Ima nas,
zovu nas stare duše,
i kao takve odlučile smo
ne pripadati svijetu koji
nježnost doživljava kao slabost,
hiperemotivnost kao potrebitost,
ljubaznost kao mlakost,
mi doista jesmo neka nova,
usred gradskoga asfalta tek iznikla,
mokra Amazonska prašuma,
nedodirljiva i kišom suza okupana,
i u noći tamnoga Mjeseca,
umijemo vidjeti dalje
od sebe i od njih samih,
kilometrima dalje od isplaniranog
divljenja i prešutnog prijezira,
dalje od svega vidljivoga i nevidljivoga,
vrag će ga znati od čega još dalje,
no, jedino prokletstvo s kojim mi,
stare duše, svakodnevno živimo,
a što čak ni sa svojim najbližima
podijeliti ne možemo,
gubici su koje tako
intenzivno osjećamo,
duboko, i znatno prije nego
što nam se uistinu dogode,
kao da ih plimom prizivamo,
u konačnici istom silinom
i istim valom kao i,
slatke pobjede.
…
Varali su me riječima,
obećanjima, pogledima,
oslovljavali me s mala,
srećo ili ljepotice,
pisala sam vam o njima,
bili su lukaviji od mene,
ili su barem dobro glumili da jesu,
iskustvo ih je naučilo što u danim
trenucima reći, kako se nasmiješiti,
kako zavesti određenim glasom,
slušaš i ne vjeruješ da takvi ljudi postoje,
tolike divote u naizgled tvrdim
i hladnim oklopima,
prevrtala sam svoj mozak
i misli od vjetrova sumnji,
uvjeravah se često,
kakva sam ja sretnica,
vjerovala sam im dugo,
za drugo ne bijah spremna,
iako je u meni sve od početka
šaputalo tiho,
daleko su oni od sebe,
a kamoli od istine koja tebi,
stara dušo, do vječnosti treba,
zbog njih sam preživjela potres mozga,
a na usnama mi još uvijek tinja
rak-rana kancerogenih zabluda,
danas znam da su sve što su činili,
umjesto meni, činili sebi, moja ih je
intuicija kao dozrelo grožđe prezrela,
sada sam opomena koja ih podsjeća
na dug koji imaju prema nebu,
postala sam zaštićeni račun
njihove narcisoidne igre,
blokirana Marijanska brazda
preduboka za njih od prvoga dana,
i zahvaljujući njima danas dobro znam,
moja intuicija nema mana.
…
U epicentru mojih tihih boli
već dugo spavaju žene koje previše vole,
to su duše koje tijekom učenja kako
stajati na vlastitim nogama, kako živjeti
s granicom pristojnog dostojanstva,
kako izgraditi sebe u krhkim,
obiteljskim ruševinama,
kako voljeti, ali se ne razboljeti,
ne naučiše gdje je zdrava granica
davanja, a gdje primanja,
time smo postale potrebite,
bijesne i ovisne, a to je naša
vječita i neutaživa glad,
da sam žena koja previše voli
saznah ne tako davno, pa iako
dovoljno emancipirana, dovoljno
neovisna i dovoljno svoja, u vlastitoj
sam bolesnoj poremećenosti baš
kao i one, nepotrebno ranjavala sebe,
barem što se ljubavi tiče, misleći
da voleći više od drugih postajem
nedodirljiva i sveta, a zapravo sam
postajala tek naivna meta
svoje svete bolesti,
Hipokrat, otac grčke medicine,
znao je što je govorio kada je pisao
upravo o njoj, o „svetoj bolesti“ čovjeka,
o slijeposti koja jasno pokazuje
kada je priroda ljubavi u nama
naglo skrenula s puta, nakon
takve slijeposti razumljivo
je da nastaje duboki rastvor,
nevidljivo raskrižje duše koje nam
podaruje novi život, a da u njemu
ne uništavamo sebe,
razumljivo da postoji, i vjerujem
da postoji, i predosjećam da se
odaziva na ime sloboda napuštanja
duboko naslijeđenih devijantnih
okova naše grešne „svetosti“,
postoje u nama, hiperosjetljivim
ženama te neke nevidljive
i nepresušne riznice žrtvene soli,
jedemo iz njih lomeći si zube
ponosno govoreći,
volim te do
boli.
*iz moje knjige poezije “Stare duše ne stare” prva knjiga UM
0 Comments