On me naučio ne pitati ‘Zaaašto?’

Biti slab?

Znači li to (pre)šutjeti na uvrede? Progutati knedlu osude zamišljajući da jedemo najslađi kolač?

Ne. Biti slab znači odustati nakon nekoliko posrtaja. Jesti taj kolač i dalje, nadajući se da nas neće uhvatiti kako ga bacamo pod stol. To znači vjerovati drugome više nego samome sebi.

Biti snažan?

Znači li to uzgajati mišiće? Biti hladan i otrovan? (Vraga).

Biti snažan znači susresti se sa vlastitom numinoznošću a da ne pobjegneš. Živjeti s njom i hraniti je. Podnijeti ono što moraš.

Biti postojan i živjeti. U nepostojanosti života. Svaki dan. Pa i onda.

Neki od nas vjeruju da je pesimizam inteligentan način postojanja. Neki su prepuni planova koje nikada ne sprovedu u djelo.

Neki potrate svoje godine čekajući da ih netko spasi. A netko spašava.

Prvi put kad sam ga srela, nikada neću zaboraviti, bila sam u nekoj teškoj i čudnoj fazi života.

Faks sam završila, posao sam napustila (shvatite me, to je bio posao koji sam mrzila). Bila sam osuđena na honorarne posliće, ponovni povratak roditeljima. Njihovim pravilima.

Teško se vratiti jednom kada odemo.

Bila sam prepuna strahova. Osuda, nezadovoljstva.

Kada nam život servira jelo koje nismo naručili često smo u prilici pitati se ‘Zaaašto?‘. Zašto baš ja? Zašto baš meni?…itd. No moramo jesti. Moramo (pre)živjeti.

Naše je upoznavanje teklo glatko, vrlo ugodno. Vjerujem da je tome bila zaslužna, u najvećoj mjeri, njegova nevjerojatna energija i smirenost kojom je zračio. Bio je stariji od mene. Još uvijek je.

Nešto me vuklo k njemu. Naši su se susreti ponavljali. Sve češće i sve dulje. Dan prije susreta s njim bila sam blaga i mirna. Djelovao je na mene kao sunce na suncokret. Sjajila sam. Ispoljavala toplinu.

Jednog susreta sasvim neočekivano, (ili možda očekivano) upitao me,

‘Zašto se ti stalno pitaš Zaaašto? Zašto se to tebi događa? Zašto je svijet tako okrutan? Zašto nema pravde? Zašto nemaš pravi posao i novac? Zašto su ljudi zli i zavidni?

A da pokušaš okrenuti tu ploču koja ti nepretano svira? Prihvatiš to zaaašto i kreneš dalje.

Pokušaš se umjesto Zaaašto? upitati Zašto ne?

Zašto ti ne bi bila ta koja će okrenuti leđa okrutnosti?

Zašto ti ne bi (ako oni neće ili ne znaju) unijela svijetlo pravde, dodala i ljubav?

Zašto se opterećuješ nesrećom svijeta? Svijet se kako vidiš ne opterećuje sa tobom. Pušta te da živiš kako najbolje znaš. (Ako ne znaš najbolje to nije njegov problem, tvoj je).

Zašto nemaš posao? Možda zato jer još uvijek ne znaš što želiš raditi i koliko želiš zarađivati od toga. (Nisi razmišljala o tome).

A ljudi? Zašto te oni brinu? Vjeruj mi, iako djeluje teško s ljudima je najlakše. Samo treba znati kako.

Tako malo ti je potrebno da Zaaašto zamijeniš sa Zašto ne?’

Rekao mi je i ovo. ‘Još si mlada. Naučit ćeš…’ (Nasmiješili smo se jedno drugome. Uhvatio me za ruku. Privukao k sebi i poljubio. Otada me nije pustio).

…

Kamo god pogledaš mali čovječe okružen si najprije samim sobom a tek onda drugima. Ti drugi ne vide, ne umiju opipati osinje gnijezdo koje se uvuklo u tvoje grudi.

Nadomak srca koje je oduvijek žudilo za medom. Med se prosipa pred one koji su u životu kušali i gorko i slatko.

Nakon gorkog slatko ima bolji okus.

Znam, probala sam.