Lorca – a što da vam kažem, jedan od mojih najomiljenijih pjesnika.
Federico Garcia Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15. 6. 1899. u Fuenteroquenosu, Andaluzija, a umro na današnji dan – 19. 8. 1936. u Granadi.
Ovaj bi blog bio predugačak kada bih krenula najbrajati sve ono što sam zavoljela kod ovog univerzlanog španjolskog pisca. Ukratko, oduvijek sam smatrala da sam rođena u krivome vremenu. Prva polovica dvadesetog stoljeća čini mi se sasvim, da to tako kažem, prilagođena meni.
Lorca – autentični simbol španjolske kulture. U njegovu je djelu duboko ukorijenjena forma narodne pjesme, ali i ono univerzalno, kozmopolitsko, tradicionalno i, naravno, avangardno, a sve to zajedno tvori onaj zavidni, prepoznaljivi profil španjolske zasebnosti.
Zapravo, to je ono najživotnije od Španjolske. Neko čudno razumijevanje tragova sakupljenih u riječi, koje su pak sačinjene od strasti, smrti, ljubavi, patnje ali i snova.
U Lorkinu djelu, kao i u njegovu životu sve je to doseglo sveobuhvatnost.
On je išao istovremeno i sa vremenom i ispred vremena, da bi istražio, otkrio, razjasnio i protumačio svoj nedosanjani san. Maštao je, i simbolima iscrtavao slobodu kao božansko nadahnuće, stavljajući sebe u položaj pjesničkog bjegunca. Onoga koji bježi od zadanih okvira, vjerujući duboko i iskreno u sudbinsko predodređenje sebe kao pjesnika.
Maštao je…Vjerujući…u sudbinsko… i išao ispred svoga vremena. Iako je napustio ovaj svijet kao mlad čovjek iza sebe je ostavio više nego neki za ukupno tri života.
Moj Lorca. Jedan od onih koji svojim riječima uspiju dotaknuti sve predjele duše; koja je ljepota čitati njegove stihove na šanjolskom jeziku… ali u nastavku ipak donosim jednu na hrvatskom…
Romansa crne tuge
Pijucima svojim pijetli
Kljucajući traže zoru,
Kada s mračnog brda u dol
Silazi Soledad Montoya.
Bakar žuti njene puti
Na konja i na noć vonja.
Dva nakovnja žarna, grudi,
Cvile pjesme nesutane.
Soledad, koga ti tražiš
Samosama u to doba?
Tražim, štono hoću tražim
I zar to je briga tvoja?
Tražim ono što izgubih,
Radost svoju, sebe samu.
Soledad, o ljuta rano
Konjic kad se usplahiri,
Najzad stigne sve do mora,
I odnese njega voda.
Ne spominji meni mora,
Jerbo crna tuga niče
Među granjem maslinika,
Pod šumorom njina lišća.
Soledad, o muko živa!
Golema l’ je patnja tvoja!
Suze roniš, sok limunov
Od nade i usta gorak.
Ah tugujem tešku tugu,
Hodam izbom ko mahnita,
Pletenice po tlu vučem
Od ognjišta do kreveta.
Jadna ja! Uglju nalik
Put tavni i odjeća!
Joj, laneno ruho moje!
Joj, makova bedra moja!
O Soledad, okupaj se
Na ševinu bistru vrelu,
Uspokoji srce svoje,
O Soledad Montoya!
U dolini rijeka pjeva,
Trak od neba i od hvoja.
Cvjetovima misirača
Nova svjetlost sebe kruni.
Oh ciganska teška tugo!
Tugo čista i sveđ sama,
Tugo roka tajnovitog
I dalekog praskozorja!
0 Comments