Još uvijek se spotaknem na ljubav

Ne znam kada ulazimo u fazu komedije.

Možda kada nam iskrena ljubav postane tragična, pa nam se poslije nekoliko litara alkohola u krvi sve čini divno i veselo. Smijeh je pravi lijek. I teret koji, upravo sada, nosim na leđima savršeno je podnošljiv. Možda, jer sam prošla sve faze ali na svoj način, i patetičnu i ljubavnu i tragičnu, a sada i iskrenu priču. Vjerujem u ljubav.

Patetična. Ljubavna. Iskrena. Tragična. Komična. Romantična. Sarkastična. Životna… Stala sam. Ne znam gdje dalje, a onda sam čula pjesmu ‘Give me love‘…

Ne, nije se sama od sebe pojavila u mojoj glavi, jos uvijek držim jedan dio razuma u svojim rukama.

Imam puno nemira u životu. Ali moje usne to ne znaju. One se smiješe. Prvo što morate učiniti je u google upisati ‘osmijeh photos’.

Zatim rolajte polako slike, dolje, dolje….primjećujete li nešto? Jeste li svjesni kako se vaše usne razvlače u osmijeh dok gledate mnoštvo slika različitih osmijeha? To je bio moj cilj.

Svaki puta iznova. Probuditi stari ljubavni nemir.

Ali kakve veze nemiri imaju sa našim usnama, sa ljubavlju mogli mi pomisliti. Pomislite, no ne bi vjerovali, njihova veza je neraskidiva, poput one majke i djeteta… Upravo usne izgovaraju riječi. One pretaču u rečenice sve ono što se odaziva na ime ‘ljubav’, a ponekad, ponekad je čak i ne moramo zvati, ona dođe sama.

Tko sam ja? Što želim? Kome pripada ova neprikosnovena kraljica (ne)pripadanja?

Mnogo puta sam razmišljala o tome što bih mu rekla kada bi me pitao „tko si ti?“  Kako bi se predstavila moja ljubav? Kako bih smjestila svoju veliku LJUBAV u samo tri rečenice? Da si barem mogu vidjeti lice kada izgovaram svoje ime. Onaj trenutak kada se upoznaješ s nepoznatom osobom, pogled u oči, stisak ruke i usnice se pomiču. Malo je vjerojatno da se u tome trenutku uistinu koncentriramo na ime osobe, nama je bitno kako se mi zovemo i kako ćemo to reći. Priznajem, i ja to činim. Sasvim nesvjesno i pomalo rutinski. Bez ljubavi koja tinja u meni i želi ga zaskočiti i obuzeti rukama.

Život je to, kažu… što te ne ubije, ojača te na štetu ljubavi koja nas voli plahe i ranjive.

Kako nastaviti dalje, nakon toliko umiranja, ruku pod ruku sa svojim ja i jednim osmijehom? Kako kada nam za vratom puše nemir, i ne samo jedan, čak i stotine njih. Nemiri su sastavni dio života u ljubavi. Život je to, kažu… i svatko od nas dobije onoliko koliko može podnijeti. Ne podnosim teret no svejedno ga nosim. Jer volim imati sve.

A koliko ljubavi nosimo kada je napokon dobijemo? Važe li se negdje na grame ili kilograme? Gdje se može nabaviti? I po kojoj cijeni? Skriva li se iza ljubavi doza tuge ili doza sreće? Skriva li  ljubav boli i … štošta drugo…

Zato dobro znam da je osmijeh najsigurnija proba duše, prije glavne premijere ljubavi. Pogledajte dijete, jedino djeca umiju da se dobro smiju do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna, puna ljubavi.

Kada izgubiš osmijeh, izgubio si tlo pod nogama, a i ljubav okreće leđa namrgođenima…

Misliš da nikoga nemaš? I da si sam…Neću ti lagati, jesi, sam si. Uglavnom. I šta sad? Osmjehni se nema ti druge.

Sa posljednjim taktovima muzike odlazilo je moje drugo ja. Mogla sam ponovo čuti kako mi srce kuca, kako sam živa, na zemlji i dalje. Mogla sam ponovo osjetiti…bol.  Ljubavnu bol. Sreću. Tugu. Strah. Daljinu.

Sve što napišem izbrišem, kao da se nije dogodilo. A dogodilo se. Za divno čudo. Ipak, ponosno nosim ožiljak na sebi. Grešnica. Obilježena. Ranjena. Izgubljena i ponovo nađena. Znala sam uvijek da se sklonim drugom da krene… ne mislim da sam tada bila bolji čovjek, bila sam samo najveća kukavica. Bila sam. Više nisam.

Ako nekoga želiš, reci mu. Stisni petlju i reci nekome šta ti znači. Jer kada odlučiš da je pravo vrijeme možda će biti suviše kasno…

Ipak…

Još te ne spominjem svakom, dragi moj. Uvukao si mi se pod kožu. Ako samo i pokušam da te izvučem, da prestaneš da živiš u meni, znam boljet će me još i više.

Život je to kažu, a znam da lažu…

Dio tvoje duše, dio mog života. Sve prave ljubavi su tužne, tragične. Laž!

Doživljam bol na meni, svojstven način. Sreća je  u igri tek nakon što tragično isplačem svoje. Bude lakše, a poslije svih kapljica suza, oči dobiju neverojatan sjaj. Izgledam sretno. Morat ću češće plakati… Počinje mi sve biti smiješno.

Još uvijek se spotaknem na ljubav.