Često se osvrnem oko sebe pa ugledam planinu talenata u ljudima. Nasmiješim se. Osvrnem se još jednom pa ugledam kamen hrabrosti u ljudima. Osmijeh se povuče. Nevjerojatno je to koliko talenata postoji na svijetu, a još je nevjerojatnije to što mnogo ljudi prečesto i bez pravog razloga zanemaruju te svoje talente, bacaju ih u stranu poput nenosivih pari čarapa, misleći da su oni nebitni i nekorisni za njihov život. Nisu.
Mi smo samo kuća u kojoj naši talenti žive. I svaki čovjek u sebi ima stotinu neuređenih soba, spremišta i tavana. I šteta je da te sobe ostanu netaknute, skrivene i prašnjave a samo zato jer smo suviše lijeni urediti ih i otkriti danjem svjetlu. Treba otkriti svoj talent. Treba ga probuditi. Zaderati se na njega ako treba. Treba ga usmjeriti. Izbrusiti. Ali ono najbitnije od svega treba ga nagraditi, a čim drugim nego hrabrošću!
Čudne su te kuće u kojoj se gostima pokazuje samo uglancani dnevni boravak. Čudni su ti ljudi koji ljudima oko sebe pokazuju samo ono što oni već vide. Ajde ti pokaži neviđeno. Stvori nestvoreno. Ohrabri neohrabreno. Ajde probaj. Služe li talenti tome da živimo od njih ili su stvoreni zato da se zbog njih osjećamo živima? I jedno i drugo ako se mene pita. I za kraj dobro reče moj dobri stari Woddy.
.
.
.
0 Comments