Drž se kravo svoje livade… tješim samu sebe. Ja krava, Balkan moja najdraža livada.
Ima krava koje vole pasti i izvan svoje livade.
To čine instinktivno, to im traži njihova divlja priroda, pa iako su krave u pravilu mirne životinje ja mislim da su one poput svih nas, imaju nešto vučije u sebi. Nikada neću zaboraviti priču/anegdotu koju mi je ispričala majka. Priča se temelji na stvarnom događaju a glasi ovako:
Bilo mi je šest godina kada sam krenula u prvi razred. Majka nije htjela čekati još godinu dana pa sam ranije od ostale djece krenula u školu i počela grijati stolicu. Već pri prvom upoznavanju sa učiteljicom i drugom djecom majka je, kako je sama rekla imala osjećaj da se neću u potpunosti stopiti sa svojim vršnjacima ali to je bilo pak najmanje što ju je brinulo. Jedan od zadataka koje smo morali napraviti u prvome razredu bio je naslikati crtež. Livada, trava, drvo, kućica, cvijeće, oblaci i krava. Kako to inače slikaju djeca. Veselo i šareno. Dječji crtež puno toga otkriva, govore psiholozi ali i većina laika bi se složila sa time. Dječja mašta je bez premca, nadodala bih. Ipak, za neke je ta ista mašta malo previše – maštovita.
Slikali smo. Nekoliko desetaka minuta ili cijeli sat. Ne sjećam se. Dječica se međusobno pričala, neka su se obraćala učiteljici za pomoć, a neka su samo blijedo buljila u bijeli list papira. Došao je trenutak da učiteljica pregleda radove. Od stola do stola, koračala je u svojim prstima otkrivenim sandalama s olovkom u ruci. Znatiželja joj se mogla iščitati na čitavome licu. Učiteljica je stigla do mog stola. Bez da je pitala približila sam crtež bliže kraju stola i pogledala je.
‘Evo. Ovo je moja livada.’ Izdahnula sam tihim glasom. ‘Hvala Ingrid. Da vidimo. Bravo, puno lijepih i veselih boja. Zelena trava, puno oblaka, kućica, a i puno je i šarenog cvijeća. A reci mi samo gdje ti je kravica na slici? Zašto je nisi naslikala? Nisi znala poput ostale djece ili?‘ odgovorih joj: ‘Jesam naslikala sam je.‘ ‘Ali ne vidim je. Gdje je? Nije važno ako nisi znala naslikati kravu naučit ćemo.’ Obratila mi se u ozbiljnom tonu. ‘Ali naslikala sam je’, odgovorih. ‘Moja je krava na slici. Išla je piškiti iza štalice, pa je zato ne vidite.’
Učiteljica me pogledala, nasmiješila se i nastavila dalje koračati 1.a razredom.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Majka je ubrzo saznala za moj crtež, učiteljica je razgovorala s njom već sljedećeg dana i zaključile su da će jedan crtež odrediti moju sudbinu. Moju maštu i način razmišljanja će znati razumjeti samo oni koji dijele iste svjetove, a ovi drugi, oni će ostati priča za sebe., rekla je. Još je nešto majka shvatila tog dana, ali što je to bilo rekla mi je tek nakon dvadeset godina.
Zvučalo je ovako ‘ Bila sam u pravu, a tako sam željela biti u krivu.‘
I sve dok ostaješ pasti na svojoj livadi nitko te neće dirati, nikome nećeš smetati. Ali što ako to ne želiš? Što ako se protiv toga boriš, svim mogućim silama? Ako te i svaka, čak i najmanja vlat trave podjeća kako je sigurnost divna stvar ali ostaje samo to – sigurnost, koja te neće znati obgrliti kada ti je to potrebno, utažiti žeđ tvoje duše kada poželiš otići i koja ti neće aplaudirati kada se nađeš na granici između smisla i bezmisla.
Sigurnost je za prave ljude. One sretnike koji je jutrom oblače na sebe poput odijela, ušminkana i ulickana, vedra i oblačna. Sigurnost nema putovnicu jer posjeduje samo jednu zemlju. Livada je u mom slučaju bila moja sigurna zemlja. A druge su livade putovnice koje ću putem ubirati poput sasušenih plodova oraha u kasnu jesen. Ovako je to kada je duša sama bez igdje ikoga. Lako ju je slomiti. Ali samo u teoriji. U praksi je to malo teže. Takve su duše najotpornije.
Ova se priča može tumačiti kao priča o muškoj i ženskoj dvojnosti. Kao priča o odabiru. Ljudskoj prirodi i kravljoj prirodi. Kada kravu ostavite na ispaši ona neće pobjeći, njezin je apetit jači od slobode. Slično je i sa ljudima. Dajte im jesti i nikada vas neće ostaviti. Otvorite im krletku, pričajte im o slobodi, neće razumjeti. Bit će previše siti za takav let. Apetiti su često očaravajući mali vragovi, pljaškaši posvećeni krađi slobode i izbora.
Na Balkanu je puno sitih ljudi. Puno vragova i pljaškaša koji su zastali zbog svake kosti na puteljku, zbog svake pite ili ćevapa na pladnju. Vjerojatno nema boljeg ili pouzdanijeg mjerila da utvrdimo je li osoba u statusu ‘krave na livadi’ nego što je njezina nemogućnost da odbije hranu.
Onoga trenutka kada vam sloboda postaje ukusnija hrana od masnog komada mesa znat ćete da ste birali neprijatelje. Znat ćete da ste dotaknuli osinje gnijezdo jer neće svi znati što s kravom – izvan livade.
0 Comments