Računaj na mene. Malo više u nadanju, malo manje u jadanju

by ožu 14, 2018Život0 comments

Sjediš nasuprot mene, riječi ti vrludaju usnama, izgovaraš: „Ne mogu više …“

Ne izgovaraš sve riječi odjednom, ali ono što ne izgovaraš, čitam ti u očima. Slušam te pozorno, a potom i sama progovaram. Dijelim s tobom svoje sumnje i strahove. Jadam ti se. Nudim ti zagrljaj svoje utjehe, svjesna da ću se u njoj utopiti i sama. Sjedim s tobom, istovremeno se krećući po zadimljenoj prostoriji. Riječi naviru. Ovdje smo i sadašnjost je ovdje. Ljudi vrludaju, svatko u svojim težinama. Pomišljam – kada smo postali toliki robovi jadanja, ljuta na sebe jer sam se ponovno uhvatila u mrežu otužnog (samo)sažaljenja koja je otrovana ničim drugim već vlastitim očekivanjima i osobnim predbacivanjima.

Napuštaš me, kažeš mi da imaš puno posla, ljubim te poljupcem razumijevanja. Ostajem za stolom sama. Naručujem još jedan macchiato. Isključujem se od žamora i muzike. Ponosna na sebe što sam naučila prizvati tišinu i usred najjače buke. Otvaram svoju malu crnu bilježnicu. Istovremeno se sramežljivo smiješim starijem gospodinu koji sjedi u kutu prostorije i gleda me.

Riječi teku.

Nemam sve što poželim. Bogu hvala da je tako, čemu bi težila da imam baš sve? Ne događa mi se sve što zamislim. Sigurno i bolje tako, onda me život nikada više ne bi mogao iznenaditi nezamislivim. Nisam sve ono što sam planirala da ću biti. Koje li sreće da nisam, planovi su ti koji ubijaju i najveće snove.

Nismo li svi mi ponekad bezrazložno izgubljeni, bezrazložno nesretni? Pa poput one lude ribe, koja gledajući pticu kako leti i kako se njiše nad morskim valom poželi biti poput nje, jer gledajući je kako se igra s vjetrom riba pomišlja, ova je ptica sigurno sretnija od mene …

Nije sretnija. Samo njezina sreća ima drugačije lice.

Nema li stoga većeg olakšanja od onoga kada prestaneš težiti onome što nemaš, što nisi i što nikada nećeš biti. Tko izgubi mjeru u traženju sebe postane rob vlastitog lutanja, a s takvoga se putovanja najteže skinuti. Tko poželi da je ptica a krila još izgradio nije, taj će se vječno utapati u morima vlastitog jada.

Zapisujem misli nekako čudno sretna, nekako čudno uvjerena da bi jedni uz druge trebali biti – malo više u nadanju, a malo manje u jadanju.

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Oslobodi svoj um i uživaj u posebnim pogodnostima!

Iskoristi 10% popusta na e-knjigu "J..e li vas ego?" i 5% popusta na ostale knjige, koje ti stižu na adresu gdje god se nalaziš. Prijavi se na newsletter i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima i ekskluzivnim ponudama. Ne propusti priliku za uštedu i inspiraciju!

Kod ti šaljem mailom odmah!

Pin It on Pinterest

Share This