Pametno kaže Gibonni: “I čemu se nadaš srce moje? Ja nisam dovoljno taj. Od ovoga stvarno ne znam bolje, niti mogu da dam…
My heart is always running
My heart is always running
back to you…”
Pitam ja tek tako usput prijateljice svoje, u naletu emotivno nabijenih razgovora koliko su dobre prema svojim muškarcima. S obzirom da oni čuvaju njihova srca. Prebacit ću se odmah u jedninu kako netko ne bi pomislio da smo sve nezasitne kučke i kako baš svaka od nas voli imati više njih u igri.
Pričale smo dugo. I naravno potpuno skrenule s teme.
Negdje oko pola dva… Samo je jedan stranac u noći. JA.
Kao stranac u noći preobražavam se u susretljiivu mladu damu. A ona je pristojna, ugleđena i neminovno je da je pozvana od strane moje samoće. Poigrala se s njome majka priroda i učinila je izrazito privlačnom za sve kavalire odjevene u boju finog šampanjca. Prepun je stol nagovještavao ugodu veselog društva, spremnog da ti daju sve osim tople ljudske riječi. S druge strane, nije i da su mi bile potrebne, već odveć zanemarene kad god se umiješaju stare boljke zvane fina kapljica i malo opušteniji ton glasa. I naravno stasa.
Tako mi funkcioniramo. Neću zaboraviti njihov pogled. Povijest ljubavi zaboravila se najaviti pa mi oduzela ono malo taštine koju čuvam za mamine dečke.
U kalupima potpuno izvrnutih vrijednosti i nemoralnih ponuda primjećujemo samo najstranije strance u noći i…sebe. I onda u toj gomili kojekakvih sumnjivih tipova biramo žrtvu na koju ćemo objesiti svoj skupi kaput isprepleten pukom potrebom za malo slatkih riječi koje nisu ništa drugo nego opet drugorazredno upucavanje koje po defaultu završi “odjebom ili zajebom”. Svejedno je, jer takoreći kako bi drugačije i završila noć koja je proizvod nakupljene ljudske dosade, muškog šovinističkog stajališta da je svaka riba dobra riba, a pod ribom naravno mislimo na pravu damu po potrebi izrazito privlačnu, tajanstvenu, neokupiranu mladu ženu. Naglasak na mladu molim. Ženu spremu na sve!
Nečuveno, rekli bi ljudi! Ni sami ne znamo šta želimo. A želimo. Možda zbog toga koliko ja osjećam, jer imati potrebu za nečim znači ustvari nemati ništa. Danas, a naravno i sutra željet ćemo opet sve, pod cijenu svega, jer željeti sve i imati sve opet je za nekolicinu nas ništa. Vrtimo se u krug pod izlikom da tražimo ono pravo, ono što smo čekali čitav jebeni život. I opet iznova biti u suodnosu, u neprijateljskoj ofenzivi između “ništa i sve”.
Polako, polako, govorim sebi, mnogo se više stvari u životu propusti žureći nego katkad čekajući.
I dok tako lutamo cestom života nadajući se kratkim prečacima koji će nas odvesti na manje bolan i manje naporan način do cilja, gubimo pravi smisao. I osjećaj za onim surovim i iskrenim pokretačem u sebi. Malim, isforsiranim crvenim mišićem koji nije u snazi obavljati sve sam. Ignoriramo sebe, pa tako i činjenicu da je bolje osjećati nego imati. Svugdje i uvijek, čak i u onim trenucima kada ti dođe da pokidaš lance, napakostiš izigranoj sudbini i isploviš iz luke sat vremena ranije prije rasporeda plovidbe. I sve to pod ruku sa orkanskom burom, što vani, što u grudima, koja će znati donijeti nešto novo, nešto drugačije, istina u nekom drugom obliku, ali dovoljno posebno da zaintrigira i ovakve nepopravljive idealiste poput vas i mene…
A kao i svaki mladi čovjek koji se nada i za nas će ta ista nada biti zaljubljena žena s istim brojem slova kao i nada. Žena. Nada. Brojite li?
I pod ruku ćemo tražiti potvrdu života da smo kao biće s tolikim smislom za potrebe bar jednom u životu bili stvarno svoji. A to baš u trenutku kad smo najviše bili – nečiji. Pripadali bezuvjetno i potpuno, i bez razmišljanja prešli s crevenog na zeleno ne čekajući da se boja na semaforu promijeni. I u tom naletu mijenjanja, što boja što tebe, uspjet ćemo kvalitetno igrati igru koju mi postavimo i za koju mi mislimo da vrijedi igrati. I da hrani naš crveni mišić.
Kucat će znaj, i bez toga, ali zar je to poanta?
Poanta je osjećati ga. Jer nekad će nas odvesti u raj, a ponekad u pakao.
Možda je istina, a možda i nije – da je istinski pravi, mračni predmet srca uvijek je povezan s ljudima. Kakvi god oni bili.
Nema nesretne ljubavi. Imamo samo ono što nemamo.
Nema sretne ljubavi. Ono što imamo već smo izgubili.
Jel se primilo za srce?
Jel ljubav daje plod?
Da li osjećamo trnce?
Svaki dan ti dajem odgovor
Kada gledaš prema naprijed
A ne gledaš u pod…
0 Comments