusporediv s bilo čim drugim. I zaista želim da ga svi blogeri osjete na svojoj koži.

A kreativno pero?

Kreativno pero je radionica kreativnog pisanja koju planiram pokrenuti početkom iduće godine, a koja bi imala potencijala da se vodi i održava diljem regije, a u suradnji s ostalim kolegama blogerima. Naime, želja mi je oformiti manji tim ljudi koji bi vodili radionice a koje se tiču kreativnog pisanja, pisanja blogova i slično. Otud i velika želja za dolaskom na Bloger Fest 2017.

A koji su još razlozi zašto želim biti dijelom Bloger Festa 2017.?

Za početak, želim se povezati sa ljudima sličnih želja i afiniteta. Želim jer vjerujem da je ovakav vid druženja nešto što bi mi u ovoj fazi mog osobnog i blogerskog razvoja itekako pomogao. Želim jer vjerujem da bih sudjelovanjem na Bloger Festu mogla još kvalitetnije unaprijediti svoj blog i svoje pisanje. Želim podijeliti svoje dosadašnje iskustvo i ideje, naučiti i usvojiti nova znanja i vještine. Želim prisustvovati druženju koji će me motivirati i nadahnuti, i koji će mi skrenuti pozornost na ono što je bitno za sve one koji pišu osobne blogove. Želim biti dio Bloger Festa jer sam sigurna da će to biti festival interaktivnog tipa i dizajniran tako da potakne kreativnost što je za moj posao jako bitno i u svakom slučaju neophodno. Želim iskusiti atmosferu jednog takvog festivala a kojeg do sada nisam imala prilike iskusiti. Želim se osjetiti dijelom blogerskog svijeta, onog koji potiče nove ideje, i te ideje želi i može pretvoriti u stvarnost. I napoljetku, želim upoznati ljude koji imaju snagu i viziju mijenjati svijet na bolje, ljude inspiracije, povezati se sa njima i razvijati na način da zajedno širimo ljubav i lijepu riječ. Bez obzira na jezik i granice.

I koja je (moja) tajna pisanja bloga? Tajna je u ljubavi.

Do susreta u Beogradu, ljubav svima, Ingrid.

Objava Pero ljubavi by Ingrid na Bloger Festu 2017. pojavila se prvi puta na Ingrid Divković.