“Pisati znači željeti slobodu“, rekao je J.P.Sartre.
“Kreativno pisanje je svako pisanje čiji je cilj izražavanje svojih misli, osjećaja i ideja, a ne samo jednostavno prenošenje određenih informacija.” Vođena tim mislima koncem prošle godine oformila sam grupu mladih entuzijasta koji su kao i ja zaljubljenici u pisanu riječ. Riječ je o radionici kreativnog pisanja čiji je cilj ne samo puko ispisivanje redaka o nekome ili nečemu ,već sustavno življenje lijepe riječi. Kako na radionici, tako i izvan nje.
Iz tog razloga odlučila sam predstaviti vam polaznicu koja je inače studentica Tehničkog fakulteta u Rijeci, djevojka koja je svojom pisanom riječju, britkim jezikom i slojevitim razmišljanjem pridonijela kolektivnom zadovoljstvu naše vesele radionice kao i mojoj vjeri u ono što radim.
Ona se zove Hana Tudor a ovo su njezine misli…
“Ne slažem se sa negativnom konotacijom koju povlači simbol današnjeg svijeta.
Čovječanstvo današnjice se poistovjećuje sa ratnom krvi skorenom po nepreglednim pustinjama, suzama ledenjaka, nezasitnom gladi za statusom i moći, crnim rakom koji nas svakodnevno ždere i nepreglednim poljima užarene požude koju je upalio ovaj vrli novi svijet. Ništa od toga, kažemo, nije postojalo prije i time si dajemo za pravo reći da smo prvi koji smo sagradili Sodomu i Gomoru i da smo mi ti koji mašemo prijatnijoj prošlosti sa balkona Babilonske kule i uživamo biti dio nje dok se ruši. I nakon vrtoglavih visina padamo, padamo, strahujući od tla, užasavajući se onog prvog dodira s njim i izbezumljenih očiju koje slijede nakon treska kada shvatimo da smo pali sami i da nema nigdje nikoga i pitamo se gdje su sada svi oni s kojima smo složno trljali ruke dok smo zajedničkim snagama, puni oduševljenja, gradili grijeh?
To je stara priča, svi smo se budili sami pored nekoga tko nam je nesvjesno u snu okrenuo leđa i svi smo nekoliko puta isponova shvatili kako se blizanci sami rađaju, kako i ljubavnici umiru sami. Tada samoća počinje dizati gard i ponos sa stražarnica cilja na bilokakav trzaj netaknutih prostranstva koje smo nekada htjeli učiniti visećim vrtovima. Patetično je naglašavati kako za svakoga na svijetu postoji samo šaka ljudi koji bi uistinu bili prijateljski dlan, a ne prijeteći osuđujući prsti.
I bez obzira na to trebamo dati ruku strancima koji silaze iz autobusa, pozdraviti lica koja ne poznajemo, a redovito ih srećemo, nasmiješiti se nekome u prolazu i propustiti nekoga kome se vidljivo žuri dok usporeno koračamo zureći u daljinu.
Imati razumijevanja prema drskim odgovorima jer na kraju krajeva ljudi od pamtivjeka pokušavaju razriješiti par uvijek istih problema i nikad nikome nije pošlo za rukom rasplesti čvor do kraja.”
Hvala ti Hana.
0 Comments