Sjetih se što mi je prije neki dan rekao moj dobar prijatelj i poslovni suradnik, ‘Vidiš Ingrid, u Srbiji i BIH se sreća i dobre emocije lako ‘prodaju’. Za Hrvate je to čisto preseravanje.’ Zamislila sam se nad tim riječima.
Bilo je jednostavno, snažno i inspirativno. I bolno. Kao kad sam prvi put zaplivala u moru. Nogice su mi još uvijek poštropljene sa soli, mokre i podatne. Pomislih, osjećaj slobode, nema bit šta drugo.
‘Dobar dan. Moje ime je Ingrid i ja sam ovisnica o pozitivnim mislima. Dobar dan Ingrid.’
Zvuči poznato? Da, ako ste liječeni alkoholičar, ovisnik o seksu ili nekom drugom opasnom poroku. Za sve druge – nepoznanica. Kako sam oboljela? Ne znam, ali znam da još uvijek ‘bol bolujem‘…
Uslijedilo je mojih sedam puteva do izlječenja, čitaj shvaćanja ove rijetke bolesti.
- Kada sam shvatila da sam ovisinica o pozitivi? Istoga dana kada sam prestala glumiti žrtvu i uzela život u svoje ruke, u ovom slučaju u svoju glavu. Isprva je bilo jako teško i obeshrabrujuće. Bila sam bijesna. Ljuta na cijeli svijet. Najteže je ono što nam je nepoznato i strano. Naučila sam se boriti s tim osjećajem. Bijes je postao svakodnevica, nedugo zatim lanjski snijeg a zamijenio ga je tropsko-vreli oprimizam. Priznajem, to je bio lakši dio. Onaj teži je bio uvjeriti ljude da sam i dalje ona ista, ‘normalna’ cura koju poznaju.
- Kako su ljudi reagirali na moju ovisnost? Podijeljeno. Hejteri su i dalje rigali vatru, skeptici su i dalje živjeli u oblaku skepse… a ovi treći? Oni su me ignorirali. Tipično hrvatski, pomislih. Kaotični svijet u kojemu sam egzistirala nije mi dopuštao da dišem iz dubine pluća već iz plitkih škrga, pa me sve jače i jače povlačio u svoj vrtlog. Ne znam zbog čega sam im predstavljala toliku prijetnju, kao ni jedan bezazleni osmijeh djevojke iz grada na Rječini? ‘Tko si ti da se toliko cerekaš? Otkuda ti pravo biti toliko pozitivna? I još pišeš o tome? Blatiš književnost, knjige, nauku… dobro znaš da ona mora biti teška, mračna, negativna. Nedodirljiva. I ti moraš biti takva ako se želiš zvati piscem. Shvati to mala. Nema mjesta za takve poput tebe! Odi dalje i traži svoje mjesto pod suncem negdje drugdje….’
Pitala sam se pričaju li oni još uvijek o književnosti ili o sebi? Izgubila sam se putem. I to u zemlji u kojoj su ljudi na rubu gladi (prije bi rekla na rubu pameti), u zemlji u kojoj su ljudi podijeljeni poput razlomka, u kojoj se budućnost nazire tek na jumbo plakatima? Daj se urazumi! Budi realna! Odrasti! Viče mali demon u mojoj glavi. Još jedna u nizu zabluda za mase. Mase željne krvi, gladi, tuge… Mala, aj se ti lijepo probudi iz tog sna, spusti se lijepo na zemlju i vrati se otkud si došla.
No way… DANAS MI SE INATI…
- Kako se manifestira moja ovisnost? Višestruko. Izaziva lančanu reakciju pozitivnih vibracija, stvara ugodan čak i enfatičan osjećaj u tijelu. Diže puls, ubrzava krvotok. A diže i živce pojedincima koji se nađu u blizini. Zanimljivo za gledati. U nekim trenucima može doći i do laganih grčeva u tijelu, a naročito u predjelu trbuha i mišića na licu. Na trenutke čak mogu poteći i suze. Za one najokorlije pozitivce. Svrha: upozorenje.
- Što je uzrok ovisnosti? Dugogodišnje životarenje unutar vokabulara ‘ne mogu’ ‘neću’ ‘ne želim’ ‘ne da mi se’. Sučeljavanje sa negativitetima unutar životnog ringa. Borba s ovisnicima o rutini, monotoniji, kaosu, mržnji, samoprijeziru, itd… Da ne nabrajam više, zaboljela me ruka.
- Koja je posljedica? Malo drugačiji život koji uključuje prihvaćanje sebe. Eh da, i svoje bezazlene i glupaste, ničim izazvane plime pozitivnosti.
- Postoje li nuspojave? Naravno. Poplava neslućenih razmjera. Ima ih bezbroj. Najgora od sviju je da je ova bolest neizlječiva, a pritom može biti prenosna. Jednom kada vas napadne ne pušta kao bijesni pitbull. Grize do kostiju.
- I za sam kraj- je li pronađen lijek? Nažalost nije. Lažem, jest ali nije pušten na tržište.
U povjerenju – ovaj se lijek može dobiti bez recepta. Kako biste postigli najbolji terapijski učinak, tablete moraju se uzimati u skladu s uputama o lijeku koje ne postoje. Znači, samoinicijativno i prema potrebi. Čuvajte uputu o lijeku, možda ćete je trebati ponovno pročitati. Zatrebate li bilo koju dodatnu informaciju ili savjet, nikako je nemojte zatražiti od ljekarnika.
Sad za ozbiljno. Pitanje koje se postavlja nakon uspostavljene dijagnoze jest – zašto se tako panično bojimo pozitivnih ljudi? Što nas na njima ugrožava? Ugrožavaju li nas uopće pozitivni ljudi? I na koji način?
Pozitivni ljudi nisu bijesni psi, niti očajni ljubavnici, ni najmanje nisu agresivci. Samo su malo ludi i bedasti. Potpuno bezazleni čini se.
…
Naposljetku, kada sam shvatila da je životna slagalica protuprirodno prevagnuala u krivu stranu – stranu negacije i da se više nemam s kime ‘klackati‘ brže bolje sam pobjegla i svoje mjesto za igru potražila negdje drugdje…
Against all odds…
Postoji jedna knjiga, zove se ‘Why we worry’ koja objašnjava da svi sadržaji kojima smo svakodnevno bombardirani iz medija direktno utječu na naše raspoloženje, osjećaje i psihu. Pa to bi bilo gotovo sve. Ma to sam znala i bez te knjige. Prestajem čitati. Ako je tako ljudi moji mi smo u j**** banani. Manite se medija. I loših vijesti.
Stvorite svoj tv program koji ne uključuju crnu kutiju niti daljinski upravljač.
Kažete mi da sam glupa ako se stalno smješkam? Ako sam ljubazna i i tražim dobro u svemu? Niste u pravu. Ja nisam glupa.
Ja sam najgluplja žena na svijetu.
0 Comments