Sjećaš li se one mokre, kišne, prosinačke večeri?
Večeri kada smo koračali jedno uz drugo, ja tek možda korak iza tebe, korak toliko da osjetim da me vodiš i da sam sigurna u rasponu tvojih velikih, muških njedara. Tu sam ti večer poželjela kupiti nešto, nešto veliko. Nešto što još nikada nisi imao, što ti nijedna nije poklonila. Na koncu, Božić se bližio. Naš prvi zajednički Božić. Željela sam ti darovati nešto savršeno, nešto apsolutno drugačije, vrijedno tebe, možda čak i nas. Koračali smo obasjani svjetlima grada, lampicama koje su trajale duže od nekih ljubavi koje sam poznavala.
„Što je najposebnije što si dobio za Božić?“ – upitala sam te uranjajući svoje ruke u tvoje duboke džepove tražeći rupe koje bi mogla zašiti svojim uzdasima. „Ne sjećam se, ne pamtim takve stvari …“ Tu sam noć sanjala da ti nemam ništa za dati i to me probudilo iz sna. Ja, cijela, od glave do pete u rukama punim ničega, stojim pred gomilom ljudi i poklona, smiju se, a ti preda mnom.
Ima li većeg poraza za ženu ako je nevoljena i poklona ako je nevidljiv?
Sljedeći je dan nestalo struje, na kratko. Našli smo se u našem malom iznajmljenom stanu, u mraku, s dovoljno prirodnog svjetla koje je otkrivalo tek obrise naših lica. Nije bilo lampica, sjaja, blještavila, samo mi. A bio je Badnjak, dan za koji sam uvijek mislila da treba biti najsjajniji, najblještaviji. – „Ovo je ono najposebnije što sam dobio, kad te već zanima šta je to.„ Nisu to bile riječi koje si tog dana izgovorio na glas, ali su riječi koje izgovaraš svih ovih Božića u sebi. Kako znam? Čujem te u snu.
Životna se svjetlost između dvoje ljudi dugo gradi, i još nitko nije uspio izgraditi je u jednoj noći, jednim nakićenim borom, svjetlucavim lampicama i ukrasnim kutijama punih poklona. Ako i jest, takva ljubav ne traje dugo i prestaje onog trenutka kada pregori ili se iskopča iz struje. Zato svaka ljubav i svaki dan započinju svjetlom, a ne mrakom.
Kada dođe vrijeme božićnog darivanja, najveći dar će biti iščupati iz sebe očajničku potrebu da osobi koju volimo darujemo poklon umotan u blještavilo našeg ega umjesto u svjetlo naše ljubavi. To je teško ali ostvarivo, kao i svaka životna odluka na kraju krajeva.
I valjda se zato više ne trzam iz sna. Znam da ti imam toliko toga za dati i to me održava budnom.
I sretnom ženom.
…
Do novog pisanja, ljubav svima.
Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.
0 Comments