Opraštam si sve one dane, nemirne i teške, kada sam prebirući po zemlji svoga tijela umjesto plodnih i zelenih polja nailazila na duboke i crne rupe u koje sam poput živoga pijeska, svakodnevno propadala. Trebalo je proći dugo kako bih shvatila da sam te rupe u njedrima iskapala sama, i da je na meni da ih vlastitim rukama i prekopam. Da, teški su dani uvijek naša najjasnija ogledala. U njima počiva istina u čijim smo rukama, s kolikom ljubavlju i s kojim materijalom (za)sađeni.
Opraštam si sve one noći, snove o moći i uspjehu kada sam zamišljajući svoju budućnost zaboravljala kako je veličina ista pod makovim zrnom i na vrhu planine, i da težiti svjetovnom uspjehu znači težiti pojavnosti umjesto duševnoj ispunjenosti, istoj onoj koja od čovjeka ne traži ništa, a koja mu zauzvrat daje sve. Da, noći su uvijek čovjekovi najvjerniji špijuni. Oni naš najdublji i najpovučeniji mrak bez ijednog dodatnog pitanja donose na svjetlo, bez obzira koliko se mi u tom vlastitom mraku ponekad poželjeli sakriti.
Opraštam si sve one propuštene, nikad prežaljene prilike koje sam vođena tuđim savjetima, brigama i vlastitim kočnicama bezglavo odbijala, stopirala na mjestima gdje sam u djevojačkoj hrabrosti trebala krenuti, stisnuti gas, prepustiti se i isprobati nešto novo, nešto drugačije od onoga čime sam do tada bila okružena, od čega nisam rasla više, a ni dalje. Ali koliko često čovjek usmrćuje dijelove sebe radi tuđeg tijela, i koliko često čovjek odguruje sebe od života u ime nečije ljubavi, a sve pod krinkom mira u kući, sloge i zajedništva? Sve prilike koje su nam u životu dane, dane su nam ne da otjeraju ljude koji su kraj nas, nego da ih k nama još više približe. Bez tih prilika i dvoje najbližih pod istim krovom na kraju postanu stranci.
Opraštam si sve one riječi, ružne, tužne i nerijetko pune predrasuda, riječi koje sam ne želeći se susresti s tuđim osudama, ljutnjom i povredom, izgovarala u nesvijesti vlastite duše, u bunilu i očaju, pokašavajući u njih sakriti sve svoje slabosti i sumnje, one za koje su me učili da ih treba vješto skrivati, jer svijetu kako vidimo ne treba istina ako nije blještava, i ne treba iskrenost ako nije ekskluzivna. Da, ružne su riječi nerijetko prljavi, mali vragovi koje ugošćujemo onda kada ostanemo bez svega, a najviše onda kada ostanemo bez pravih riječi.
Opraštam si sve one osjećaje kada sam ne vjerujući dovoljno u sebe i svoje male ljudske pobjede, za moj život danas nebitnim ljudima dopuštala da glorificirajući svoje uspjehe i sreću, u mome biću bez po’ muke probude osjećaj neopisive tuge i manjkavosti. A zapravo su ti ljudi bili otužni i manjkavi, i to su mi svojim sebičnim postupcima pokazivali jasno kao dan. Ali tada nisam znala razliku između onih koji nam ukazuju naš vlastiti put, i onih koji nam nameću svoj zacrtani cilj. Da, sreća je uvijek najslabija grana na drvetu života koju dijelimo kako s prijateljima, tako i s neprijateljima. Grana koja naposljetku sama puca, kako pod teretom samoobrane, tako i pod teretom samopoštovanja. Treba naučiti na koju granu života stati.
Treba naučiti stati i OPROSTITI.
0 Comments