Naši sretni kilometri…

Neki kažu da u životu trebati slijediti srce. Slušati unutarnji glas. I ja sam jedan, jedna od tih nekih. Prvi put kada sam poslušala srce odvelo me toliko daleko da se više nisam znala vratiti istim putem. Zahvalna sam mu na tome. Nakon tog prvog puta sve je (po)teklo. Riječi. Moja knjiga. Ljudi. Energija. Ljubav. Naposljetku  – Život. Osjećam da mi se ponovno događa ista stvar. Danas. 5. 800 kilomentara daleko od doma. Od rodne Rijeke. Od Balkana. Na dalekom otoku Tenerife. Jednom od sedam Kanarskih otoka. Negdje usred Atlantika. Pitanja. Hoću li se vratiti kući? Sigurno hoću. Ali ajmo to jednom ostaviti za tada…

Početak je ožujka. Mog najdražeg mjeseca. U ožujku su rođeni moji najdraži ljudi, moji anđeli kako ih ja od milja volim zvati. Ali osim njih u ožujku se rađa još nešto. Rađa se proljeće. U Rijeci proljeće znači prestanak kiše, te dugotrajne i hladne riječke kiše koja te prikuje za kauč, za laptop, za knjigu. Proljeće. Iščekujemo ga nakon nekoliko tjedana pa i mjeseci hladnoće i kiše. Sve u proljeće ima smisla. Ljudi, životinje, priroda. Sve se probudi, pokrene, potakne nas na život, zove da izađemo iz naša četiri zida. Ove godine ja nemam proljeće. S obzirom da već osam mjeseci živim na Tenerifima – skromno nazvanog ‘otok vječnog proljeća’ preskočila sam i kišu, i zimu, i sivilo i sjedenje na kauču. Ukratko, već sam osam mjeseci vrlo aktivna, spojena s prirodom i svime onime što ovaj čarobni otok pruža. A vjerujte mi, pruža toliko toga…

Otkad znam za sebe putujem, krećem se. Unutar i izvan postavljenih granica, u glavi, na asfaltu, uz more, na papiru. Svako putovanje  počinje prvim korakom, nisam iznimka. Nekome je taj prvi korak ujedno i posljednji. Nekome su kretanja jednostavno preteška. Valjda  zato toliki od nas izabiru sjediti. Stolica, kauč, barski šank, uredska fotelja. Svejedno je. Dok god smo u zoni komfora. Dok god je  ugodno, toplo, tijelu milo. Onima koji je svejedno kažem,

 Nismo se rodili da bi sjedili. Naše je tijelo predodređeno za kretanje. Za akciju. Pokret. Naše je tijelo žedno sunca, kiše,  blatnjavih i neprohodnih puteljaka. Žedno je prirode, osjećaja povezanosti sa onim što nas okružuje i što je veće od nas samih.  Teško da ćemo se napiti sreće iz kutije što naizgled proicira život. Pa čak i da jest tako kad tad ćemo je morati ugasiti. A što  onda? Kamo ćemo krenuti? Negdje moramo.

Ovako je glasio početak priče nasi sretni kilometri u prošloj godini, dok sam još živjela u Rijeci i dok sam se još navikavala na jači tempo  koji je svojim dolaskom zahtijevao mr. Max.

Dakle, glavni likovi ove priče bili su i ostali isti. Moj dvoipogodišnji labrador Max i ja. Max je čistokrvni labrador. Duša od psa. Razigran, lud ko kupus. Znatiželjan, hiperaktivan, dobronamjeran ali i vrlo tvrdoglav. Max je jednostavno biće. Živi život punim psećim plućima. Ja sam pak čistokrvni umjetnik. Duša od žene. Hehehehe.   Nerealna, sanjiva, mekana ko sladoled od čokolade. Također znatiželjna, ali na svoj način. Tvrdoglava, ali vrlo popustiljiva kada je u pitanju Max.

Od prvoga dana našeg upoznavanja Max i ja smo krenuli na jednu nama sasvim novu, nepoznatu dionicu sreće. U pitanju je bila akcija, izlazak iz zone komfora. Maxu je sve bilo svježe, neistraženo. Meni je bilo poznato, ali pomalo zaboravljeno. Sve što smo tog dana imali bio je start. Nula kilometara u nogama. Cilj ni na vidiku. Samo ono spomenuto putovanje koje počinje prvim korakom. No moja je sreća usprkos tome bila golema. I njegova je njuška odavala isto.  Nije prošlo dugo vremena, tek nekoliko dana. Max i ja smo se uhodali, uskladili korake. Pustila sam da nas njegova znatiželja vodi. I vodila nas je. Doživjeli smo svašta. Ledeno kupanje u prosincu, trčanje na grobničkom polju loveći male željezne ptice, višesatne šetnje uz more i lungo mare, njuškanje i zavlačenje po kastavskoj šumi, loveći ribe na otoku Rabu, valjanje i igranje u blatu, upijanje mirisa gorskih šuma, skakanje u more, skakanje u jezero… samo da je akcija. Lovili smo zmajeve, bježali od kiše, upijali sunce… Neću lagati. Bilo je tu i discipline. Učenja. Hodanja uz nogu. Ali uvijek smo bili u pokretu.

U lipnju prošle godine doselili smo se na Tenerife. Max, moj dugogodišnji partner i ja. Max je po prvi puta letio avionom. Put je podnio vrlo dobro, puno lakše nego ja. Već je istu večer kada smo došli zatražio svoju porciju šetnje, i tada su nekako krenuli NAŠI SRETNI KILOMETRI NA KANARIMA. 

Aktivan način života znači da smo budni, radosni. Željni adrenalina, pozitivne promjene. Naposljetku, novih spoznaja. I da imamo neopisivu potrebu testirati sebe i svoje granice. Vjerujte mi, na svojoj sam koži osjetila sve bitne promjene. Svaki je prijeđeni kilometar bila jedna sumnja manje, jedan osmijeh više. Dokaz da kretanje ne znači samo ne stajati na mjestu, već da se kretati znači biti u svijetu, a ne od svijeta.

Na otoku vječnog proljeća doživjeli smo i doživljavamo toliko toga, a sve uključuje KRETNJU I AKCIJU.

Za mekane Maxove šapice otočki pijesak pravi je raj. Može trčati satima po tom mekanom i toplom tlu kojeg nam je darovala majka priroda. O kupanju da i ne govorim. Max doslovno ne izlazi iz mora, hm oceana (nikako da se naviknem ). I meni pijesak nevjerojatno paše. Obožavam jogu na pijesku. Vježbanje na plaži i u dvorani zaista je neusporedivo. Vježbanje na otvorenom zbližava me s prirodom, puni pozitivnom energijom i neopisivo opušta. U prirodi mi nije potrebna nikakva glazba. Priroda pjeva svoju pjesmu, samo je treba osluhnuti i čuti. Toliko je toga izvan tih četiri zida u koje se neprestano zatvaramo.

Otok je zaista čaroban. Osim dugih pješčanih plaža volimo hodati divljim, pomalo saharskim pustinjama u kojima vlada impozantna priroda. Pustinjom hodamo satima. Tek nakon nekoliko sati, kada Max zadihano i s isplaženim jezikom po poda sjedne, znam da je vrijeme za polazak kući.

Otok i aktivnosti na otoku naučili su me puno toga. Naučio me meditaciji, strpljenju, opuštanju, življenju u SADA. E to je bilo najteže naučiti.

Uz toliku količinu dinamike i kretanja ostaje i vremena za ‘mene‘. Sebe sam pronašla u pisanju u prirodi, besciljnim lutanjem otokom ljubav je jaca od svega. Sebe sam pronašla uz njih, daleko od svega poznatog, od mirne luke, osjećaja sigurnosti. Sada sve nepoznato živi tu, na dalekim Tenerifima netko od balkana bjezi netko mu se predaje.

Na otoku se “živi vani”. Zato su se morale kupiti nove tenisice, nova vodilica i puno loptica za igru. Doživjeli smo i doživljavamo toliko toga. Max je ojačao, narastao. Šetnje su postale dnevna rutina. Obaveza i zadovoljstvo. Max sada ima dvije godine i šest mjeseci. A tko zna koliko već sretnih kilometara u šapicama.  

 

Netko živi sitnim, tek načetim koracima. Nečujno, kao da dotiče rosu. A netko živi tek kad izađe iz svojih cipela. Kada skoči kilometar od zemlje. Iako sam oduvijek bila vrlo aktivna što svjedoči bavljenje raznoraznim sportovima tek sam uz Maxa osjetila što znači dobiti akciju i reakciju.

Akcija kao poklon tijelu, reakcija kao poklon duši. 

Osmijeh nakon prijeđenih kilometara.

 

#NahraniDaljineUSebi