Dragi moji, u posljednjih nekoliko mjeseci osim prekrasnih poruka podrške primam i golemi broj vaših poruka s pitanjima gdje i kako je najbolje izdati svoju prvu knjigu, kojim je izdavačima najbolje slati rukopis i naravno koliko to sve košta, ili čitaj između redova, koliko se to sve na kraju isplati? Moram vam priznati da mi bude krivo kada već pri prvom dopisivanju osjetim koliko je nekome bitno da od knjige zaradi. Na takve poruke odgovorim, šturo i korektno, bez suviše emocija. Upravo kako i traže.
No nisu sve poruke takve. Jedna me poruka prije nekoliko dana posebno dotaknula. Napisala mi ju je dvadesetogodišnja djevojka podrijetlom iz Bosne, koja živi i stvara u Dalmaciji, studira književnost, piše otkada zna za sebe (tako kaže). Ja joj vjerujem. Napisala mi je puno toga, a između ostalog i to da joj je najveći san izdati svoju knjigu pjesama no za to, u njezinoj obitelji i među poznanicima nema sluha. Svi joj govore da je najbolje da se strpi da završi faks, da nađe posao u struci pa da onda traži izdavača. Dakako, njezina nemirna duša ne zna za strpljenje (znam to najbolje!)
Osim toga, piše mi, često puta joj se dogodi da završi u društvu ljudi koji o svemu, pa tako i o ovoj temi imaju mišljenje. Tako se, piše mi dalje, dogodilo da je jednoj djevojci s više godine faxa (koja je btw izdala knjigu!) spomenula kako joj je vlastita knjiga najveća želja te kako sam joj ja veliki uzor (jer i ja baš kao i ona nisam mogla pronaći izdavača no na kraju sam knjigu izdala sama, te da je ta knjiga bez obzira na to ubrzo postala veliki hit ne samo u HR već i u regiji!) Time je valjda htjela reći kako je moguće izdati sam bez izdavača i uspjeti, ne umanjujući tako ičiju vrijednost.
Nije čekala dugo da joj starija djevojka bez imalo takta i zadrške odgovori na spomenuto. S kiselim izrazom lica popljuvala je mene i moj rad, govoreći kako izdati knjigu u vlastitom izdanju znači DA NE VRIJEDIŠ jer da vrijediš NETKO BI TE OD IZDAVAČA VEĆ UZEO. I zato joj savjetuje, onako iskusno i prijateljski da se strpi dok neki bitan izdavač ne prepozna njezin rad.
I da ne duljim više, znate li što sam joj odgovorila nakon što sam pročitala cijeli taj dugi mail? DA NE ČEKA NIKOGA! Jer nema onoga tko nas (pre)poznaje bolje od nas samih. Da skupi hrabrost, i da napravi ono što joj srce traži. Osim toga, tražila sam da mi nabavi adresu te djevojke ujedno i moje kolegice spisateljice. Napisah joj, poslat ću joj “J..e li vas ego?!” s posebnom posvetom. Na to mi je napisala. “Ludi ste. Ali u pozitivnom smislu. Hvala vam od srca.”
p.s. još nešto dragi moji. Želim da znate da pišem svoju treću knjigu, ujedno i prvi roman, koju planiram izdati pred ljeto ove godine. A zna li u čijem izdanju izlazi? U izdanju izdavačke kuće KREATIVNO PERO. Moje izdavačke kuće. Ne zato jer ne mogu naći “pravog” izdavača (vjerujte mi mogu, sada se svi nude sami!) već zato jer mislim da sama mogu bolje, više i jače. A moći će i djevojka iz ove priče. Samo ako to bude jako ŽELJELA. Do sljedeće priče šaljem vam ljubav.
vaša, Ingrid.
Tako je Ingrid! Danas morate postati priznati da bi vas prepoznali. Zvuci kontradiktorno, ali tako je. Zasto je to tako? Na pozicijama na kojim bi trebali da sjede oni koji su kvalifikovani da prepoznaju talenat, sjede polupismeni lezihljebovici. Sve najbolje Vam zelim.
Bravo Ingrid! stvarno je to istina! I u meni već jako dugo raste ne jedna nego par knjiga, i znam da ih sebi prije svega dugujem! Čak i ako ih nikada ne objavim, osjećam da su zrele da izađu van iz mene. Zato, hvala od srca na inspiraciji! Veselim se romanu:)
Svaka čast na ovome, Ingrid. I na toj ideji da pošalješ knjigu kolegici 🙂 Pitam se ko li je rekao toj kolegici da vrijedi 🙂