Na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko poroka imam.
Jedan od njih je najgori. Balkan je to ljudi moji. Svježe ocijeđeni limun što stišće usta, narančina kora suha i sedefasta poput korova, moj dragi i ja. Balkanci. Razmišljam kako svaka kultura ima svoje blago. Naša su ljudi. Balkanci su posebni. Uglađeni i graciozni. Visoki poput vrbe. Neshvaljiva je ta razdaljina što ih okružuje. Ponosito drže svoje znamenje, okačeni o luk slave. Budale.
Jeste li ikada gledali seriju „Poroci Miamija“? Vjerujem da jeste.
Sada zamislite kako bi bilo lijepo kada bi se snimila serija iste te tematike samo na Balkanu, kakva bi to serija bila? Luda i nezaboravna. A da izmislim neku novu floskulu? Možda? Neću. No, trebala bi se prikazivati u Americi, tako da Ameri budu ljubomorni na nas. Kao što smo mi, barem malčice, priznajte na njih. Serija u obliku reality show-a. Vrhunska produkcija. Ludi show zagaranitran. Optimum smisla.
Kaže: Živim u maloj zemlji na brdovitom Balkanu. Kako ovo lijepo zvuči. Živa eufonija. Čudo jedno.
Volim je nazivati lijepom i to je jedini epitet koji joj danas mogu udijeliti. Ona to zaslužuje. Ne volim se nazivati lakomislenom ali svašta mi zna pasti na pamet kada bi netko spomene Balkan. Već dugo imam taj osjećaj nepripadanja prostoru kojemu navodno pripadam, kako geografski tako i kulturološki, a posljednji put stanje mi se naglo pogoršalo jučer. Idanas me drži.
Čangrizava sam. Ili se to samo tješim? Znate što? Čudno je pričati o nekom drugom mjestu kada nikada niste živjeli u njemu. Recimo o Americi. Kako bih vam mogla pričati o Americi kada je nikada nisam posjetila? Nisam imala prilike ni para. Sad imam priliku ali nemam para. Zato pišem o Balkanu. Na Balkanu mi ne trebaju pare. Sve što imam dobijem na lijepe oči. Lažem, ali dopustite mi da uživam u toj laži.
Laži su poput mnogostupa, i kada bježimo od njih one i dalje postoje. Čak i kada nagazim nogom na gas, iscrtam mračne smeđe tragove na cesti a pritom ne izazovem lančani sudar. Tek sudar boli i čekanja dok spora istina ne napravi očevid. U tome čekanju prođe noć, jedna ko nijedna, pa na trenutak negdje sa dvadeset i nešto sitno gledaš hiperaktivno dijete koje istrčava na cestu , ne gledajući lijevo niti desno, u gledanju sagnuh glavu da ne udarim u krilo aviona. Krilo nije isto što i cijeli avion.
Volimo se zavaravati pa misliti da je negdje drugdje bolje, je li stvarno? Ako saznate, molim vas javite mi.
Kako je krenulo ja želim pobjeći iz ove zemlje, iz ovoga kraja. Čak je i Angelina Jolie posjetila Balkan, da posjetila i film je napravila po njemu. Nazvala ga je „U zemlji krvi i meda“ osim krvi koje se dobro sjećam još iz domovinskog rata, o medu ne znam puno. Osim da je sladak.
Ta me misao vodi nekoliko trenutaka a onda se najednom, vođena nekom čudnom potrebom dižem iz kreveta i krećem prema kompjuteru. Pomislih, to je moje mjesto. Ja moram biti ovdje. Moram reći ono što mislim, moram ispričati svoju priču. Ali kako ću doprijeti do ljudi, premlada sam, preneiskusna, neće me ozbiljno shvatiti. Tako je to kod nas, kad imaš ciglu u glavi svako je mjesto krevet za predrasude. Demoni sumnje šuljaju mi se preko lijevog ramena i voljela bih da negdje blizu imam bejzbolsku palicu da ih se riješim po kratkom postupku.
Proljetni je dan. Sredina svibnja. Maja bolje, zvuči mi puno profinjenije. Balkanskije.
Nije toliko hladno. A bogami ni vruće. Osim ako ne radiš ništa i samo sjediš. Kao ja, za kompom. Onda ti postane hladno. Čak i previše. I proljeće je od nas Balkanaca diglo ruke. Dok je u Americi ljetilo gdje god je stiglo kod nas se zimilo. I kišilo. Možda nas je proljeće zaobišlo jer zna da si ga možemo priuštiti. Previše je skupo poput flaširane vode. Muk. Osjetila sam je. Hladnoću. Ugrizla me nasred nosa.
U zabludi si ako misliš da možeš pobjeći od Balkana. Ni on ne može pobjeći sam od sebe. Smrtni grijeh. A što li sam očekivala? Očekuj neočekivano. Da će ljudska priroda uspjeti utažiti žeđ za promjenom? Promjene nisu u balkanskom vokabularu. Ikada bile niti će ikada biti. Trkači ispred svoga vremena možda jesu donijeli upozorenja i dobre vijesti, ali ponudili su ih krivim ljudima. Nama.
Dakle, izabrala sam pisati o temi o kojoj se kod nas, u najmanju ruku, nerado razgovara. A razgovara se. Sam pojam ‘Balkan’, kod nas, friških Evropljana izaziva osjećaj traume ili barem nelagode. Zašto to spominjem? Pa već sam napomenula kako sam budala. Budale su vesele.
Maj a u meni vječiti april…možda će biti bolje kada zakuca june/juny 🙂
…
a u nastavku p(r)oroka bit će govora o svemu i svačemu…pa do čitanja…
Drž se kravo svoje livade… tješim samu sebe. Ja krava, Balkan moja najdraža livada 🙂
0 Comments