Cvijet koji simbolizira želju za uspjehom i posebnost. Često se poklanja bolesnicima i rodiljama kako bi im se poželio što brži oporavak. No, isto tako poklonit ćete je nekome kome želite uspjeh u karijeri. Savršen poklon za ženu , majku i kraljicu, što god ona odluči da bude. Ili što god dozvolila da joj nametnu da bude. Ponekad mi se čini da u svijetu cvijeća ima više logike nego u ljudskom svijetu. Tako superiornom i naprednom, a opet tako…da li je primitivno prava riječ?
Primjetih da se danas mnoge žene često dijele na dvije vrste; majke i karijeristice. Jedna isključuje drugu i obrnuto. Često se ne podnose, ne razumiju. Često misle da su bolje od one druge.
Kojoj bi prije poklonili orhideju? Ja nijednoj. Vjerujem u onu svakome po zaslugama. Smatraš li se boljom jer si majka? Smatraš li se boljom jer imaš uspješnu karijeru? Ako je odgovor da, ne zaslužuješ ti mnogo više od jedne orhideje…
Žene moje. Ne osjećate li ga? Težinu okvira iz kojeg ne smijete iskakati iako živite u doba takozvane potpune slobode i ravnopravnosti? Pritisak dok vas društvo tjera da birate? Jer upravo to radi, koliko god vi mislile suprotno, koliko god bile uvjerene da ste slobodne.
Uvijek me intrigirao natpis na tvrđavi Lovrijenac u Dubrovniku: Sloboda se ne prodaje ni za svo blago ovoga svijeta. Divna rečenica, zar ne? Tjera te da se zamisliš. Zašto ja svoju prodajem? I to ne za blago, tek za tamo neko priznanje…Jer to je ono što te mori dok biraš – priznanja. Koja ih dobiva više? Majka ili karijeristica? Koja nosi više bodova? Kojoj ćeš se prikloniti? I samo što si donjela odluku, dobila si etiketu posred čela. Ponosno je nosiš, no s vremenom ti je korak sve tiši, sporiji. Počinješ shvaćati da to isto društvo, koje te poput dobroćudnog starog djeda sa vrećicom bombona namamilo u zamku, smatra da nisi dovoljno dobra u kojoj god ulozi bila. Jer…
Ako ganjaš karijeru, sebična si kučka, dovoljna sama sebi, hladna i proračunata, sa pogledima oko tebe koji vrište: kako pobogu nemaš majčinskog instikta, pa ti si čudovište?!
Ako se pak odlučiš biti majka, neambiciozna si, plitka, jer su ti domet u životu kuhača, pegla i usrane pelene. Upućuju ti sažalne poglede na račun tvog umornog i nenaspavanog lica , djeteta u rukama koje nemirno plače i zahtjeva trenutno zadovoljenje svojih potreba.
Bole te ovakva generaliziranja. Pravdaš se. Daješ sve od sebe da dokažeš suprotno, da si ti drugačija. Ulozi koju si izabrala daješ super moći ili postaješ super žena koja može baš sve.
Vjeruješ li još uvijek da si slobodna?
Povrh ovakvih etiketa i same heroine ove priče; karijeristice i majke, streljaju jedna drugu bijesnim pogledima. Neprijateljice su. Kako ide ona izreka? Zavadi pa vladaj? Vladaš li svojim životom ili to prepuštaš drugima? Naravno da vladam – pomislit ćeš ponosno, emancipirano jer upravo to jesi emancipirana, slobodna žena. Ravnopravni član društva. Jesi li zaista? – pitam te ponovno. Dok se svađaš – oni vladaju. Dok god se lomiš između uloge karijeristice i majke pritom mrzeći onu koja ti je suprotna – oni vladaju. Dok god misliš da si bolja od one druge – oni vladaju. Nemaš ti kontrolu. Nemaš ništa osim nepodnošljivog osjećaja nezadovoljstva koji te pogodi poput groma onaj tren kad shvatiš da si iskorištena u kojoj god ulozi bila. Još jednom živjela si za druge. Ispunjavala neke tuđe ideale. Dokazivala se svima osim onoj najbitnijoj – sebi samoj.
Karijeristica.
Savršeno sređena sa besprijekornom šminkom, noktima i kosom. Baca ljutite poglede prema majci koja nije u stanju da utiša svoje derište, derište koje joj narušava mir potreban da provjeri news feed na facebooku ili mail. S izrazom gađenja na licu promatra dijete koje se, prstima umazanim čokoladom, opasno približava njenoj skupocjenoj torbi.
Što joj je trebalo to? – razmišlja dok joj se pogled iz ljutitog lagano pretvara u onaj sažalni.
Ona sebi to baš nikad neće dozvoliti. Karijera joj je bitna. Da je dozvolila kakvom mamlazu da joj napravi dijete evo gdje bi bila. Odjednom, ispunjena je ponosom jer shvaća da nije počinila grešku kao ova jadnica koju upravo promatra.
Majka.
Umorna i nenaspavana, sa šminkom u torbi koji je namjeravala staviti ali ju je žrtvovala zbog 15 minuta dodatnog sna. Baca ljutite poglede na karijeristicu koja besprijekorno izgleda, savršeno manikiranim noktima tipka po skupocjenom mobitelu misleći se kako je i sama imala takav dok ga se njen mali anđel nije dočepao i odlučio odložiti u wc školjku. Sad bira jeftinije, manje žali kad ga zdesi kakva nepogoda. Zbog dotične se osjeća manje vrijednom jer zbog takvih poput nje danas je nezaposlena, jer je takva bila draža šefu od nje koja se drznula tražiti pauzu za dojenje. Sad već pomalo s žaljenjem gleda karijeristicu jer kad sve oduzme i zbroji samoća koja joj ne gine u njena četiri zida kad se reflektori pogase je sigurno gora od pogleda na malog usnulog anđela s kojim je ona kao majka privlegirana.
Žene moje treba li vam to? Da se pored pritiska koje društvo nemilosrdno vrši na vas još i same mrzite? Reći će vam da živite u idealnom vremenu. Imate mogućnost stvaranja obitelji i rađanja djece, kao nikad prije otvaraju vam se brojne mogućnosti da napredujete u poslovnome svijetu. Pomislio bi čovjek, utopija za žene. Prije zamka u koju su mnoge bezglavo pale.
Ne osjećate li to svaki put kad vam postave idiotsko pitanje na razgovoru za posao? Jeste li udani? Imate li djece? Ne osjećate li to sa svakim ugovorom koji potpisujete svako toliko, u slučaju da zatrudnite da vas se što bezbolnije i lakše riješe? Ne osjećate li to sa mizernim primanjima na porodiljnom, činjenicom da vas posao ne čeka kad rodite? A ako ste te sreće da se i vratite na posao poslije poroda, ne osjećate li to sa svakim prekovremenim koji od vas traže s posebnom iskrom zlobe u očima koja govori hajde majko reci da ne možeš zbog onog balavca kuci pa da se prebacim na sljedeću naivnu karijeristicu od koje ću besramno tražiti da je dostupna od 0 do 24?
Nikad neću zaboraviti izdajanje na poslu, jer sam se drznula nastaviti dojiti svoje dijete kad se vratim na posao, u rekordnom vremenu da se ne poremeti taj savršeni mehanizam zgrtanja para nekom tamo gospodinu u skupocjenom odjelu, sa skupocjenom ljubavnicom za čije se afinitete ja izdajam po principu obje dojke u pet minuta…
I na kraju ne osjećate li to ako nedaj bože želite oboje, karijeru i majčinstvo? Tim izborom kao da poručujete da s vama nešto nije u redu. Nijedna normalna žena neće pored djece težiti karijeri. Usudite li se na takav korak, svaka vaša i najmanja pogreška ide zapravo u prilog tome koliko ste loša majka. Jer dok vi sebično zadovoljavate svoje potrebe, vaše dijete pati. Reći ću vam kad vaše dijete pati. Kad mu je majka nesretna. Takva niti šta prima niti daje.
Živjeti prije svega i svih za sebe. Voljeti prije svega i svih sebe. Raditi za dobrobit sebe, biti sebi kompanija u kojoj se ne osjećaš prevareno kad radiš prekovremeno. I ne. To nije sebičnost. Znaš što je sebičnost? Zlostavljati ljude oko sebe svojim nezadovoljstvom, tjerati ih da zbog tebe hodaju kao po staklu, da slučajno ne probude onu divlju zvijer u tebi i osjete na vlastitoj koži njenu ogorčenost i bijes.
Orhideja. Želja za uspjehom i posebnost. Nek to bude tvoja posebnost, biti sebi na prvom mjestu iz čiste ljubavi prema svima koji te okružuju. Takva nećeš imati potrebu nikoga drugčijeg od sebe tretirati sa mržnjom ili podsmjehom. Takva nećeš imati potrebu smatrati sebe superiornom u odnosu na sve druge izbore drugačije od tvojih osobnih.
A društvo? Neka pritišće. Popustit će.
Društvo ionako činiš ti i mnoge poput tebe. Kad bi samo svaka htjela njegovati svoju posebnost, svoju orhideju, gdje bi nam bio kraj?
tekst: Brankica Stanić
0 Comments