*listopad je mjesec borbe protiv raka dojke, zato današnji tekst posvećujem svim onim ženama koje su barem jednom u životu posumnjale u svoju ljepotu, svoju snagu i svoju ženstvenost. Ujedno ovim tekstom apeliram da ljubav prema sebi pokažemo i preventivnim ultrazvukom. 
U tišini mračne sobe.
Stojiš razodjevena.
Grudi ti se žale da su male, taština se hvali, da je taman velika.
Nakon svega što si prošla i dalje tapkaš po ključaonici vlastitog tijela tražeći greške. Opipavaš ih bez problema, jednu za drugom. Misliš da si budna, no i dalje tumaraš stepenicama noćnih mora. Želiš izaći iz sebe. Kao što se izmjenjuju dan i noć, tako se i ti, kroz faze svoga života izmjenjuješ sa sobom. Čas si dobra prema sebi, čas se proklinješ. Nema tog neprijatelja koji te može raniti više nego što si ti u stanju raniti samu sebe. Kada utihneš, tvoje se tijelo uvlači u sebe. Srce isto. Ne umijevaš sakriti hladnoću svojih apsurdnih očekivanja, željela bi to, no naprosto ne uspijevaš.
Ganjaš krive ljude, krive ideale.
Budući da si tek čovjek sanjaš o nekom drugom životu. Drugoj sebi. Gledaš one koji ne vide nikog drugog osim sebe. Ljubomorna si na pogled koji imaju. Iako su ti njihovi pogledi sante leda, želiš vjerovati da se u njima grije cijeli svijet. Dišeš neujednačeno. Zapravo se bojiš udahnuti duboko jer imaš osjećaj da bi ti se dah od ustiju do pluća mogao raspuknuti na stotinu komadića. Na koncu, jednom si već bila raspuknuta, velika je mogućnost da bi ti se to moglo dogoditi opet.
Ne riskiraš samoćom. Puštaš gomili da uđe u tebe. Tvoja su vrata vječito otvorena. Misliš si, ako se daš svima, imaš sve. Istovremeno trpiš nepotrebno, ne znajući zašto. Sanjaš o tome da si slavna, ali kada se uključi kamera ili fotoaparat bježiš glavom bez obzira. Ne želiš da te vide bez zaštitnog oklopa. Ne sluteći ništa, okružena krivima s vremenom postaješ neizravna i neiskrena. Zaštićena od povrede i života.
Ugodno ti je. Maske su napokon na mjestu. Izgledaš poput plastičnog cvijeta. Lijepa si. Koga briga što ne rasteš i što ne cvjetaš više.
…
U tišini mračne sobe.
Stojiš razodjevena.
Grudi ti se hvale da su taman, taština već odavno spava.
Nakon svega što si prošla otvaraš ključaonicu vlastitog tijela. Diviš se svemu što vidiš. Opipavaš kapljice svoga života, jednu za drugom. Znaš da si budna, ne tumaraš više stepenicama noćnih mora. Ne proklinješ se više. Dobra si prema sebi. Ne pada ti na pamet izaći iz sebe. Čak naprotiv. Ostaje ti se u sebi. Zauvijek. Kada utihneš, tvoje se tijelo razvlači do svemira. Srce isto. Ne umijevaš više sakriti toplinu vlastitih ispunjenja, željela bi to, no naprosto ne uspijevaš.
Ne ganjaš više nikoga, svi ti dolaze sami.
Budući da si tek čovjek i dalje sanjaš, no tvoji su snovi sada o vlastitom životu. O tebi samoj. Gledaš one kojima je pogled okrenut prema dobrim ljudima, zdravom svijetu. Ne znaš za ljubomoru. Iako su nečiji pogledi i dalje sante leda, vjeruješ da nema leda koji se ne može otopiti na vatri ljubavi. Dišeš duboko. Zapravo se raduješ svakom novom udahu jer imaš osjećaj da ti se od čistog i dubokog udaha duša, sve više i više širi.
Riskiraš samoćom. Ne dozvoljavaš gomili da uđe u tebe. Tvoja su vrata odškrinuta, nikako širom ovorena. Ne razmišljaš više o svima, već o svojima. Ne trpiš ništa, znaš šta ti je potrebno, a što posve nepotrebno. Trudiš se biti uspješna u onome što radiš. Ne izbjegavaš kamere niti fotoaparate. Ne bojiš se ako se „ulove“ bez zaštitnog oklopa. Ti ga ionako već odavno nemaš. Ne sluteći ništa, okružena pravima s vremenom postaješ izravna i iskrena. Otvorena za iskustva, za novi život.
Ugodno ti je. Maski više nema. Izgledaš poput živog cvijeta. Lijepa si. Nije te briga što tvoj miris ne paše svima. Rasteš. Cvjetaš. Povremeno veneš i padaš. Ali ne nestaješ.
Ustaješ.
Oblačiš haljinu bez dekoltea.
Nije ti potreban.
Na linijama tvoga tijela već neko vrijeme piše.
Ne skriva se srce koje je stvoreno za pokazivanje.
…
Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.
0 Comments