„Često sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.” Kahlil Gibran
Govor mržnje. Razmijemo li uistinu što te dvije riječi doista znače?
Svi znamo što je govor mržnje, no budimo iskreni, ne razumijemo ni najmanje što to doista znači sve dok nas kojim čudom eto, ta ista mržnja ne pogodi – ravno u srce. Pogođeni i oslabljeni od strane gospođe mržnje teško da ćemo trezveno razmišljati. Zanimat će nas jedino ‘ tko‘… i najzad ‘zbog čega‘ je to učinio?
Mržnja. Kaže wikipedia da je mržnja ‘najjači oblik iskazivanja prijezira, nenaklonosti i odbojnosti sa ciljem da povrijedi i uništi objekt svog iskazivanja’.
Teško se nosim s definicijama, još teže s mržnjom. Mržnja je nažalost prelazna, ali ne i neizlječiva. Ona postoji i širi se poput virusa koji uništava sve pred sobom. A sve to zbog čega? Manjka inteligencije, genetskog ‘mržnja‘ koda, urođene netolerancije, neprihvaćanju samoga sebe pa tako i drugoga, hiperinflacije ega ili najvjerojatnije, ali najmanje priznato – straha od nepoznatog?
Mržnja može biti reaktivna i ona koja je u strukturi osobnosti, kaže Erich Fromm. Reaktivna mržnja je rezultat poniženja, ozljede ili nekakve bolne situacije kojoj je pojedinac bio izložen bez mogućnosti za primjeren odgovor.
Može biti i rezultat strukture osobnosti i ona je tada neodvojivi dio te osobnosti. Podražaji mogu biti različiti, ali način reagiranja je uvijek isti, mijenjaju se samo predmeti djelovanja. Mržnja je u ovom slučaju karakterna osobina, te je reakcija samo izraz već unutar ličnosti postojeće mržnje.
Ma znate šta, osobno mislim da tu nema previše filozofiranja, stvari su kristalno jasne. Ili mrzite ili ne. Ne možete stajati negdje na srediti i reći da ste suzdržani. Ne možete kada puše orkanska bura stajati na sredini mosta, u isti tren mahati i vikati, ‘dobro mi je ovdje‘. Kad tad morat ćete se zaputiti na jednu od dvije ponuđene strane. A vi ste ti koji birate koja će to strana biti.
Nažalost, svijet je takav, vuku nas na sve strane, postavljaju nam zamke, ruše brane, čine sve da padnemo sa tog mosta, ozlijeđeni i obeshrabljeni. Srećom nije sve baš tako crno. Postoje i ljudi koji nas guraju prema naprijed, koji nam nude sigurnu ruku za prelazak, potiču nas i hrabre.
Za mene su društvene mreže pa i internet u globalu poput tog nevidljivog mosta. Onoga trenutka kada zakoračimo na njega intuitivno znamo da smo u opasnosti. Najopasnije oružje tada postane mrtva tastatura koja na javnu scenu iznosti najgore primjerke verbalnih nasilnika, a mogućnost da se sukob iz online svijeta prenese u offline svijeta su nerijetke.
Ipak odlučujemo ‘putovati’, jer kao i svako ljudsko biće na svijetu imamo pravo na to. Krivo je misliti da zato što smo u većini imamo pravo utjecati na slobodu drugog pojedinca ili pojedinke. Pa čak i ako su to naši mostovski, odnosno internetski (ne)istomišljenici.
Na svojoj sam koži osjetila najblaži oblik mržnje (ako takav uopće i postoji) a to je onaj koji se temelji na netoleranciji i krivim predrasudama. S druge strane osjetila sam i što znači imati podršku i razumijevanje. Zahvalna sam objema stranama. Naučili su me odvojiti bitno od nebitnoga. Ljubav od mržnje. I to je jedino bitno.
Izašla sam na kraj s njima i naučila se pravilima koje postavlja ne samo virtualni, već i stvarni svijet. Stvorila sam svoja pravila. Jer tko će ako neću ja?
Moj vlastiti doprinos u zaustavljanju govora mržnje
Odlučila sam više sudjelovati u aktivnostima koje propagiraju slobodu govora svakoga pojednica.
Odlučila sam podržati sve skupine koje su na bilo koji način dotaknute govorom mržnje ili bilo kojim oblikom netolerancije.
Odlučila sam biti budnija i otvorenija za sve ljude.
Odlučila sam manje pričati, a više slušati.
Odlučila sam biti glas onima koji nemaju hrabrosti istupiti u javnost i reći što misle.
Odlučila sam njegovati svoje i tuđe vrijednosti, ali prihvaćati i razumjeti mane i nedostatke.
Odlučila sam biti hrabrija i glasnija kada je u pitanju govor mržnje.
Odlučila sam se zauzeti za sebe i reći NE onda kada to mislim.
Odlučila sam poštivati svakog živog čovjeka. Bez iznimke.
Odlučila sam negirati mržnju na svakom polju svog života.
Odlučila sam začepiti usta svim ‘hejterima’ i skepticima.
Odlučila sam raditi više, bolje i jače.
Odlučila sam pisati o stvarima koje me tište, bole i povrjeđuju.
Odlučila sam pisati o ljudima koji me inspiriraju.
Odlučila sam živjeti život dostojan čovjeka.
Odlučila sam voljeti.
Odlučila sam biti čovjek.
*Moje aktivno sudjelovanje i propagiranje odnosi se na svaki moj istup u javnosti.
Na svim poljima me ‘puca’ ljubav pa se onda ona nekako i vraća nazad, smiruje tu unutarnju nelagodu, otkupljuje nervozu, čisti kanale.
Možda bismo mogli pokušati razgovarati o mržnji na konstruktivan način. Osobno smatram da su ljudi koji mrze uskraćeni za mnoge životne radosti, samo im treba otvoriti oči. Možda se još uvijek nalaze na sredini mosta.
BUDITE MOST, NE OGRADA!
Jednostavno da jednostavnije ne može biti!
DISLAJKAM MRŽNJU!
0 Comments