Živi mi se. Šapnula sam, najprije sebi, pa onda njemu. „Živi mi se u Hrvatskoj. Vratimo se kući.“ nastavila sam šaputati. Živi mi se životom koji će mi trošiti i srce i dušu, koliko god teško bilo. Ne živi mi se u imaginaciji strane zemlje, već u realnosti vlastite. Ne želim sebičan, bezobrazan, prepotentan život koji će me čuvati od neminovnih udaraca. Zar takav život uopće i postoji? Želim biti i udarac i obrana. Na koncu na to sam i navikla, za to sam i stvorena. Ne za život u čahuri, već za život izvan nje.
Onaj tko bude promatrao stvari i ljude naučit će kako da preživi, no tek će onaj koji bude promatrao prirodu i leptire naučiti kako da – živi.
To je misao koja je „stvorila“ moju treću knjigu, ujedno i prvi roman. Vođena tom mišlju krenula sam ispisivati priču o tri žene. Tri ženska lika koja su se rodila na dalekom otoku koje nikada nisu niti posjetile. One. Elena, Ana i Naida. ( jedna od njih zaista i postoji ali pod drugim imenom.) Moje žene, moje tihe junakinje koje sam čitav život nosila u sebi, a koje su tek danas odlučile pustiti svoj glas. Strpljivo sam ih čekala. Strpljenje je zlato. Dobro kažu.
Ispričat će vam svoju priču, svaka od njih na svoj način. Jedna po jedna, bez guranja i bez žurbe. Najprije Elena, žena u kasnim tridesetima koja godinama pokušava zatrudnjeti i koja na koncu zajedno sa svojim partnerom Ivanom odluči udomiti dijete iz doma. Svoju će vam priču pričati i ona, šesnaestogodišnja štićenica doma koju će udomiti a gle života, tko drugi nego Elena i Ivan. Svoju priču otkrit će i Naida, zaposlenica u domu koja Anu doživljava i voli kao svoje vlastito dijete. I sve bi to bilo skoro pa činovnički definirano (udomljena tinejdžerica, udomiteljica i odgojiteljica) da Ana, dijete bez roditelja, djevojka na pragu djevojaštva, željna slobode i života ne odluči jednog dana pobjeći – i gotovo nadrealnim noćenjem u kući s bijelim prostorijama, okruženoj vrtom, morem i kamenim skulpturama ne otvori čahure njihovih dosadašnjih života – Elenino djetinjstvo, domovinski rat i nestanak oca, Naidin gubitak djeteta, udaja i odlazak sestre Azre, bolest i smrt Anine majke, život u domu, odrastanje, Elenino opijanje i na koncu bijeg.
Ispisivala sam roman noseći likove na krilima nekog idealističnog i pomalo naivnog htijenja za boljim svijetom. Kroz cijeli roman, kako moja urednica Sandra Mlakar kaže: „elaboriram potrebu za ljubavlju koja se umjesto kroz hipertrofiranu suvremenu želju za primanjem (ili uzimanjem?) ostvaruje kroz davanje.“ Roman je zato i napisan u prvom licu jednine. Željela sam time svakoj od likova utisnuti osobni glas, emociju i karakter koji će se najbolje ogledati u preobrazbi koju će tijekom romana doživjeti. Zajedničko im je da ne znaju što donosi život, no, iako naizgled potpuno različite ove tri žene drugačije životne dobi, podrijetla i sudbina znaju da ne žele život bez – ljubavi.
Leptir u romanu simbolizira ljudsku dušu, a gusjenica koja se stvara iz čahure simbolizira životnu bol koju svatko od nas proživljava na svoj način.
Osim ovih triju žena u romanu se javlja i lik Život. Željela sam nekoga tko će voditi junakinje, čuti ih i razumjeti na način na koji one same sebe ne razumiju. Zato je Život kao lik oličenje entuzijazma i čovjekoljublja, vjere u dobro i velikodušne osjećajnosti koja nam svima nerijetko nedostaje.
Priču sam vodila kroz sedam poglavlja, sedam transformacijskih faza. Priviđenje i predživot, rastuća bol, dani proždrljive gladi, doba ranjivosti, trenuci čudesnog širenja, vrata ka ljubavi i samoostvarenje. Njima sam željela dočarati faze napuštanja vlastite čahure poluživota ali i poentirati utjecaj koji duše imaju jedna na drugu i koliko je bitno dopustiti ljudima da nam pomognu na putu našeg razvoja, ne zatvarati se u najtežim trenucima života u vlastiti mrak razočaranja a sve iz straha od boli i razotkrivanja, jer na koncu sve duše na svijetu žele isto a to je – živjeti i voljeti. Zato su moje junakinje, Elena, Ana i Naida metafore mnogih žena koje susrećem, žena koje svojim životima i vlastitim izborima pokazuju koliko je teško biti ženom – u svijetu u kojemu se očekuje da je žena baš sve. I ispunjena majka, i ispunjena poslovna žena, i ispunjena supruga i ispunjena kćer, zaboravljajući da je sve to nemoguće ukoliko ona prvenstveno nije – ispunjena duša.
Mogla bih zato reći da je jedna od ključnih poruka u romanu ona koju donosi sam Život:
Duša koja živi u „samo jednom se živi“ misli da je ovaj život sve što ima i da u njemu čuči sreća za kojom traga, kojoj trči ususret. Takva duša misli da je rođena samo zato da se pokaže, da uspije i da postane vidljiva, ali može se desiti i to vrlo lako, da joj se to i ostvari i da postane vidljiva drugima, istovremeno nevidljiva sebi. Duša koja živi u „živi mi se“ zna koliko ima života tamo gdje ga ne vidi, a koji svejedno postoji neovisno o njoj. Takva duša osjeća da je rođena ne samo zato da se pokaže, da uspije i da postane vidljiva, već zato da uspije biti, imati i činiti nevidljivo.
…
Do čitanja, i susreta među ovim šarenim koricama, šaljem vam more ljubavi. I naravno, knjiga je od ovog tjedna dostupna u svim knjižarama diljem Hrvatske 🙂
0 Comments