Kad krene krene. Ili na bolje ili na gore. Nema pravde, nema zlatne sredine. Svijet liči na klackalicu. Da, lako je biti sretan, ispunjen, nasmiješen. Kad si na svijetloj strani klackalice. Ali šta kada se nađemo na mračnoj strani svojih želja?
Jesen. Čujem je kako pucketa po prozorima. Osjetim je kako moči nemirne misli. Hajde, bez obzira na ovu kišu koja se slila nad gradom, ako to nešto što tražiš još nisi našao nastavi tražiti…
Stranputice i osobna lutanja
Ja sam sretna žena. Danas. No nisam uvijek bila takva.
Kada sam bila dijete često su me kritizirali. Najprije moji roditelji, a zatim i učitelji. Svi su oni oštro sputavali moj otvoreni stav i ono ‘bez dlake na jeziku’. Sputavali su moju dječju znatiženju. Guranje nosa tamo gdje mu nije mjesto.
Oduvijek sam bila takva. Dijete pa djevojka koja je imala neki svoj, za većinu ljudi čudan stav ili gard. Za njihove pojmove i pojmove svijeta u kojemu živimo bila sam jednostavno – preiskrena, preznatiželjna. I neću lagati, ta me moja surova iskrenost i nesvakidašnji poriv prema nepoznatome koštala nemali broj puta u životu. Gubila sam prijatelje, stvarala neprijatelje. Na svakom koraku moja se iskrenost dočekivala na nož kao da je riječ o prenosnoj bolesti od koje bi ‘ne dao bog‘ moglo oboljeti čitavo društvo. Tko zna dokle bi tako trajalo da nisam svjesno odabrala ublažiti svoju iskrenost.
No, što mi je vrijedilo to što pred drugim ljudima uspijevam sakriti svoje slabosti kad ih sama od sebe nisam mogla sakriti. Osjećala sam se da u kontaktu sa ljudima, ne govorim iz svog stvarnog bića već iz neke umišljene predstave sebe. Isti ti ljudi, koji su mi trljali na nos moju veliku ‘manu’ i sami su patili od svoje mane, njima nevidljive i nepostojeće. Oni su pak patili od neizlječive – neiskrenosti. Toliko puta sam im na licu mogla iščitati neistinu, da ne kažem laž, koju bi mi sočno poklanjali dodatno umotanu u celofan. S mašnom. Čini se, oboje smo, svatko na svojoj strani svijeta bili bez lijeka.
Svatko je tražio svojih 5 minuta slave. Svatko je poklanjao ono što je znao i imao.
Vrijeme je prolazilo i ja sam svoju prijateljicu iskrenost vukla za sobom kao mali nevidljivi kofer. Skupa smo se složile da bi u nekim trenucima trebala biti tiša, no ne i nestati. Riješila sam da budem autentična pod svaku cijenu. Da zatražim ako nešto želim. Da zamolim ako mi nešto nije dovoljno. Izašla sam iz ormara i odlučila (po)stupati sa ljudima na svoj način. Ići svojim putem. Odlučila sam pronaći u sebi ono što njima nedostaje.
Dugo sam tražila. Najprije njih, potom sebe. Gubila se, lutala. Putovala bez karte, bez hrane. Tada još nisam znala što tražim ali sam znala
Da mi je potraga potrebna poput zraka kojeg udišem. Nekoliko sam se puta oslonila na nevidljivi zid traženja. I nisam pala. Čak naprotiv. Poletjela sam.
Reci mi s kim putuješ i otkrit ću ti tko si
Ne možeš vječno lutati, kad tad ćeš pronaći svoju stazu.
Na moje veliko iznenađenje ljudi me više nisu osuđivali. Na ljude mislim, ne na ove druge.
Čak su pokazivali i iskrene simpatije prema mom načinu življenja za što sam ja do nedavno mislila da je nemoguća misija. U meni se rodila nevjerojatna količina hrabrosti. Naposljetku sam shvatila da je manja šteta pretrpjeti kratkotrajno ismijavanje i kritiku nego stalno biti pod svojim staklenim zvonom, bez zvonca koje bi trebalo zazvoniti svaki puta kada sam bila suviše svoja. Suviše iskrena, čitaj nekulturna. Od dana kada sam bacila to nepotrebno ‘zvonce za uzbunu‘ imam više energije. Više se smijem. Samoj sebi. Svijetu i ljudima. To je moja snaga.
I nema tu puno filozofije. Okružila sam se onima koji su me poticali, ohrabrivali, gurali naprijed. Druge sam vješto zaobilazila. Činila sve da nam se putevi ne spoje. U trenutku sam se iznenadila kada prijatelje nisam uspjela izbrojati na prste jedne ruke.
Sasvim ih je dovoljno, pomislih.
Nađu li svi one koje traže?
Ne znam. Nadam se da da. Šteta je samo ako odustanemo od potrage.
Moje mi iskustvo govori da svatko od nas najbolje za sebe zna kamo putuje i kako i na koji način postupa s ljudima (na tom putu). Nekima je postupanje s ljudima sveto i veoma bitno. Nekima je to možda potpuno banalna stvar i kroz svijet koračaju gledajući samo sebe, namirujući svoje potrebe, gladeći svoja zvonca, a razbijajući tuđa. Ja to poštujem, no smatram da su takvi ljudi na kraju krajeva jako usamljeni.
Neki će disati samo zato da ti ukažu na tvoje mane. Osiguraj im dovoljnu količinu kisika.
Ne zaboravljam kako mi je bilo kada sam bila kritizirana od drugih. Zato uvijek idem na beskrajnu toleranciju.Ne sjećam se kada sam posljednji put doživjela neugodnost u komunikaciji. Valjda zato jer uživam u razmjeni različitih ideja, mišljenja i stavova. Uživam u različitosti. Volim različitost,ali okružujem se sličnima.
Jednom kad smo tamo možemo pomicati planine
A što kada potraga postane preteška? Onda se prisjetiš zbog čega si krenuo na put.
Svi osjećaji, ponos, strah od poniženja i neuspjeha, sve to postane nevažno kada si suočen sa osobnim porazom, ostaje samo ono najvažnije. Shvaćanje da si na dnu i da dalje možeš samo – prema gore.Već si ogoljen i stoga nema razloga da ne slijediš ono što nam srce govori.
Ali, to se na kraju isplati, jer jednom kada smo tamo, možemo pomicati planine.
Potaknuta svojim snom iz djetinjstva odlučila sam biti predanija u onome što radim. Ne sumnjati i ne pitati se – Zašto? Rekoh si, A zašto ne? Pisati u zemlji od 4 milijuna stanovnika gdje 2,5 milijuna ljudi uopće ne čita za mene je dodatni izazov.
Šta je kamen manje više, na putu prema gore…
Zahvaljujem svom dobrom prijatelju Josipu Čekadi čije su me riječi dodatno motivirale: „Tek ovako sj*bani odnosi u društvu i kod pojedinca, bi ti trebali biti inspiracija. Zamisli, sjediš u Švedskoj u dnevnom boravku i izmišljaš sve ovo što u Hrvatskoj proživljavaš…nema te mašte koja ovu stvarnost može iskonstruirati.“ Hvala ti Čeky.
I imat ćemo uspone i imat ćemo padove, ali ako strastveno pratimo svoju viziju i svoj san iz djetinjstva onda nam ništa nije teško! NIŠTA! I ne, neće nam biti lako. Promjena je teška i zahtijeva odricanja. Ali ako stvarno želimo izaći u svijet i uzeti ono što nam pripada, nema te sile koja će nas u tome spriječiti!
0 Comments