U posljednjih nekoliko mjeseci osjećam pojačanu potrebu za samoćom. I nije to zato jer ne volim ljude, već zato jer ih ne želim prestati voljeti. Bog zna koliko ljudi mogu iscrpiti i unesrećiti jedni druge. A još više koliko mogu unesrećiti sami sebe.
Kroz svoje oči gledam ljude koji su mahom vrlo društveni, kojima ne prođe dan da ne popiju kavu s društvom, da ne izađu van, koji su neprestano tu negdje gdje je žiža, ljudi čija su lica savršeno zamaskirana u gomili. Ljudi su to koji ne žele i ne znaju biti sami. Ljudi kojima je alibi za život u gomili jedna tanašna floskula “Ljudi su društvena bića, pa zašto bi onda bio sam/a?” Zaista. Zašto? … Mogla bih im govoriti danima. Ali vjerojatno ni tada ne bi razumjeli, pa čemu onda da govorim išta? Možda jednom sam/a shvatiš.
Da ti nisi to društvo u kojem sjediš večeras. Nisi ta “savršeno” zamaskirana gomila. Nisi ta neobavezna kava i te priče koje umaraju. Nisi. Ti si više od toga. Ali ako to ne znaš neka. Pusti. Tebi tvoje. I svakome njegovo. Neka nas ima. Potrebno je. Društvenih i onih drugih. Ravnoteža u svijetu mora postojati. Jer da postoji samo jedno mjesto na svijetu kako bi ikada znali kome i gdje pripadamo? Jer da ne postoji lavež kako bi znali kako ćuti tišina? O(t)pusti se. Svijet je dovoljno velik. Pronađi svoje sigurno utočište i guraj dalje. Ali ne zaboravi.
I samoća je društvo ako ju znaš živjeti. Znam po sebi.
0 Comments