Žene. Najnestrpljivija bića na svijetu. Da možemo ubrzale bi i usporile vrijeme. Sve po potrebi…
Eh da bar možemo…Al ne ide to tako lako.
Vrijeme leti.Teče i kovitla se svojom nevidljivom niti bez da nas išta i pita. Struji i udara nas u djeliće tijela za koje nismo znale niti da postoje. Bruji i tutnja poput gomile naboranih starčića u gradskome autobusu. U tom vremenskom bubnju mi smo samo prolaznice, slučajne putnice, šarene kuglice koje nose samo ime i broj.
Nebitne smo, iako da se nas obične žene pita i vrijeme bi kupovale, poput namirnica. Kada nam je lijepo i kada smo sretne kupile bi još više tog dragocjenog vremena, spremili bismo ga u vakumirane staklenke i sakrili negdje daleko od svijeta da nam ga netko slučajno ne ukrade. Pohrlili bismo na rasprodaju vremena i ispeglale sve svoje kartice. Pa isto tako, kada nam je manje lijepo, da ne kažem ružno kupile bismo neki stroj za ubrzanje tog nemilog vremena, ubrzale bismo ga poput lošeg filma, jer tko još normalan želi trpjeti teško vrijeme?!
Vrijeme proleti, za čas, poput plaće koju čekamo tako dugo a onda se istopi za nekoliko mučnih sati. (Ne)vrijeme prohuja, kao tornado i za sobom ne ostavi ništa, tek krhotine i milione ljudi bez krova nad glavom. Vrijeme promakne, poput prilike za posao kojeg čekamo godinama. Vrijeme nam ne daje odgovore. Ali postavlja pitanja. Je li i tebe „pregazilo“ vrijeme ili ti gaziš njega?
Što si TI danas učinila sa svojim vremenom? Koliko TI cijeniš svoje vrijeme?
Tvoje i moje vrijeme – dragocjeno je.
To zna mlada žena koja željno iščekuje svog voljenog koji se vraća s broda nakon nekoliko mjeseci rada. To zna majka čije će bolesno dijete živjeti još samo nekoliko tjedana, jer tako je odlučio Onaj Gore. To zna i sestra nestalog dječaka koji negdje gubi svoju bitku s vremenom. To zna i samohrana majka koja mora mjesec dana vremena hraniti svoju četveročlanu obitelj sa bijednih 1600 kuna. To je vrijeme njezin neprijatelj. Tihi ubojica.
No kao i sve u životu i vrijeme ima svoju svijetlu stranu. Vrijeme zna i oživjeti. Probuditi iz kome uspavalu djevojčicu iz kome nakon godina i godina tišine. Vrijeme zna izliječiti svaku, pa i najdublju ljubavnu ranu. I zna se poigrati sa nama pa i zaboravimo na njega jer ga živimo punim plućima. Jer ako je na našoj strani, to vrijeme liječi poput kockice čokolade i neočekivanog zagrljaja starog prijatelja. I svo vrijeme ovoga svijeta nije dovoljno zaljubljenima, to potvrđuje ono zauvijek. Zauvijek koje samo određeno vrijeme. No, to je istina koju prihvaćamo. I istina koje se ne bojimo.
Jer bojati se vremena znači bojati se života.
Vrijeme – doživjeti ga kao prijetnju ili kao prijatelja i vjernog suputnika?
Drage moje, ako sam nešto naučila to je da ga nikada ne treba doživjeti kao prijetnju, nikada, jer dobro znate da postoji…
Vrijeme za nas i vrijeme za druge.
Vrijeme koje liječi i koje zadaje rane.
Poklonjeno i zasluženo vrijeme.
Iskorišteno i bačeno vrijeme.
Vrijeme za učenje i vrijeme za odmor.
Vrijeme za novi početak.
Vrijeme za odlazak.
Ljudsko vrijeme i ono (ne)ljudsko. Apsolutno neovisno o nama.
Kažu da je vrijeme novac. Kakva glupost. Vrijeme posjedujemo apsolutno svi, novac baš i ne. Izjednačiti vrijeme s novcem besmisleno je. Iz toga je jasno da je najvredniji resurs koji posjedujemo ustvari – vrijeme.
Glavna je odlika vremena da ide dalje. Ono ustraje. Nepokolebljivo je. Otporno na sve. Sve se mijenja, ništa ne ostaje isto. Baš poput nas…To nam garantira vrijeme. I zato…
Daj vremenu – vremena. Neće te iznevjeriti.
I naposljetku, ne zaboravi…želiš li iskoristiti svoje VRIJEME moraš znati što ti je najvažnije.
I tome se posvetiti. Cijelim svojim bićem.
0 Comments