Priznajte, pročitali ste naslov i odmah ste pomislili, o čemu ova priča? Kakve veze promocija knjige ima s nečijim izgledom? I imali biste pravo. Nema nikakve veze. I zato ovdje neće biti govora o plavušama niti crnkama, tetama s manjim ili većim cicama, visokim ili niskim muškarcima, ovakvim ili onakvim ljudima. Ma o svemu onome što nas može, a ne bi trebalo okarakterizirati na onaj jedan jedini pogled. Pustimo to. Previše ih govori upravo o tome. Radije ću sa vama podijeliti jedno lijepo sjećanje, a zahvaljujući mojim čitateljima/cama imam ih zaista puno.
Sjetih se sinoć. Bilo je to potpisivanje moje prve knjige. Interliber prošle godine. Red je bio dugačak, skoro pa predugačak. Sjedila sam u kutu sajamskog štanda, negdje između aparata za vodu, plakata zalijepljenog salotejpom i vaze plastičnog cvijeća. Sjedila i potpisivala svoju prvu knjigu. Ponosno, ipak nervozno. One su dolazile. Neke same, a neke u paru s prijateljicom. Bile su to žene prekrasnog, sve do jedne nasmiješenog lica. Osim oblaka parfema na sebi su nosile i suptilni dah očekivanja. U trenucima dok sam potpisivala knjige, iza mene se stvorio direktor koji je tiho, pomalo i sam iznenađen što mi je prišao, i potom šapnuo: „Ingrid, daj mi reci, što je to sa tobom i ženama? Zašto su sve tvoje čitateljice tako lijepe?“ Ne uzmite mi za zlo ako nisam od riječi do riječi citirala njegov šapat ali na koncu, to su bile te riječi. Okrenula sam se, ispila gutljaj vode, nasmiješila se i uzvratila mu šapatom: „Ne znam direktore. Možda ima neka tajna veza…“
I bila je. Ta tajna veza. A krenula je upravo s tim trenutkom, s tim danom i nastavila se sve do prije neki dan kada je i završila naša turneja. Prekrasna turneja koja je spojila moju Alis i mene, ili ako ćete službenije, Čitaj knjigu & Knjigu za Divlju ženu. Ne znam jeste li od onih koji ovo čitaju a koji su prisustvovali barem jednoj od naših 12 promocija u 11 gradova diljem Hrvastke. Ukoliko jeste HVALA VAM, vi ćete znati, točnije osjetiti o čemu pričam kada kažem da na našim promocijama nema ružnih ljudi. Ukoliko niste bili niti na jednoj našoj promociji dozvolite mi da vam kažem tko su ljudi koji su punili te prostorije, i koji su zaslužni da se književne večeri koje mi nosimo, potpisuju srcem.
Da. To su ljudi. Koji su se našim promocijama veselili kada nitko drugi nije. Koji su nam pisali poruke ohrabrenja i koji su nam (možda nećete vjerovati ali to je vaš problem) nudili smještaj u svojim stanovima, kućama ili apartmanima a samo da bi došli do njihovog grada ili otoka. Da. To su ljudi. Koji su na naše promocije dolazili direktno s posla, umorni pa čak i bolesni. Koji su putovali i do nekoliko sati da bi se družili sa nama, koji su nam poklanjali svoje ručne radove, knjige, kulenove seke pa i domaće rakije (jer to se tako kod njih radi). Ljudi koji su nas slušali sa željom i pozornošću. Koji su upijali svaku našu riječ, klimali glavom, koji su zaplakali ili koji su se grohotom i od srca nasmijali. Smijeh spominjem jer svi koji su bili na promocijama svjedoče kakve ja gluposti znam izvaliti 🙂 Nadalje, to su ljudi koji su bez ikakvih predrasuda slušali naše životne priče pa se u njima i pronalazili, i koji su nas nakon promocija tako jako grlili kao da se znamo ne jedan, već sto života.
Eto, to su takvi ljudi. Prekrasni. Iskreni. Nepretenciozni. Neki kažu obični, ja kažem neobični, veliki ljudi. Jednom riječju čisti. A takve najviše volim. I zato kažem da na našim promocijama nema ružnih ljudi. Jer kako može biti ružan netko tko daje najbolje od sebe nekome koga vidi prvi put u životu? Komu vjeruje, a da ni ne zna kakav je? Koga voli,a da mu ništa nije?
Nema ružnih ljudi. Ima samo ružnih navika.
A ja ne obazirući se na njih, priznajem da ću se već ovoga trenutka naviknuti na činjenicu da me čita i podržava toliko lijepih ljudi koji svojim dobrim, ljudskim navikama mijenjanju i svoj i moj svijet. ZAGREB. OSIJEK. RIJEKA. SAMOBOR. ŠIBENIK. PULA. OPATIJA. OMIŠ. KAŠTEL SUĆURAC. ČAKOVEC. VARAŽDIN.
Hvala vam. I da znate, volim vas. Vaša Ingrid.
baš lijepo! čestitke!